O fudbalu i politici “svi znaju sve”! A nije tako. To najbolje znaju briljantni fudbaleri i vrsni političari. Znaju, doduše, i to da nije uvijek dovoljno znanje, ono što se naučiti dade, nego – nerijetko – puno više od toga, neuhvatljivog i osebujnog koje pripada posebnim talentima, uspješnim akterima sportske ili političke scene. Je li to srce, dobrota, šarm, ostat će mala zagonetka za one koji istražuju modele ponašanja i preporučuju ustrajnu dobrotu kao sveopću terapiju za svako historijsko vrijeme. Bi li se moglo biti sličan Mujagi Komadini danas, ne znam, ali da se neke njegove osobine mogu i trebaju isticati – u to nema sumnje. Mujagin je rok trajanja neograničen.

SVI SU GA MOSTARCI ISPRATILI NA BOLJI SVIJET

Kad je na drugi svijet preselio Mujaga Komadina, svaki je građanin Mostara, koji imalo drži do sebe, smatrao svojim dugom biti na njegovoj dženazi. Svaki, bez razlike. Muslimani, katolici, pravoslavni, grkokatolici, protestanti, ateisti i oni koji nisu sigurni. Taj jedinstveni ispraćaj dženaze mostarskom gradonačelniku 6. maja 1925. godine, u 4 sata poslije podne, okupio je na i oko harema uz džamiju na Ričini nepamćenu masu Mostaraca “svih vjera i narodnosti” i “svih staleža i ugleda”.

Dok se klanjala dženaza i dok su hodže učile nad kaburom, sigurno nije bilo čovjeka koji nije u svojoj pameti prebirao i sabirao jedan život upravo zaključen i čiji se posmrtni ostaci upravo polažu u mezar... Svi se nečujnom dovom ili molitvom u svom duhu obraćaju Gospodaru svjetova za merhumovo mjesto u hladu dženeta, za sve ono što je, u dugu životu, ljudima dobrog učinio...

Koja je tajna Mujagina života i uspjeha u vrlo širokoj ljudskoj raznolikosti pa su ga cijenili i razumijevali ljudi bezbrojni, od onih “pameću skromnih” do “visokih, savjetnika carskih”? Zašto su ga poduzetnici cijenili, a sirotinja voljela? Zašto bi Mujaga Komadina i danas pobijedio s reputacijom koju je ostavio kao primjer političkim nasljednicima na imaginarnoj listi “mostarskih političara” bilo kojeg ranga i bilo kojeg profila? Bila je jedna takva anketa u listu Socijalističkog saveza radnog naroda BiH – Mostar Sloboda, koja je pitala koji je najpopularniji političar u prošlosti Mostara. Ta anketa dobila je odgovor koji list Sloboda nije smio objaviti, nego je objavio tako što je prvoplasiranog spustio na drugo mjesto, a drugoplasiranog podigao na prvo. Dakle, Sloboda je objavila ovu krivotvorinu: 1. Džemal Bijedić, 2. Mujaga Komadina.

KAKAV JE BIO MUJAGA

Već prve vijesti o njegovoj porodičnoj historiji govore da im je otac, kao malenoj djeci, upošljavao ruke – pa im, priviknutim na rad, nikad nije bilo dosadno. O Mujagi postoje čak i apokrifne pričice da je kao dječak iz crne sirotinje opsluživao mostarske trgovce i majstore poput sluge, te da je na sebi imao odjeću skrpljenu od nekih komadina pa su ga “prozvali Komadina”, što je naravno besmisleno, ali i indikativno. Mujagin otac nije bio baš toliko siromašan. Kao remenar, izrađivao je za vojne potrebe kožne proizvode od kaiša do konjskog sedla.

Hasandedić o dječačkom razdoblju Mujage Komadine navodi da je nakon osnovnog, mejtefskog školovanja nastavio obrazovanje u medresi; odlično je naučio turski jezik, govorio i pisao na njemu, a u kasnijim je godinama, samoobrazovanjem, savladao i komunikativni njemački. A da je računao poput nepogrešiva računara, ne treba dvojiti: vlastitu mu je osmrtnicu štampala “Hercegovačka banka”, čiji je bio osnivač i većinski dioničar.

Otac je Mujagu kao mladića zaposlio kao surudžiju koji je imao dužnost opsluživati tatarske pošte na relaciji od Mostara do Konjica. Surudžijski posao vrlo je težak, zahtijeva brzinu i izdržljivost u jahanju i osiguravanju skupine poštanskih konja, ali, nesporno, Mujagino je dječaštvo i mladost protjecalo u znaku velike marljivosti.

Uz veliku radinost, težnju za samoobrazovanjem, savremenici ga opisuju kao tihog, sabranog, vrlo pronicljivog i inteligentnog, razboritog i duhovitog čovjeka. Bio je nižeg rasta, a tjelesna mu je figura bila krhka. Odijevao se u tradicionalnu bošnjačku odjeću do kraja svog života, a fes (bez kalufa) je bio nerazdvojni dio njegove garderobe kamo god da je putovao, bilo u svoju vilu u Kiseljaku, bilo u trgovinu u Trst, bilo poslovno u carski Beč, ili, privatno, u posjetu sinovima na studiju. Na sebi je obično imao odjevene šalvare, a tijelo bi zaogrnuo kaftanom. Odijelo mu nikad, redom su tvrdili njegovi savremenici, nije odavalo čovjeka iz bogatog sloja mostarskih građana. U jednoj zabilježenoj uspomeni koju je kazivala Mujagina supruga Duda unuku Mustafi Braci kaže se da je svog muža opisala kao “čovjeka od žurbe”, pojašnjavajući mu “kako je Mujaga odlazio od kuće tako žurno da je redovito jednu postolu vukao po kaldrmi dok je ne bi navukao na nogu”.

Ukratko, Mujaga je bio vrlo radin, marljiv, brz, pedantan, pronicljiv, inteligentan, razborit, duhovit i vrlo skroman.

STJECANJE KAPITALA I HUMANITARNI RAD

Prve značajnije zarade polučio je u svojstvu nabavljača austrougarskih postrojbi smještenih u Mostaru. Potom će zaplivati u poduzetničke vode, smjelim i velikim građevinskim poduhvatima kojima se, najposlije, pridodaju i složeni bankarski poslovi puni rizika, u kontekstu ranog nestabilnog kapitalizma.

Svoj novac, svoju dobit, kao rijetko ko, “čistit će od grijeha” obilatim humanitarnim radom dijeleći toliko da će ostati zapamćen sve do danas. Evo nekih primjera iz njegovog prednačelničkog vremena.

Podigao je 1883. godine musafirhanu na uglu Titove ulice i Male tepe u kojoj se svaki putnik mogao tri dana hraniti i konačiti. Dvije godine kasnije, 1885, osobnom je novčanom potporom dao da se opravi oronula Ćejvan-Ćehajina džamija i rekonstruira njezina munara. Te iste godine ime mu se pojavljuje na listi utemeljitelja s novčanim prilogom od 50 forinti na ime osnivačke glavnice Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Mostaru. Tim se iznosom u to vrijeme mogao kupiti hektar plodne oranice. Također je te godine, 1885, otvoren Časničko-činovnički dom, za čiju su gradnju Mujaga Komadina i inžinjer Hauzer iz Trsta pribavili u vidu pozajmice najviše novca, po 20.000 forinti.

Godine 1898. Mujaginom inicijativom i odlučnošću otvorena je jedna od prvih naših humanitarnih organizacija pod imenom Muslimansko dobrotvorno društvo. Mujaga je nerijetko i “neplanski” pomagao prilikom “pobješnjelih prirodnih okolnosti”, primjerice jedne od najoštrijih zima kakve su se ikad zadesile u Mostaru, poput one 1887, kada je napadao toliki snijeg da je cijeli grad bio paraliziran i “odsječen od svijeta”. Građani su se više dana smrzavali i gladovali, ostavši bez ogrjeva i bez hrane. Mujaga je po telalima objavio građanstvu da će svima koji su u nevolji podijeliti 500 tovara drva i 40 vreća brašna.

Na izbornu lokalnu listu Mujaga prvi put iskoračuje 1891, ali mu osvojena 302 glasa ne osiguravaju ulazak u Gradsko vijeće. Dvije godine kasnije, 1893, Vijeće je ostalo bez jednog svog člana pa će Mujaga, pravilom da mjesto popunjava sljedeći s izborne liste, prekoračiti “crtu” i započeti političku karijeru.

DRUŠTVENA PREVIRANJA I POLITIČKO AKTIVIRANJE

Gradsko se vijeće tada bavilo pionirskim poslovima urbanizacije grada, osnivanjem gruntovnice, imenima i proširivanjem ulica, oblikovanjem kvartova te profiliranjem gradskog prometa i stanja prometnica, proširenjem vodovoda, planiranjem gradske budućnosti izgradnjom savremene bolnice, vizijom novih mostova, gradskih sanitarnih čvorišta i brojnih drugih objekata koji će donijeti napredak, prosvjetnih institucija, gradske elektrane, hotela itd. Za sve što su zamislili trebat će godine i godine.

Međutim, ništa ne ide po “planiranoj crti”, društvena gibanja u okupiranoj Bosni i Hercegovini osjećaju teret i omče kojim se Austro-Ugarska svom težinom navaljuje na narod, posebice na bošnjačke muslimane. Pokrštavanje maloljetnice Fate Omanović iz bjelopoljskog zaseoka Kuti-Livač bit će vrhunac kojim će biti prekinuta šutnja i provaliti protestni bijes muslimanskog Mostara. Unutar tog kratkog, zbijenog, napetog vremena oblikuje se jasna antirežimska struktura iz koje će, za kratko, buknuti Džabićev pokret dugoročnih političkih posljedica. Tu se, puni odluke da se osvoje svoja prava, susreću, djeluju i razilaze Ali-Riza Džabić i Mujaga Komadina. U kotlu političkih isijavanja i problemskih raspuća izrast će prva bošnjačka politička generacija koja će, kalendarski, izaći na svjetlo dana upravo u trenutku kad se Mujaga, kojeg bjesomučno napadaju politikanti (iz “istog plemena”) te ga u prvom bošnjačkom političkom listu Musavat bezobrazno, krupno lažući, proglašavaju totalnom neznalicom i doslovno nepismenim, pobjedonosno uspinje na poziciju mostarskog gradonačelnika.

Do te je pobjede Mujaga u Mostaru izgradio blizu dvije desetine funkcionalnih zgrada i blistavih palača bečkih obrisa. Nazivao ih je “tvrdim kućama”. Neke su od njih, u godinama kad su bile otvarane, bile najveće u Mostaru, ali sve su – bez iznimke – do dana današnjeg, mada u ratovima oštećivane ili rušene, ponovno obnovljene i služe svojoj svrsi, čineći grad gradom, dragim i nezamjenjivim.

S popudbinom građevinskog poduzetnika bez premca i iskustvom vrlo zapaženog člana Gradskog vijeća, te političkim angažmanom u “Džabićevu pokretu”, Mujaga Komadina krajem 1909. godine odlučio se kandidirati za novi sastav Općinskog vijeća. Dobitnik najvećeg broja glasova postaje gradonačelnik. Uprkos žestokim lobiranjima, najveći broj glasova osvojio je Mujaga Komadina – budući gradonačelnik! Mandat mu je ovjeren 3. februara 1910. potpisom ministra Stephana baruna Buriána, a potom i parafom rukom cara i kralja Josipa I Habsburškog 9. februara 1910. godine.

NISU VJEROVALI MUJAGINIM OBEĆANJIMA: SVA JE OBEĆANJA ISPUNIO

Mujaga je sazvao prvu sjednicu 17. marta 1910. godine sa službenim dnevnim redom koji je izazvao zanimanje svih prisutnih zastupnika, osim opravdano odsutnog dogradonačelnika g. Vojislava Šole. Nakon što su na sjednici saslušali izlaganja po prihvaćenom dnevnom redu o velikim i malim zadaćama koje ih čekaju na “proširenju grada”, na novim poboljšanjima i slijeđenju napretka, zacrtavao je da se poboljša stanje higijene u gradu, da se izgrade novi mostovi, proširi bolnica i pribave novi liječnici, da se mizerno plinsko osvjetljenje gradskih ulica zamijeni električnim, da se rekonstruira i poveća kapacitet gradskog vodovoda i tako dalje, i tako dalje. Prijedlozi i planovi pljuskali su po stolu, a neki su mislili da se nikad neće ostvariti.

Najposlije je novi gradonačelnik zamolio za još malo strpljenja: “Moj početni rad hoću da proslavim sljedećim dobrim djelima: Evo, gospodo, pred vama obećajem da poklanjam svotu po 200 K. u Mostaru bez razlike vjeroispovijesti sljedećim društvima: I. prosvjetnom društvu 'Gajret', II. Musl. čit. dobrotvornom društvu, III. Muslim. zanat. udruženju 'Itihad', IV. Musl. akad. društvu 'Zvijezda' u Beču, V. srpskom gjačkom potpornom društvu 'Prosvjeta', VI. Srps. Zanat. Udruženju VII. srps. Pjev. Društvu 'Gusle', Hrv. glazbeno pjevačkom društvu 'Hrvoje, IX. Hrv. potpornom društvu 'Hrvoje', X. Hrv. Nar. Zajednici, XI. Gospojinskom dobrotvornom društvu, te svotu od 250 K. Mualimskom društvu...”

To je bio tek početak spiska. Njegovo središte i vrhunac svakako je Mujagina objava da će izgraditi konvikt za siromašne sinove svog naroda, za 40 njih, u kojem će stanovati, koje će hraniti i odijevati. Pravila tog prvog privatnog konvikta u Bosni i Hercegovini njegov je vlasnik objavio u listu Biser nakon što je otvoren. U te i brojne druge darove svom narodu Mujaga je, kako je i obećao na toj prvog sjednici Gradskog vijeća, sam podmirivao – u to je trošio gradonačelničku plaću i svoju ušteđevinu.

I JOŠ TELEGRAMSKI

Mujaga je romaneskna ličnost, domaćin koji je u svom malom Mostaru, na rubu velikih carstava, ugostio jednog od najvećih državnika tadašnje Evrope i svijeta. To je onaj koji je u 70. godini života, u buknulom Velikom ratu, osnovao samoodbranu grada kojoj se stavio na čelo, s puškom o ramenu, onaj o kojem se šutjelo od smrti 1925. do rata 1992, onaj kojeg je samo narod pamtio u svojim usmenim naknadno zabilježenim liskalucima.

Ukratko, Mujaga je bio vrlo radin, marljiv, brz, pedantan, pronicljiv, inteligentan, razborit, hrabar, duhovit i vrlo skroman. Dobrotvor u miru i ratu. Nije živio na narodnoj grbači, nego se za narod borio.