U to vrijeme Bosnu je protresala strahovita pometnja. Izviraše ona iz preslagivanja društvenih odnosa, kako tu pojavu stručno nazivahu kadije, muderisi i ostali učeni ljudi. To preslagivanje bijaše potaknuto reformama koje osmisliše na Porti i razastrše ih po cijelom carstvu, ne pitajući nikog ni da li si za njih, ni da li si protiv. Najednom, ukidani su kapetani, ajani, janjičari, a uvođeni muteselimi i redovna vojska i fes. Begovi i age, navikli na razne povlastice kod valije i sultana, sada se uzjoguniše i ne dadoše svojih naslijeđenih prava i da im se ruši krov nad glavom koji izgrađivaše njihovi djedovi stoljećima, a sve plaćajući krvlju vlastitom i glavom s ramena. Bunilo se na sve strane, ustajalo je protiv vlasti i staro i mlado, i pristalo i nejačko, i posvud haraše haos. Bilo je takvih godina, kazuje se, da brat brata nije mogao prepoznati.
Vlast, nenavikla da joj se pljuje u brk, odgovori svom žestinom. Hapsila je na sve strane, objeručke, čupala je ljude iz postelja. Kazuje se da je najmanje sigurno bilo zakonačiti u vlastitoj kući. Niko nije želio da ga valijini izaslanici nađu na ognjištu i uruče mu poziv da se već sutra nacrta u Travniku. Kazivalo se da je svakog sahata s travničkih tabija pucao top ispraćajući još jednu iščašenu dušu, a katili valijini radiše u tri smjene. Tih godina ni golubovima ne bijaše milo da svraćaju u ovaj grad i on sasvim zaraste u magle. Tako barem kažu narodni pjevači. Oni duh tog poganog vremena zarobiše u pjesmi, a počeše je iščuđavanjem: „Ah, što mi se Travnik zamaglio, / ili gori, il’ ga kuga mori?“
Kazivalo se da je Ali Dželaludin-paša za tri godine, koliko je boravio u Travniku kao bosanski namjesnik, smirio na stotine bošnjačkih duša. (Među ubijenima, kazuje fra Grga Martić, bijahu samo dva hrišćanina, i to nekakvi lopovi i sjecikese, koji bi i u normalnim vremenima glavom platili.) Dželalijini pozivi agama i begovima da mu dođu na noge načiniše takvu zbrku da je tih godina Bosna ličila na mravinjak. Svako je bio na nekakvom putu, u nekakvoj hići, svako je nastojao da ga ne dokači njihanje katilskih gajtana što ih Dželalija razape nad Travnikom. Ljudi zatezahu vratom i, zarasli u strah, sudarahu se po drumovima, kao buhe nenadano istjerane iz krzna. S planina se spustiše hajduci i tako se osmjeliše da počeše napadati na odžake u kojima ostajaše samo ženska čeljad. Konačišta i hanovi, butum, bijahu pretrpani, ljudi se izmiješaše do te mjere da se više nije znalo ko je ko niti ko kome pripada.
Zbog toga Šerif Selim Siri-paša, naslijedivši Dželaliju, za kojeg se pričalo da više nije mogao da se nosa s tolikim dušama koje ga pohodiše po cijele noći te ti ispi otrov i zauvijek ostade u Travniku, on, Siri-paša, čim dođe u Bosnu, odmah izdade naređenje da stoji svako ondje gdje se zatekao. Zabrani tad svaki prelazak iz jedne nahije u drugu bez njegovog ličnog odobrenja, a na glavne puteve postavi zaptije i svakom se zagleda u lice i u krivnju. Tako on na miru protabiri one koji bijahu za katilskog gajtana. Ubrzo, narod se gotovo sasvim smiri, a pred sami kraj Siri-pašine vladavine zamrznu se sva Bosna u nevjerici i u strahu. Tada i ovamo dođe glas kako je sultan Mahmut II pozvao sve istanbulske janjičare na Atmjedan da, kako je to običaj i red, prime plaću. Ali prevari ih. Umjesto dukata, sa svih strana dočeka ih paljba topova i prasak pušaka, a one koji se uspješe izvući iz te pogibelji sasjekoše sabljama. Cijeli trg, od Aja Sofije do Plave džamije, bijaše preplavljen uzavrelom janjičarskom krvlju. Pobornici reformi nazvaše taj događaj sretnim početkom, a već sljedeće godine svu Bosnu protrese priča kako u Sarajevu razbjesnjeli janjičari do smrti kamenovaše kadiju Mustafu Nurudin-efendiju Šerifiju, jer nije, kažu, htio staviti kadijski muhur na zahtjev sultanu da povuče odluku o ukidanju njihovog reda.
Tom poganom vremenu, kada sve bijaše ustumarano i svako bijaše na nekom putu, mudri Fojničani odgovoriše na svoj način, originalno i lucidno – sagradiše musafirhanu. Tada se sinovi, a neki kažu unuci Salih-age Iskrića, onog o kojem se priča da je s velikim uspjehom predvodio Fojničane u Dubičkom ratu, osokoliše da nigdje ne idu iz Fojnice pa šta god im sveti kismet namijeni. I Muhamed, i Mehmed, i Mahmut, sve trojica aga poznata po Iskrića tvrdoglavosti, bijahu istrajni u svojoj odluci. Džaba ih je bilo nagovarati da se barem povuku prema Kozogradu kada od Gromiljaka dojašu glasnici s viješću da valijine zaptije skrenuše uz Fojnicu. Na kraju ih se ljudi okaniše i ostaviše ih njihovoj ludoj odluci. Tad oni počeše da podižu kuću, odmah tu, na obali Šćone, ni sto koraka od Atik džamije. U njoj se u to doba smjenjivahu putnici iz svih dijelova Bosne, age i begovi, oni grozničavo zatezahu vratom i bježahu pred valijinim katil-gajtanima, sasvim izbezumljeni.
Samo prizemlje Salihagići dadoše sazidati. Sa sjeverne i istočne strane otkud dolazahu bure i jaki vjetrovi i velika studen zidalo se lomljenim kamenom, a ostatak ćerpičima, njih zatisnuše među drvene hatule. Gornji dio majstori istesaše u drvetu i tek na nekim mjestima praznine popuniše tim kockama smiješanim od blata i slame. Iznad ulaza u musafirhanu prepustiše, složno, i Muhamed, i Mehmed, i Mahmut, doksat s kojeg se pružao pogled cijelom Fojničkom dolinom – tu bi neki ostarjeli musafiri znali i po tri dana uzastopce presjediti udišući fojničku havu za koju se kazivalo da liječi od zaduhe. U prizemlju prezidaše dva pogolema halvata. U jednom postaviše okretni dulaf i izbiše hudžeru pa se kroz nju dodavalo jelo musafirima na spratu, a oni vraćali posuđe kada bi završili, pa se tako ni na koji način nije remetio njihov mir. Za halvate naručiše rafe kod poznatih konjičkih rezbara, koji ih ukrasiše cvijećem, vijencima, rozetama i lijanama.
Na donjem spratu bio je još i mutvak u kojem se kuhala hrana za goste, a bijaše bez stropa i sasvim otvoren skroz do krova pa se dim puštao kroz badže i dimila se na njemu usoljena govedina. Iz hajata, koji je povezivao mutvak s halvatima, i bijaše odignut od razine poda dvama stubištima, vodile su basamake na sprat. Njima se izlazilo na kamariju ili jazluk, kako ih zvaše u nekim dijelovima Bosne. Tu mlađi musafiri sjeđaše na sofama u razbibrizi i razgovoru, a često se znala i pjesma zametnuti. Iz kamarije si mogao ući u sve tri sobe na spratu, a najveća je bila divanhana sa šest prozora. Produžavala se ona u doksat s dušeklukom i sećijom, a bijaše zastrt ručno tkanim vunenim ćilimima. Sve rafe oko peći bijahu bogato ukrašene drvorezom.
Na krov svoje musafirhane braća Salihagići, i Muhamed, i Mehmed, i Mahmut, postaviše kljastu piramidu. Podsjećala je na krov na krovu, a bijaše zašiljena na vrhu, pa nadvisivaše sve fojničke munare. Tako se njihova musafirhana vidjela prije nego bi putnik i ušao u Fojnicu, onim jedinim putem uz istoimenu rijeku, jer Fojnica oduvijek bijaše grad u koji se ulazilo, ali se iz njega nije moglo izaći ni na koju drugu stranu nego istim putem kojim se i došlo. Bio je to jasan znak poštenom namjerniku da je ovdje dobrodošao i da ga tu čeka topao konak, čista posteljina i hrana, i za njega i za konja, i da može ostati tri dana o Salihagića trošku. Zimi, kada bi se založila vatra, dim bi, jer ne bijaše dimnjaka, izlazio na badže i probijao se između šimlje i tako bi taj drugi krov na krovu, tu prekraćenu piramidu, svu omotao pa se ona iz daljine činjaše kao neki tajanstveni čardak koji plovi na oblacima. To je posebno privlačilo putnike. A kada bi se približili musafirhani, zapahnuo bi ih miris suhog mesa. Usoljeno meso vješalo se po tavanu pod badžama pa je dimljeno gore i kuhao se na njemu grah, prste da poližeš, i zalijevala se skuhanom pastrmom potkriža, da i sitom vodu na usta izbije, i sadili se narezani komadi po pirijanu, a oko njih širile se lokvice u pilavu i u njima brčkao se sami poguzijski užitak, i još svakojakih jela spravljalo se u kuhinji Salihagića musafirhane.
Kada minuše pogana vremena i kada se Bosna umiri te u Fojnicu malo ko svraćaše izuzev onih koji dolazahu tražiti lijeka, braća Salihagići, i Muhamed, i Mehmed, i Mahmut, vratiše se starom običaju koji razviše još njihovi čukundjedovi. Stadoše oni tad da u musafirhanu primaju učene ljudi koji će u miru fojničkom raditi na svojim studijama ili kaligrafe i prepisivače Kur’ana. Ovim posljednjim postaviše visoku, gotovo nedohvatljivu ljestvicu. Staviše oni u musafirhanu na posebno mjesto dva Kur’ana izuzetne ljepote. Za prvi rekoše da ga je prije više od dvjesta godina prepisao neki Husrev, sin Mustafin, o kojem ništa više ne znaju, već to, a i to pretpostavljaju, da je bio gost u kući njihovih djedova i da je za svoj posao zasigurno bio bogato nagrađen.
Za drugi Kur’an rekoše da ga je nešto kasnije prepisao Katibi Mustafa Bošnjak iz Sarajeva, poznatiji kao “mevlevija Mustafa”, a s njegovim rukopisom malo se čiji mogao ogledati. O njemu su znali nešto više. Tako su svakom musafiru pripovijedali da je ćatib Mustafa bio derviš u mevlevijskoj tekiji na Bentbaši, te da je u jednoj od soba po cijele dane sjedio i prepisivao Kur’an – zato u njegovom rukopisu ima blagog talasanja vode koje činiše Miljacka kada se previje pod sarajevskom tabijom i tiho zahurlja niz Brodac. Za njega se priča da je za života prepisao devedeset Kur’ana i da su neki dospjeli čak i do Mekke, i do Medine, i u Stambol. Prepisao je Mustafa i na stotine djela mevlevijskih učenjaka i pjesnika i cijelu Rumijevu Mesneviju, ali ona izgorje u požaru kad Eugen Savojski zapali Sarajevo. Nakon toga, put ga odnese u Yenişehir, u Larisu, u Grčku, i tu se izvi posljednja linija njegovog životnog harfa.
Narod vjerovaše da su ti učeni ljudi koji boraviše u ovoj kući ili u njoj ostaviše kitabe rađane ispod njihovih magičnih pera svojim znanjem prodrli do najdubljih tajni u ljudskoj prirodi i Božijem okruženju i da su okusili mistična značenja slova te naučili da ih stave u takav poredak koji, crpeći snagu iz drevnog zapisa kojim Bog naređuje svjetovima da budu, može da se suprotstavi svakom zlu i da preduprijedi svaki šejtanski naum. Gdje oni borave, kazivalo se, tu ostaje njihov duh. Uvlači se on u sve što ih je okruživalo, pa i sami prostori postaju sveti kao što je sveto svjetlo njihove misli i svet trag njihovog pera. Njihove riječi, još se kazivalo, imadoše takvu sposobnost da bi prodirale i u duvarove i ostajale ondje vjekovima, kao sveti talismani, ili zapisi, čuvajući dom i kuću u kojoj oni bijahu musafiri. Tako se vjerovalo da je i ova kuća, u kojoj desetljećima bijahu pohranjena dva Kur’ana sastavljena glasom Božijeg bila, a ispisana slovima tih svetih mističnih učenjaka, zaštićena od svake laži, objede, uroka i sihra, od poplave i požara, i od vjetra, i groma, i od svega čime bi šejtanska vojska kidisala na nju.
Potvrdi se to, kazuju najstariji Fojničani, prvih dana nakon Drugog svjetskog rata. Ne bijaše narod još dobro ni shvatio da je nastupio mir i kraj ratne nedaće, kad Fojnicu zahvati požar. Huknu silovito, usred noći. Ponesen vjetrom, u trenu se rasplamsa takvom silinom da usnuli ljudi jedva spasiše žive glave na ramenima. Ostalo sve izgorje. Uzalud oni odlučniji načiniše redove s kantama i vjedrima, zahvatahu vodu iz rijeke i pljuskahu je u plamen. Činilo im se kao da se voda u zraku pretvarala u gas i da se plamen pod njom samo još žešće raspojasavao, neukrotiv. Huktio je sokacima kao podivljali konj, pepeleći sve pred sobom.
I kad su iznureni Fojničani pred zoru digli ruke od njega i pustili ga neka se izdivlja nad njihovim gradom koliko ga volja, on dođe do musafirhane i stade. I taman kad su se ponadali da je izgubio snagu, on se prope i huknu naprijed novom snagom, ali se istog trena zaustavi, kao da udara na zid. Onda zaobiđe s druge strane, pa udari otud. Poskoči i huknu svom silinom, ali opet se razbi o nekakvu nevidljivu prepreku. Ovaj put zašišta i surva se sam u sebe, kao da je udario na vodopad. Krenu s treće strane, ali i ondje ga dočeka nevidljiva sila. Izgledalo je, tvrđahu očevici, kao da je sva musafirhana bila opkoljena debelim vodopadima. I ti vodopadi počeše se pomjerati naprijed i suzbijati plamen i on se uskoro smiri i zatrnu se kao da ga nikada nije ni bilo. Fojničani, ukoljčeni u čudu, jedva prozboriše dovu. Dugo su stajali tako, zgranuti, bespoštedice se zahvaljivali Bogu i spominjali se svetih ljudi koji boraviše u ovoj kući i njihovih kitaba pohranjenih u njoj.
