Fotografije: Velija HASNBEGOVIĆ
Mustafa Širbić (Banja Luka, 1962) odrastao je i osnovno i srednjoškolsko obrazovanje stekao u Prnjavoru. Studij južnoslovenskih jezika i književnosti pohađao u Novom Sadu (do četvrte godine), koji privodi kraju u Sarajevu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Danas živi između Sarajeva i Stuttgarta. Objavio je četiri knjige: Ljubav moje majke, Spominjem Te dahom, Čovjek je tajna, Knjiga o momentu, a u pripremi je peta pod nazivom Sa posebnog izvora. Osim knjiga, izdao je devetnaest audiomaterijala različite tematike – od pjesama, mudrosti, obrade romana, priča za djecu kao i svoju poeziju.
STAV: O djetinjstvu, odrastanju, životu na relaciji Sttutgart – Sarajevo?
ŠIRBIĆ: Grad ranog odrastanja i sazrijevanja zvali su u Titinom vaktu malom Evropom, dakle Prnjavor sa svojih 47 nacija (Talijana, Rusina, Poljaka, Ukrajinaca... i svih konfesija), bio je do devedesetih godina prostor lijepog djetinjstva i rane mladosti. Tu završavam osnovnu i srednju školu. Nakon toga, a pred rat, proveo sam devet godina u Novom Sadu kao student južnoslovenskih jezika i književnosti, i kao kantautor a zatim osnivač pop-rock jazz benda HABITUS, koji pred sami rat snima album i tu se ta priča gasi usljed ratnih dešavanja. Kratki povratak kući, odakle su svi Bošnjaci s prnjavorske opštine protjerani u Švedsku (99%), mene sudbina usljed čudnih okolnosti odvodi u Stuttgart, gdje upoznajem suprugu Hatidžu...
STAV: Kako, iz perspektive egzilanta, vidiš našu poeziju, književnost i kulturni život uopće?
ŠIRBIĆ: Negdje već spomenuh da, upoznavši Zapad i osjetivši stvarni život iza napucane fasade, otkrivam stvarne vrijednosti kojih uistinu nisam bio svjestan. Navikneš se na takve bisere u svom (bosanskom) okruženju, da ti s vremenom postaje “ništa” ili “podrazumijeva se” genijalnost likova iz tvog komšiluka, da ti tek susret s olinjalim i umornim Zapadom pokazuje vrijednosti tvog naroda. Na jednoj strani red-rad i disciplina, a na drugoj bezidejnost i nametanje samo svojih standarda svima oko sebe pokazuju da taj i takav Zapad tone u beznađe. Fajko Kadrić, Mediha Šehidić, Samedin Kadić, Dževad Karahasan, Abdulah Sidran, Hadžem Hajdarević, Husein Hasković..., predug je niz imena koji znaju i mogu biti oni “nepotkupljivi svjedoci povijesti” – poznata Krležina odrednica za književnika. Nažalost, ukupni kulturni milje svodi se na krilaticu “snađi se” i na mecene, koji su stekli veliki imetak a prepoznaju vrijednosti i značaj kulture i podržavaju umjetnike i njihove projekte.
STAV: U javnosti si prepoznatljiv po izvrsnom čitanju poezije. Snimio si dvadesetak cedeova na kojima govoriš svoju i tuđu poeziju. Dobro govorenje poezije poseban je dar, koji nemaju uvijek ni profesionalni glumci...
ŠIRBIĆ: Nauka o glasu (fonetika) otkriva da ne postoje dva ista glasa, unikatna je ta boja kod svakog čovjeka, kao što mu je otisak prsta samo njegov, zjenica oka i miris, svak’ drugačije miriše. Pa ako je tako, a jeste, mogu li sebi išta pripisati kad mi je On nešto dao (glas), da ga na najljepši način “pakujem” i dijelim s drugima. Svak’ nosi neki biser, valja ga brusiti, glačati i dijeliti. Šta je čovjekovo!?
STAV: Tvoja poezija tretira religijska iskustva u svakodnevlju. Šta time želiš postići?
ŠIRBIĆ: Kada sam pročitao predaju u kojoj Pejgamber prenosi svim ljudima: da ti budeš uzrokom da se jedna duša zamisli (vrati) svome Gospodaru, na Danu obračuna ti je to djelo veće neg’ sav svijet da sobom poneseš. Ne znam ima li veće motivacije za rad, a znaš da je život prolazan.
STAV: U Knjizi o momentu prezentiraš mnoge spoznaje koje su skrivene od neupućenih, otkrivaš univerzalne tajne i nevidljive odnose između pojedinca i Boga, unutrašnjih ozarenja univerzalnim božanskim mudrostima i porukama kao tačkama susretanja principa islamskog učenja i duhovnih potreba savremene epohe.
ŠIRBIĆ: Knjiga o momentu meni je ono što je Maku Kameni spavač. Mislim da je nikad neću završiti. I kad se god zavratim na te tekstove, vazda nešto dorađujem i prepravljam. Poezija, ako je ta knjiga poetska, upravo i jeste to, zalijevanje, okopavanje, sjeckanje, kalemljenje, jedna nikad završena građevina (Baustela). Šta ta knjiga dotiče… pa ništa što nije svaki misleći čovjek domišljao: ko sam, odakle dolazim, kuda odlazim i šta mi je činiti u datom vremenu. Pokušavam šapnuti da je tvoj mikrokosmos veoma bitan, bez obzira na to koliko se to tebi činilo sitnim i beznačajnim. Bog nije stvorio pa se sklonio, On je tu, aktivno u našim životima.
STAV: U Knjizi o momentu ima nekoliko poetskih priča koje su primarni pokazatelji tvog odnosa spram metafizičkog sufijskog duha. Imaš li spoznaje kako čitatelji reagiraju na njih?
ŠIRBIĆ: Srećom da nemam povratne informacije kako to slovo tamo negdje “pije vode”. Pjesnici su tašti, sujetni, lahko se ufuraju. Mene je Gospodar sklonio od tih boleština. Mada godi, o kako godi, kad dođe haber da se nečija duša prepoznala na putu ka Jednom. Isti su nam izazovi, slabosti, ranjivosti, ista je tuga, smijeh i radosti. I isti nam je neprijatelj, anamo onaj i ja sam sebi.
STAV: Jesu li pjesnici danas, češće od ostalih, putnici između ovog i onog svijeta?
ŠIRBIĆ: Da nisu pjesnici na razmeđu između svjetova, da nema astralnog, nevidljivog, mističnog, i da njihovo slovo ne nosi dimenziju mudrosti promišljanja, onda bi to možda bio lijep govor ali kratka daha. Put vjernika (iskrenom nosiocu pera) je kao staza po onoj bijeloj liniji na autoputu gdje oko tebe jure ludaci iz ovog i onog smjera, i mogu smrtno da te zakače, a ti prolaziš tom linijom, po kojoj da je nema, svi bi izginuli. Narod bez takvih nije ništa neg’ prašina.
STAV: Zašto je modernom čovjeku draži konzumerizam, od duhovne askeze?
ŠIRBIĆ: Pa jednostavno, tako mu je lakše. Za ulazak u duhovnu dimenziju valja se napregnuti, duboko se zamisliti, a zatim sve pustiti, kad si shvatio da ti ništa osim čiste namjere ne pripada. Duhovni put dira u ćejfove, a to se teško napušta i ostavlja. Suštinski, da se čovjek kutariše alkohola samo treba da ostavi čašicu, tako je i s drogom, kockom, kurvanlukom, ružnim govorom...
STAV: Kako izgleda kreativni proces kojim se tvoja ljudska i životna pozadina artikulira u poetske slike?
ŠIRBIĆ: Kradem momente, k'o fotograf, zapišem pa ostavljam da sazri, da nadođe. Pa se teše, kleše, siječe i miluje, nerijetko kupa suzama. I sve vrijeme znaš da On zna za tvoju rabotu.
STAV: Ima li danas poezija uopće ikakvu moć?
ŠIRBIĆ: Nikada veći značaj nije imala lijepa riječ neg’ je to danas. Kad poplave nadođu, prvo što nestane jeste pitka, čista voda. Prvo čuvaj svoj nutarnji izvor, ne daj da se zaprlja. A zatim, kao na početku razgovora, na najljepši način “pakuj” ga i dijeli drugima. Kako je predivan razlog cjelokupnog postojanja svijeta, kaže Gospodar, sve što Sam stvorio je samo da vidim ko će biti ljepšeg djela! Pa, eto, putniče, ovo je ključna informacija za boju ili narav našeg puta.
Vi koji Mir tražite
O, dobri ljudi koji brinete o sebi, o tragaoci iskreni, koji ste na ratištu a Mir tražite, pripazite dobro na ljudska srca. Niti ovaj svijet, niti vjesnici poslani, ni najsvetija mjesta, nisu ni radi čeg već samo da podsjete na izvorni savez između čovjeka i Boga. Da podsjete na ono blago koje je u srcu svakog bića. Da se pripazi eto na stanište tog saveza. Jer džaba nam svi naši ratovi i sva naša traženja ako se ljudsko srce, na pravdi Boga, povrijedi i nasekira.
