TRENUTAK ČISTOG NADREALIZMA JEDNOG IDF VOJNIKA U GAZI 1992.

Jedan od najnerealnijih i najotrežnjujućih trenutaka u mom životu dogodio mi se dok sam bio vojnik IDF stacioniran u Gazi krajem 1992. godine. Takav trenutak mogao se dogoditi samo Mizrahiju, ili arapsko-jevrejskom vojniku. Vidjet ćete zašto to kažem.

U ljeto 1992. završio sam osnovnu i naprednu pješadijsku obuku i moj vod je bio spreman da učestvuje u borbenoj funkciji, što je zapravo bilo samo (isto kao za generaciju mladih Izraelaca prije i poslije toga) provođenje izraelske okupacije. Zapadne obale i pojasa Gaze.

Jedinica kojoj sam se pridružio u ovoj fazi imala je pod svojom odgovornošću (u svrhu otvorenih okupacionih aktivnosti) izbjeglički kamp Al-Shati i neke od susjednih naselja, na sjeverozapadnom dijelu pojasa.

Također, krajem 1992., izraelsko vodstvo odluči da je (cionističko i briljantno) rješenje za rastuće nezadovoljstvo ili otpor u Pojasu – uklanjanje 400 Hamasovih 'vođa' iz Gaze i njihovo slanje u egzil u Liban. Kako su mnoge od tih Hamasovih figura živjele u i oko područja namijenjenog mojoj jedinici, dodijeljeno nam je desetine hapšenja, ili možda stotine (Izrael bi uvijek uhapsio dodatne ljude za više informacija, kao oblik pritiska i spriječio erupciju nasilne reakcije).

U novembru 1992. provodio bih cijele noći svog vrlo mladog života šetajući od kuće do kuće u gluho doba noći, u Gazi, u misiji da kucam na vrata, prijetim članovima porodica traženih i predajem one koji su bili kod kuće predstavnicima službi bezbjednosti, koji su uvijek bili uz nas, i to uvijek u čistom ruhu.

Kao dio moje službe tamo, bio sam u stotinama palestinskih domova u Gazi, u mnogima od njih tokom tog mjeseca beskrajne noćne potrage i sati hapšenja. Znali smo uhapsiti desetak različitih ljudi iz istog broja domova.

Bio sam premlad i šokiran da bih bilo šta shvatio, iako mi je bilo jasno da to nije služba heroja u borbi protiv zla kojoj sam se nadao i o njoj maštao mjesecima i godinama prije pridruživanja IDF-u.

Ti ljudi u Gazi su bili normalni na način da se nijedan dio mene nije mogao uskladiti sa zlom. I nikada se nisam mogao natjerati da postanem onaj prirodni gospodar i gospodar kakav kolonijalni i rasistički režimi uvijek očekuju od svojih vojnika i policajaca. Bio sam previše mekan.

Ljudi koje smo privodili nikada nisu plakali, molili za oproštaj ili tvrdili da je to greška. Popeli bi se i sjedili u vojnom vozilu sa rukama vezanim na leđima i očiju prekrivenih nekom vrstom tišine koja je bila gromoglasnija, bolnija za sjećanje svih tih godina kasnije, nego bilo koji drugi čin.

Posebno se sjećam jednog čovjeka. Krupni, mračni muškarac u tridesetim, koji je izgledao nedodirljivo u velikom debelom crnom kaputu. Ali dok je sjedio u vojnom vozilu s rukama vezanim na leđima, kaput mu je skliznuo preko ramena, otkrivajući majicu bez rukava i tijelo i kožu koji nisu izgledali nepobjedivo, niti nedodirljivo.

Bio je čovjek. I sjedio je tamo, zureći u prazno, u potpunoj tišini. Tada nisam imao pojma gdje su ovi ljudi odvedeni i šta će biti pušteno na njih. Tek mnogo godina kasnije otkrio sam koliko je Izrael široko koristio mučenje i koliko je to bilo užasno.

Veliki, mračni, krhki čovjek sjedio je tu, tih, i, kao i svaki drugi Palestinac kojeg sam vidio u ovoj situaciji, sa onim što najbolje mogu opisati kao dostojanstvo u slomljenosti. To je bilo zapanjujuće. Nikada u svom životu nisam vidio nikoga s više dostojanstva od vezanog palestinskog zatvorenika prekrivenih očiju.

Pred kraj tih sedmica kucanja na vrata i hapšenja ljudi, jednog jutra, oko 7 ujutro, nakon duge i duge svađe, dogodio se taj trenutak.

To je bilo nešto što nikada nisam zaboravio i nikada neću zaboraviti. Bilo je to posljednje hapšenje te noći, koja je već postala dan. Stajali smo tamo, mala grupa vojnika, i pokucali na vrata nečega što je izgledalo kao dobro izgrađena, dobro održavana kuća. Nije bila otmjena, ali sigurno nije bila kuća siromašnih ljudi. Čekali smo da neko dođe i otvori vrata. Nakon minut ili nešto, neko je to učinio.

Ako ste ikada osjetili da se stvarnost oko vas izvrće i mijenja, ili kao da je sloj značenja koji je obavijao stvarnost pocijepan, otkrivajući još jedan sloj dubljeg značenja, ali na način od kojeg vam se vrti u glavi i zanijemite – ako znate taj osjećaj , znat ćete kroz šta sam prošao u tom trenutku.

Jer osoba koja je otvorila ta vrata na toj kući tog jutra u Gazi je u svakom pogledu bila moja vlastita i jedina sestra.

Vrata su se otvorila i na vratima je stajala stvarna, precizna, živa i dišuća slika moje sestre, identična kao i svaki identičan blizanac. To je bilo njeno lice. njen izraz lica, njena kosa, njena visina, godine, njena građa, njeno kretanje, njen ton kože. Tako je ona… to jednostavno nije mogla biti moja sestra.

Nisam znao šta se dešava, niti kakav suludi trik se igrao sa mnom. Udahnuo sam samo, ostao bez riječi. Stajao sam metar od nje, i samo moje biće je htjelo da je zovem sestrinim imenom.

Nedugo nakon toga, nakon cijelog tog perioda, počeo sam pucati. Nisam to više mogao izdržati, iako nikad nisam mogao sebi reći šta je to što nisam mogao podnijeti. Otišao sam kod vojnog psihologa i prebačen u neborbenu jedinicu.

Trebalo mi je mnogo godina da počnem cijeniti štetu koju mi ​​je nanijelo ono što sam radio i vidio u Gazi. Ne mislim da sam to ni danas u potpunosti obradio.

Stajala je na vratima i bila je malo zbunjena, ali ne i uspaničena. Brisala je pod, a još je bio mokar. Pokraj je stajala kanta na tepihu. Bila je to čista kuća, sa sjajnim čistim podom. Policajac joj je rekao da izađe i razgovara s nama sa nivoa ulice, jer je kuća bila jednu stepenicu iznad nje.

Ali ulica je bila prljava i prašnjava, i nije se mogla natjerati da izađe bosa. Njeno stopalo (stopalo moje sestre) na trenutak se odvažilo van, ne iskoračivši, samo je lebdjelo, ali je onda bilo uvučeno.

Policajac se pravio da nije primijetio. On nije insistirao, a ona je ostala unutra. Mislim da je time što nije insistirao i nije postao nasilan, spasio moj pravi razum, a nikad to nije ni znao.

Mnogo, mnogo godina nakon toga, u telefonskom razgovoru sa svojom sestrom tokom strašnog genocida 2023-2024, trudio sam se da je natjeram da vidi šta se radi. Kroz šta su prolazili Palestinci.

“Odabrao si njihovu stranu”, rekla mi je, a ja se od toga nisam mogao oporaviti.