Umjetnička muzika Bošnjaka nema karakteristike kao narodna muzika svjetovnog i duhovnoga karaktera. Ona se ne može definirati ni kao posebna pojava u odnosu na cjelokupni razvoj umjetničke muzike BiH. Naprotiv, Bošnjaci su zajedno sa Srbima i Hrvatima, ali i s Jevrejima i ostalim narodima (npr. Česima) oblikovali muzički život i umjetničku muziku BiH. To je bio cjelovit izraz jedne kulturne sredine – smatra dr. Selma Ferović, kojem su pripadnici svakoga naroda, dakle i bošnjačkoga, dali svoj doprinos. Prema tome, umjetnička muzika Bošnjaka u BiH može se posmatrati samo kao dio cjelovitoga razvojnog procesa u ovoj kulturnoj sredini.
Kao i drugi narodi u BiH, i Bošnjaci nakon srednjovjekovnog razdoblja, dodir s evropski shvaćenom umjetničkom muzikom dolaze tek uvođenjem austrougarske uprave 1878. Međutim, koncerti koji se tada organiziraju bili su prvenstveno namijenjeni činovničkim i vojnim slojevima nove vlasti. Starosjedilačko stanovništvo osobito Bošnjaci bilo je u početku gotovo potpuno nezainteresirano za oblike organiziranoga muzičkog života. No, kada su ubrzo novi oblici kulturnog života bosanskohercegovačke sredine postali njezinim sastavnim dijelom, postepeno se u njihove tokove uključuje i domaće stanovništvo.
Kako u ovom razdoblju dolazi do buđenja nacionalne svijesti naroda u BiH, javlja se i težnja za umjetničkom muzikom izvornih obilježja i samoniklog izraza. Kao značajna središta ne samo buđenja nacionalne svijesti nego i njegovanja umjetničke muzike, osnivaju se pjevačka društva, pretežno na nacionalnoj, odnosno vjerskoj osnovi. Za Bošnjake je najznačajnije bilo pjevačko društvo Gajret, osnovano u Sarajevu 1903, koje je niz godina doprinosilo širenju solističke i zborske muzike među bošnjačkim stanovništvom. Utemeljenjem Narodnoga pozorišta u Sarajevu (1921) i zatim Banjoj Luci (1930) došlo je do procvata scensko-muzičkoga oblika, tzv. „komada sa pjevanjem“, koji se u muzičkom pogledu zasniva na melodijskim i ritmičkim svojstvima sevdalinke, najznačajnijega oblika vokalne solističke lirike bošnjačkoga gradskog stanovništva. Na bazi ove tradicionalne muzike, komade s pjevanjem skladali su Franjo Maćejovski (1871–1938), Bogomir Kačerovski (1873–1945), koji je sastavio i nekoliko zbirki sevdalinki u obradi za glas i klavir, te Beluš Jungić (1872–1968), dugogodišnji dirigent orkestra Narodnog pozorišta u Sarajevu između dva svjetska rata.
Kada je poslije završetka Drugoga svjetskog rata došlo do korjenitih političkih i društveno-ekonomskih promjena, kulturni i umjetnički život u BiH dobio je drukčije osnove, a muzička kultura Bošnjaka počela se mnogo življe razvijati. Obogaćenju muzičkoga života bitno je doprinijelo osnivanje značajnih muzičkih ustanova, naročito Sarajevske opere (1946), zatim Sarajevske filharmonije (1953) i Muzičke akademije (1955). U svim ovim ustanovama djeluju i muzičari bošnjačke nacionalnosti, koji su stekli visoko školsko obrazovanje u drugim jugoslavenskim kulturnim središtima ili u Sarajevu, a neki su se uspješno usavršavali i u inozemstvu. Oni ravnopravno sudjeluju u svim oblicima muzičkoga života u BiH, bez obzira na to da li se radi o vokalnoj ili instrumentalnoj muzici, muzičkom stvaralaštvu ili muzikološkim i muzičko-teorijskim disciplinama.
Prvi afirmirani operski umjetnici iz redova bošnjačkog naroda javljaju se u razdoblju između dva svjetska rata, a u nešto znatnijem broju tek nakon Drugog svjetskog rata. Bahrija Nuri Hadžić (1904), sopran, pjevačica evropskoga glasa, članica je Beogradske i Bernske opere od 1931. do 1960. godine. Tumačila je veliki broj uloga najrazličitijeg karaktera. U njezinim se izvedbama sjedinjavala raskošna glasovna ljepota, odlična vokalna tehnika, velika dramska upečatljivost i scenska pokretljivost. Najznačajnije uloge ostvarila je kao Verdijeva Aida, Leonora u Trubaduru, Štrausova Saloma, Mimi u Boemima, Jančekova Jenufa i dr. Pjevala je naslovnu ulogu na svjetskoj praizvedbi opere Lulu A. Berga (Zürich, 1934). Nastupala je u Švicarskoj, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Njemačkoj...
Tu je i dr. Almas Tudaković (1920), tenor. Pjevanje je učio u Sarajevu, gdje 1946. započinje opersku karijeru. Ostvario je niz naslovnih uloga lirskog karaktera, kao što su Don Oktavio u Don Žuanu, Almaviva u Seviljskom berberinu, Nemorino u Ljubavnom napitku, Vojvoda u Rigoletu, Lenski u Evgeniju Onjeginu i dr. Član je Osiječke opere, u kojoj se istakao i u opereti.
Badema Sokolović Špeletić (1929–1969), mezzosopran, zagrebački student, pjevala je u Sarajevskoj operi (od 1955), a od 1957. pa do smrti članica je Zagrebačke opere. Bila je pjevačica ujednačenog glasa, velikog raspona i s naglašenim smislom za interpretaciju. Među ulogama koje je oblikovala posebno su se isticale Bizeova Karmen i Glukov Orfej. Nastupala je na svim jugoslavenskim operskim scenama i gostovala u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Holandiji i Engleskoj. Isticala se i kao oratorijska pjevačica.
Sabira Hajdarević (1937), mezzosopran. Studirala je u Zagrebu i Ljubljani, usavršavala se u Salzburgu. Ostvarivala je izuzetno širok repertoar, od najstarije solo pjevačke literature do najnovijih muzičkih ostvarenja. Nastupa u najznačajnijim partijama mezzosopranske literature. Nastupala je na festivalima u Dubrovniku, Budvi, Radencima, Opatiji, Trestu, Celovecu i Beču.
Abdulah Beganović (1943), tenor, solist Sarajevske opere. Sarajevski student, ostvario je niz značajnih uloga: Mala Florami, Boris Godunov, Tosca i Travijata.
Suad Selimović (1943), bariton, ostvario niz uloga u više od 100 opernih predstava.
Paša Gackić (1947), sopran, solist Sarajevske opere. Sarajevski student i postdiplomac, ostvarila niz glavnih uloga, među kojima su posebno zapažene Mimi u Boemima, Liu u Turandotu, Madam Butterfly, te Leonora u Trubaduru i dr. Pored operskog pjevanja, ističe se koncertnom djelatnošću i u tom svojstvu nastupala je na festivalima u Ljubljani, Budvi, Herceg-Novom i dr. Amila Tafro Bakšić (1954), sopran, solist Sarajevske opere. Sarajevski student, ostvarila naslovne uloge u nizu opera.
Fazila Uglješa Hadžifejzović (1956), sopran, solist Sarajevske opere. Sarajevski student i zagrebački postdiplomac, usavršavala se u Salzburgu i Ljubljani, a učestvovala na internacionalnim natjecajima u Francuskoj, Bugarskoj i Italiji. Koncertirala u mnogim balkanskim i evropskim gradovima, posebno s djelima bosanskohercegovačkih kompozitora. Ostvarila je niz uloga u ansamblu Sarajevske opere.
Baletni umjetnici među Bošnjacima javljaju se tek u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Izrastanju ansambla Sarajevskog baleta, osobito u ranom razdoblju, doprinijeli su solisti Muris Muftić, Bahrija Bihorac, Tefeda Abazović i Nermina Hadžirović Damian, epizodisti Ibro Paralović, Hajrudin Hadžić, Fehim Babović i Šahza Alagić, te članovi Bahra Zahirović, Mensuda Ridžešić Petrinić, Zlata Pirkić Vekić, Asim Bukva, Zinaida Samaković, Enver Salihbegović, Mustafa Zubić i Ibrahim Zildžo.
Među solistima se izdvojilo nekoliko bošnjačkih plesačica i plesača koji su dugi niz godina svojom igrom održavali repertoar Sarajevskog baleta, a stekli su značajan ugled i u međunarodnim razmjerama. Muhamed Imanić (1941), prvak baleta, nakon sarajevskog Baletnog studija, usavršavao se u Rusiji. U sarajevskom baletu igrao, s prekidom od dvije sezone, od 1959. do 1988. god. Plesač izvanredne tehnike, bio je vrstan tumač niza karakternih uloga.
Nedžad Potogija (1942), prvak baleta. Školovao se u Baletnom studiju Narodnog pozorišta u Sarajevu. Stalno je angažiran u sarajevskom baletu od 1963, na mjestu šefa baleta od 1988. god. Dr. Suada Kavazović (1941), prvakinja baleta, izrasla je iz Baletnog studija Narodnog pozorišta u Sarajevu, a usavršavala se u Moskvi. Član, a zatim solist Sarajevskog baleta, bez prekida, od 1959. do 1982. god. Umjetnica izgrađene klasične baletne tehnike, s uspjehom je tumačila likove iz romantičnog i modernog repertoara.
Emina Minka Kamberović (1945), prvakinja baleta, nakon sarajevskog Baletnog studija, usavršavala se u Lenjingradu. U Sarajevskom baletu bila je aktivna od 1964. do 1983. god. Kao plesačica, odlikovala se scenskim šarmom i dramskom izražajnošću.
Kompozitori, interpretativni umjetnici i muzički pedagozi iz redova bošnjačkog naroda afirmirali su se tek u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Safija Čelebić Đonlagić (1934) pijanist je i pedagog. Nastupala kao klavirski pratilac s mnogim muzičkim umjetnicima, horovima i dječijim ansamblima. Načinila je niz snimaka za potrebe RTS i dala svoj doprinos afirmaciji mladih talentiranih muzičara. Muamer Kulukčija (1935) flautist je i pedagog. Ljubljanski student i postdiplomac, bio je solist ljubljanskog i mostarskog simfonijskog orkestra. Njegov repertoar obuhvata raspon od djela starih majstora do savremenih djela, a nastupao je u zemlji i inozemstvu. Snimio je niz koncerata za flautu i orkestar s ansamblima u Ljubljani, Sarajevu i Mostaru. Priredio 12 recitalnih programa za flautu. Odgojio niz vrsnih flautista.
Tahir Kulenović (1936) flautist je i pedagog. Beogradski student i postdiplomac, profesor je na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu. Nastupa na samostalnim recitalima u zemlji i inozemstvu, te snima za radio i televiziju.
Bećir Drnda (1937) flautist je i pedagog. Zagrebački student, solist u više simfonijskih orkestara i profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Nastupao je širom bivše Jugoslavije i u inozemstvu.
Farida Mušanović (1939) pijanist je i pedagog. Sarajevski student, kao profesor na Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu, odgojila je brojne pijaniste, od kojih su neki kasnije postali poznati i priznati i na širem prostoru (A. Romanić, P. Mužijević, E. Pašić, D. Trojer, Z. Gavrić i dr.).
Osman Faruk Sijarić (1942) violinist je i pedagog. Sarajevski student i ljubljanski i moskovski postdiplomac. Profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, koncertirao je širom bivše Jugoslavije i u inozemstvu (SSSR, SAD, Austrija, Bugarska, Njemačka, Čehoslovačka i Turska). Snimio ploču s djelima domaćih kompozitora.
Dževad Šabanagić (1945) violinist je i pedagog. Sarajevski student, profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Pored solističkih nastupa, djelovao i u okviru Sarajevskog gudačkog kvarteta i Baroknog trija. Nastupao je širom bivše Jugoslavije i u inozemstvu.
Mejra Smailović (1949) pijanist je i pedagog. Sarajevski student te ljubljanski i pariski postdiplomac. Koncertirala je u bivšoj Jugoslaviji, SSSR-u, Francuskoj i Egiptu. Kao solist, snimala je i sudjelovala u programima RTS, te televizija Ljubljane, Zagreba i Beograda. Sanja Lagumdžija Hadžić (1955) pijanist je i pedagog. Sarajevski student i postdiplomac, usavršavala se u Francuskoj, profesor Muzičke akademije u Sarajevu. Nastupala je širom bivše Jugoslavije te u Francuskoj, SSSR-u, Engleskoj, Španiji, Austriji, Bugarskoj i Italiji. Repertoar je upotpunila brojnim djelima kamerne literature. Snimala je za više jugoslavenskih radio i televizijskih stanica.
Esma Pašić (1964) – pijanist. Sarajevski i novosadski student i postdiplomac, usavršavala se u Austriji i Švicarskoj. Nastupala sa Sarajevskim simfonijskim orkestrom. Kao solist, snimala za televizijske stanice Sarajeva, Beograda, Zagreba i Novog Sada.
Violeta Smailović (1970) je violinist. Sarajevski i novosadski student, uporedo sa studijom pohađala majstorske kurseve kod istaknutih svjetskih violinista. Nastupala u svim značajnijim muzičkim centrima na području bivše Jugoslavije i stekla zavidno koncertno iskustvo.
Među dirigentima iz redova bošnjačkog naroda su se u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata na bivšem jugoslavenskom prostoru afirmirali Abid Kusturica i Rešad Arnautović, te u novije vrijeme Emir Nuhanović i Samra Bučan. A. Kusturica (1942), sarajevski student i postdiplomac, usavršavao se u SAD i Njemačkoj. Od 1965. do 1978. bio šef-dirigent Simfonijskog orkestra u Mostaru. R. Arnautović (1951), sarajevski student i postdiplomac, nastupao sa simfonijskim orkestrima, a djeluje i kao horovođa koji prvenstveno njeguje bosanskohercegovačko horsko stvaralaštvo. Načinio velik broj arhivskih snimaka za potrebe muzičke produkcije radija i televizije.
Od kompozitora Bošnjaka na širem prostoru ugled su stekla svega trojica, svi u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Avdo Smajlović (1917–1984) završio je muzičku akademiju i postdiplomske studije u Ljubljani. Smailovićevo kompozitorsko djelo je raznovrsno, podjednako rasprostranjeno i na vokalno i na instrumentalno područje. Skladatelj je masovnih pjesama, zborova, kamernih kompozicija i orkestarskih djela pretežno programskog karaktera.
Vuk Kulenović (1946) muzičku akademiju završio je u Ljubljani. Kulenović u svojim djelima slijedi savremene tokove kompozitorske tehnike. Kulenovićevo djelo odlikuje plastična melodika, upečatljivost zvučnoga kolorita, te visok unutarnji tonus.
Asim Horozić (1958) završio je muzičku akademiju, komponirao djela za pojedine instrumente i orkestar, zatim opere (Hasanaginica, prva bošnjačka i bosanskohercegovačka opera, Aska i Vuk), pisao simfonijske aranžmane za sevdalinke i ilahije i dr.
Među muzikolozima se iz starijeg naraštaja iz redova Bošnjaka afirmirao Zijo Kučukalić, a iz mlađeg Jasna Hadžisalihović Spaić i Selma Ferović. Z. Kučukalić (1929) je završio muzičku akademiju i postdiplomske studije u Zagrebu, a doktorat s područja muzikologije stekao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Drugi doktorat, s područja muzičke estetike, odbranio u Amsterdamu 1987. godina. U tridesetak godina rada je razvio bogatu muzikološku i muzičko-publicističku i kritičarsku djelatnost, sarađujući u brojnim domaćim i stranim stručnim glasilima. Od 1967. do 1986. glavni je urednik jugoslavenske muzičke revije Zvuk. Napisao je nekoliko knjiga te niz muzičko-pedagoških i muzičko-publicističkih rasprava i članaka. Hadžisalihović Spaić (1943) završila je Muzičku akademiju i postdiplomske studije u Sarajevu na odsjeku za etnomuzikologiju. Bavi se proučavanjem duhovne muzike Bošnjaka, o čemu je referirala na većem broju stručnih skupova. S. Ferović (1946) diplomirala je na Muzičkoj akademiji i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i doktorirala. Istraživanja je obavljala na području muzičke pedagogije i objavila knjigu Teorija i praksa muzičkog vaspitanja i obrazovanja u BiH (Sarajevo 1991).
