Michel Lotito, Francuz rodom iz Grenoblea, počeo je jesti komadiće stakla i kristale sa 16 godina. Razlog je, kako je objasnio u nekoliko intervjua, bio želja da osvoji djevojku, na osebujan način na koji mu nitko ne može parirati, a samim tim i da bude sa svojom platonskom ljubavi. Naravno, nikad je nije osvojio. Ali s vremenom je počeo mijenjati svoju prehranu, zbog ovog neobičnog hobija.
Na taj je način ostatak života proveo jedući, osim kristala, i proizvode ili materijale koje je pronašao u smeću, a koji za ljude nisu jestivi niti probavljivi. Tako se Lotito počeo hraniti gumom, komadima drveta, dijelovima bicikla i svim vrstama otrovnih i opasnih stvari.
Takođe je mogao jesti cipele, plastiku, pa čak i progutati petnaest kolica iz supermarketa, osamnaest bicikala, sedam televizora i krevet. I u dvije godine uspio je pojesti avion, Cessnu 150.
Od gledatelja televizijskih emisija dobio je nadimak Monsieur Mangetout ('Gospodin Gutač'), a koliko god se nevjerojatno činilo, nikada nije imao zdravstvenih problema. Prema onome što je objavljivano u medijima, njegova je tajna bila u tome što je unosio veliku količinu mineralnog ulja i puno vode između komada smeća koje je mogao pojesti. Procjenjuje se da je tokom života progutao oko devet tona metala.
Mogućnost da čovjek slučajno (ili namjerno) pojede komad čaše ili staklo uvijek postoji. Vrlo je vjerojatno da bilo koji dio usta, grla, želuca ili crijeva može biti teško oštećen. Gutanje stakla obično prolazi nezapaženo od strane probavnog trakta, jer ono nije probavljiv proizvod. U principu, kako uđe, može i izaći prilikom defekacije.
Međutim, kod nekih ljudi može izazvati bolove u trbuhu, vjetrove i nadutost. Moguće je da osoba koja je pojela komad čaše ili čašu, međutim, ne osjeća simptome. Međutim, postoje ljudi koji pate od hijalofagije, odnosno opsesije da dobrovoljno, svjesno i kao da je to nešto normalno, jedu staklo. Što je poremećaj koji je, naravno, veoma opasan po zdravlje i dovodi do oštećenja probavnog, pa čak i disajnog trakta.
