Teče šesti vijek od onog legendarnog doba kada stećci ustadoše u nišane. Prije bi, stidljivo, stali oni ponegdje uspravljati se i širiti ruke u križ, u krst ljubljeni, nad onima koji priznaše Sveto Trojstvo i crkvene sakramente, i papu u Rimu, i poj oca ortodoksnih u Carigradu. Dotad je grob Bošnjaninu bio kuća u kojoj se vrijeme mjerilo kracima vječnosti. Biljeg nad njom bijaše hiža sljemena ili sanduk bez krova ili kocka sabijena u ploču u kojoj kamen ravnaše sve na svijetu u istu ravan.

Po toj kući hodaše pismena, crteži davnih nada, predstave života, okamenjeni simboli – čovjeku je svojstveno da sve ukrašava i da odasvud odašilje poruke, a oni su svoje s dlana odlijepljenog sa samog srca slali u budućnost, razgovarajući sa svojim potomcima da se nikada ne uzohole i da spoznaju kako je gluho ono doba u kojem preci naši šute nad našim sudbinama i uskraćuju nam svaki znak, jedno pusto slovo barem. Tako smo sami u svemiru i svud oko nas je mrak i ovaj raširen dlan, ćutiš li, odiše strostrukim očajem. More nas pitanja otkud smo došli i kuda idemo. Izluđuju nas odgovori, jer oni dišu dahom slutnje, tu su, prisutni i teški, a opet ih nema, nikada ih jasno ni jedno vrijeme ne isiječe iz magli.

Hodali smo sto, i još sto godina, kao usjekline u vremenu. Tražili smo ishodnu stopu, a zapinjasmo za razrušena rimska kupatila, za njihove mostove, za ogaravljene ostatke vila i upoređivasmo ta lica sastavljena u mozaicima od tisuća kocki, s licima našim, sastavljenim od čežnje, od straha, od iluzije... Uzalud, nismo mi mogli uzličiti na njihove bogove.

Bježasmo u brda, a ondje nas čekaše skrunjene ilirske utvrde i strašne priče kako su se jednom nekad stanovnici cijelog jednog grada bacili u plamen, u nabujalu rijeku, desnica da im, pa i mrtvima, ostane o ramenu. Njihove nas priče odbijaše, ali ne svojom strahotom od koje se budismo iz snova, isprepadani, već našim strahom da će nas, nakalemimo li se na njih, stići njihov usud. Svoje vlastite pripovijesti ne ponesosmo sa sobom ili ih rasijasmo od sjevera na jug niz Karpate i preko Balkana, posvud, da nas ni one nikada više ne nađu.

Ako bi nas neko pitao od čega smo pobjegli, mi bismo mu, bez razmišljanja, odgovorili da smo pobjegli od njih, od naših priča kojima gradismo sebe u vremenu i spoznasmo da nisu strašnije ni od čijih drugih tek kada bijaše kasno da se vratimo i pokupimo ih – tada, naše puteve vrijeme već bijaše zamelo. Tako smo, eto, ostali ovdje, najmanji među rodom Južnih Slavena, pa se stoga moradosmo zadovoljiti brdima i planinama i klisurama i neprohodnim prašumama i krčismo ih danonoćno, jednim okom mjerkajući sjever, drugim očekujući pohode s juga, a da smo imali i treće i četvrto, i njih bismo jazom razrogačili jer mi se bojasmo i zapada, i istoka, i slutnji naših raščetvorenih. Tako i nama bi suđen mač, ovaj što ga prikazujemo u kamenu, s kojeg su sunčevi traci sastrugali tragove usirene krvi, i štit, ovaj s ljiljanima, da skloni od nas svakojako zlo, i koplje da zbodemo svaku aždahaku kada ponovo uputi svoj plameni dah na naša sela.

Kao nestašna djeca, vire ovdje, iz trave, na Krupcu, starodrevne stele. Osmijeh im usrpljen mjesec, a čelo trorogo. Jabuke, kao kakvi domaćini, nude za dobrodošlicu. Čomaga i mač – dlanom svojim poduhvati balčak i usporedi ga s dlanom koji se nekada svijao oko njega – luk i strijela za pomirenje. O smrti zbore, a slave život. Svakodnevno prate stotine automobila što se primiču Sarajevu ili odmiču od njega. Njih malo ko obilazi. Da nije tragova pasa pod čijim koracima polegnu trava, niko ih spomenuo ne bi. Ti tragovi vode te dalje, u stećke. Kao da tijelom svojim razaraš zamišljenu vremensku opnu. Ovdje se vremena redaju kao zaglavlja u rukopisu koji niko ne čita. Ogromni sljemenjaci i sanduci i ploče zalegli u travu kao iscrpljeni vukovi. Možda zato dolaze ovamo beskućni psi i njuše ove okamine, tragajući za dahom svoje istinske prirode izgubljene davno u vremenu. Stele one što izviruju iz trave uzliče na tren na lasice uspravljene na zadnje noge, čuvaju stražu dok se vukovi ne naspavaju i dok ih sasvim ne razbudi noć. Ne pitaj ih, te stele, šta su sve vidjele, a ostalo možeš.

Na korak odavde Željeznica izbija iz kanjona. Ako utihneš, ako se umiriš sasvim, ako se sav zgrljepiš oko svoga uha, možda je i čuješ kako, sva razveseljena, žubori glasom drevnih ptica. Pomahnitala od sreće, sva se presijava na suncu, hrli i hurlja s jesenim kišama, a zimi puca ledom. Niz nju, prateći je nesmotrenu, dođoše prvi ljudi sa skrivenim namjerama i naš jezik bijaše prisiljen da izgradi riječi zlo, i zlotvor, i zločin, i zločinitelj i rat i djecu nam odvedoše u roblje i silovaše nam žene. Da je kako izbiti vrijeme između nas pa da se sretnemo oči u oči, da svojom izbrojiš našu gorčinu.

Tri godine jedni drugima u oči nismo mogli pogledati. Bijaše nas stid onoga u šta se čovjek može pretvoriti. Bijaše nas strah spoznaje da je svaka novina koju bi čovjek otkrio produbljivala onaj jaz u kojem zapretena u njemu ležaše zvijer. Pogrbljeni, razgrtani strepnjom i hranjeni bijesom, iz korita rijeke vadismo kamenje i uzdizasmo ga uz taj ogranak planinske kose na lijevoj obali. Gore zidasmo zid, gore talismo gvožđe, gore iskovasmo prvi mač. Tu podigosmo svoju novu kuću, a mrtve snosismo u nizinu i stavljasmo ih u prhku zemlju na riječnoj obali. Krčage im ostavljasmo na uzglavlju, da mogu s njima zagrabljati vode.

Ali neprijatelj provali u našu pitominu sa sjevera, uz Bosnu. Ovaj put, ubijanju vični, ne bejžasmo u planinu već ih dočekasmo na bedemima i njihovom poganom krvlju unakazismo bijelu nevinost kamena. I ne urlasmo, niti ikako drugačije proslavismo pobjedu. Shrvani sjetom, nijemo smo zurili jedan u drugog i mislili kako se, eto, i ta riječ, pogan, ustali u našem jeziku. Mjesecima je zaobilazismo, potpuno svjesni da ne možeš ubiti čovjeka dok iz njega prezirom i mržnjom ne isišeš sve što je čovječno. Tad i s druge strane podigosmo zid, a poslije i na istoku i na jugu, zaberačismo svaki prilaz, skulismo se u kule.

Više nismo vidjeli ljepotu naše doline u doba buđenja sunca, niti smo tražili oblike u koje se pretvarahu oblaci ocrvenjeli krvlju svakodnevne sunčeve smrti, više ne slušasmo žuborenje vode koja se sa svih strana slijevaše pored naših domova, sada bijasmo svim svojim sročeni u oko koje vreba nadolazeću opasnost, sada svim svojim bijasmo sabijeni u uho koje slušaše tišinu, produbljujući je kako bi u njoj na vrijeme otkrili zveckanje oklopa, njihanje sablje, strepnju prežajućeg koraka, pričom hranismo bol svoju, dimom razgovarasmo s vrhova na kojima ozidasmo utvrde, a nad nama, poput djece u ljuljaškama, klatiše se vremena. Prođoše Avari, i Goti, i Iliri, i Rimljani i mi pođosmo za njima i ostavismo vam naše grobove da u njih naseljavate svoje mrtve.

Ovu planinsku kosu koja se izvija nad pregibom rijeke vidjesmo kao kuk, izbočen, ženski, maman. Tako je imenovasmo i pokazivasmo je usplahirenim starosjediocima koji se, ohrabreni našom zakletvom, oprezno počeše spuštati s planina. Narednih godina preturasmo, uz njihovu pomoć, kamenje njihove porušene utvrde, izvlačismo ispod njega ugljenisane grede i klesasmo nove. Kamenove redasmo u raspored na koji davno bijasmo svikli. Ali, iskrećući se svakog časa u jednu, u drugu, u petu stranu svijeta u kojoj položismo naše slutnje, jednim okom stalno držeći zarobljen klanac iz kojeg ističe rijeka i otkud dolaze neprijatelji, i ne primijetismo da smo već davno odstupili od naših navika i da nam se utvrda iskrivila u oval. Na kraju, najstariji među nama rekoše da je tako bolje, tako će se oku neprijateljskom grad naš činiti tri puta većim nego što jeste, stvaran.

Onda, prema sjeveru udarismo tri kule, ukrug, i s njih branismo kapije grada. Na zapad udarismo četvrtastu, s nje smo vidjeli na drugoj obali Željeznice vrhove kula Katera. I više ništa nismo vidjeli jer nad njim uzdizaše se tamni hrbati Trebevića i zaklanjaše nam svaki pogled. Ali s grada Katera, što bdije nad Kotorcem, vidjele su se kule Blažuja nad Zujevinom, njima smo zatvarali puteve koji vode na zapad i s njih vidjeli smo cijelu našu dolinu: na jugu kule pod Ormanj planinom, na istoku hodidjedske, na sjeveru, daleko pod Ozrenom, dvore kralja Dobrašina. Tako smo vlastite oči produživali u očima stražara na tim kulama i tako vidjesmo cijelu domaju, srebrnu od vode.

Mi smo i dalje svoje mrtve snosili na obalu. Zimi bi se verali preko Kuka i zakivali kajle u stijenje i sipali vodu u pukotine. Za najhladnijih noći, kada se Igman obijeli mrazom, slušali bi kako se kamen cijepa, cvili kao unesrećeno pašče. Pred kraj zime uspinjali bi se sa saonicama i svlačili kamene gromade, tu bi ih klesali u sljemenjak, u sanduk, u ploču. Natpisa nikakvog ne ostavismo. Cijelog života vjerovasmo kako je iskustvo što ga skupljasmo sa svih strana neprocjenjivo, a u starosti redasmo u glavi riječi koje bismo ostavili iza sebe, okivali ih u poruke, u istine, činjaše nam se da nam pet stećaka neće biti dostatno da uklešemo sve važno što imamo poručiti onima koji dolaze iza nas, a pred sami smrtni čas oboruža nas nijemost i mi shvatismo da je naš kameni biljeg, go i pust, najgorljiviji među znakovima.

Sablje, i potkove, i uzengije, i mašice, i sve što bi kovali na Kovačevini snosili bi nizvodno, na trgovište u Kotorcu. Tu, na Crnči, zavlačili bi se među najveće stećke u kraju i tražili sljemenjak koji knez Stipko Ugarčić podiže jedincu Bogčinu. Dugo bi se iščuđavali tom natpisu i molili se za sve duše i za dobru trgovinu na trgovištu i da gromovi nikada ne siđu s Ilinjače. Činilo nam se tad da razumijemo Stipkovu bol i da je mogla biti zatrnuta samo slovima uklesanim u kamen.

Na povratku kući, koračajući smjerno uz Željeznicu, gledali smo u zašiljen vrh brda s kojeg je Ilija Gromovnik protjerao boga Peruna i ovladao munjama i gromovima. Na njemu više ne bijaše kula. Njih je, kazuje se, Ilija sravnio sa zemljom, natjeravši svoje kočije preko bedema i udarajući svojim bičem dan i noć, neprekidno, da je na sve strane sijevalo. Zato se gore penjemo svakog drugog dana u augustu, na Ilindan. Tad hiljade ljudi dohodi – jao se onom kojeg Ilija zatekne sa srpom, s kosom, s vilama u ruci. Tako, po Ilindanu, cijelo brdo na kojem je nekada stajao grad Katera prozvasmo Ilindača, Ilinjača, sve od straha od groma i munje.

Poslije, kada Isa-beg podiže saraje u Vrhbosni, koju više nismo mogli vidjeti jer ne bijaše odavno ni Katera ni Blažuja, a naši se stećci na obali rijeke uspraviše u nišane, Iliju Gromovnika mi zamijenismo za Aliju, a Ilindan za Aliđun, ali Ilinjači ne promijenismo ime. Nju ne prozvasmo Alinjača, već nastavismo ići gore svakog drugog dana u augustu – do podne Ilija, a od podne Alija. Ali promijenismo ime našem gradu. Na njemu još držasmo straže, s njega snosimo mrtve na obale Željeznice i za njega dođe nova riječ – Teferič. Neprijatelj više nije dolazio niz Željeznicu i mi, preostali stražari, crvasmo se gore od dosade. Ali ni to ne potraja dugo, uskoro nas raspusti i posla nas da osvajamo kaurske zemlje. Ostadoše iza nas naši mrtvi i njihovi stećci na obali i oni koji se uspraviše u nišane. Naš grad, Vidikovac, Teferič, bezimen, stajao je ponad njih, utihnuo i nijem, a vrijeme ga raziđivaše.