Svanulo je. Mokri od rose ulazimo u novi dan. Na livadi pored rijeke u mjestu koje se zove Ravne (Kladanj) proveli smo noć, ili neki dio noći nakon što smo prepješačili desetak kilometara nesigurnog puta, u strahu, u neizvjesnosti, očekujući smrt svakog trenutka. Smrt je bila česta saputnica. Umorni, gladni i žedni.

Ne sjećam se bogzna koliko detalja, samo lica izbezumljenih žena i djece, i ponekog starca. Neki su plakali, neki su samo imali onaj ledeni izraz na licu, nemoćni da u tom trenutku išta osjećaju. Mi smo izbjeglice iz Srebrenice. U godinama koje su dolazile ta sintagma toliko je korištena da sam je u nekim trenucima osjećao kao dio vlastitog identiteta, temeljne odrednice mene samog. Sve što sam bio do tada djelimično je potisnulo ono – “izbjeglica iz Srebrenice”.

Dolazili su neki ljudi na tu livadu, donosili neke stvari, nudili neku pomoć... ali tog jutra, rosnog jutra, a ne želim umanjiti njihov trud i dobru namjeru, nekako je sve izblijedjelo, postalo nevažno, nepotrebno...

Odatle, s te livade krenuo je moj izbjeglički put, nekada teži, nekada lakši, na trenutke lijep, ali od tada ne volim riječ izbjeglica. Previše je teško breme njenog značenja. Sjećam se da sam s te livade mogao vidjeti autobuse. Mama nas je tješila da su to naši i da nas sigurno voze na neko ljepše i sigurnije mjesto, negdje da nas smjeste. Najviše je bilo žutih autobusa. Barem su takvi ostali u mome sjećanju na događaje od prije 29 godina, u sjećanju desetogodišnjaka.

 

Uopće ne pamtim kada i kako smo ušli u te autobuse. Pamtim opet livadu. Negdje kod Živinica, prema Dubravama. Ni danas ne bih mogao prepoznati tu livadu. Ne znam ni koliko smo tu ostali, u improviziranim šatorima od deka. Koliko je dana trajalo to “kampovanje” po livadama, ja ne znam. Jednom su došli i rekli – vozimo vas. U kamp Dubrave. Bilo je to ogromno šatorsko naselje na aerodromu Dubrave. Tu je život već počinjao da dobija obrise svakodnevice, predvidljivosti, da postoje, kakvi-takvi, uslovi za život.

Nama djeci bilo je ljepše od svega ići na kupanje. Taj dnevni ritual odvijao se na mjestu na kojem je bila postavljena cisterna s vodom, a kupanje je ustvari bilo samo polijevanje vodom iz crijeva. Počeli smo opet igrati dječije igre. Slobodnije hodati po kampu. Naše majke su, da nam daju makar mali osjećaj normalnosti u životu, gotova jela iz lunch-paketa kuhale, miksale, pravile od njih nove “specijalitete”. Tada bi postajali jestivi. Imali bismo pravu večeru, kuhanu na vatri loženoj malo dalje od šatora, na drvima koja je svakim danom bilo sve teže skupiti.

U tim prvim danima naših života u kampu najvažniji zadatak, koji smo mi djeca sami sebi zadavali, bio je čekati kod glavne kapije očeve, braću, djedove... rodbinu. Oni su otišli “preko šume” i niko nije znao ništa o njima. Nakon nekog vremena počeli su dolaziti. Tih dana, kasnijih mjeseci i godina najvažnije, nekako i određujuće, pitanje bilo je – Je l’ preš’o? Moglo se odnositi na oca, na brata, na djeda, na amidžu... u prvim danima bilo je to pitanje kojim se otklanja briga, daje nada da će nečiji neko preći. Taj trenutak kada za oca možeš reći – Preš’o je – najsretniji je i najtužniji trenutak. Vrištao bi na sav glas od sreće, a trudiš se svim silama zaustaviti radost, smanjiti osmjeh na najmanje da se tvoj najbolji drug ne bi rasplakao od tuge za svojim ocem koji nije, ili barem nije još preš’o.

Sjećam se samo očevog mirisa i kako se oko njega, iznurenog, upalih obraza, sjatilo mnoštvo svijeta. Svi su pitali isto – Jesi l’ vidio (moga nekoga),  Je l’ preš’o? A kako reći nekome da mu je otac, sin ili brat poginuo? Iscrpno je prepričavao ono što je doživio i vidio. A ljudi su stalno dolazili i pitali, noseći nadu sa sobom, nadu da će čuti nešto o svojim najmilijim.

Mi, djeca, možda nismo ni bili svjesni šta se događalo oko nas, u nekim dalekim šumama Podrinja. Mi smo se samo nadali. Godinama poslije zamišljao sam stotine scenarija, male filmove, u svakom od njih amidža bi se pojavio na vratima, onako visok i koščat, ispunio bi okvir vrata i razvukao onaj svoj osmijeh, kao, sve je ovo bilo samo šala. Ali nije. Nikada. Nekako smo se i mi djeca, vjerovatno nesvjesno, počeli razlikovati po tome je li nečiji otac preš’o ili nije. U nekim trenucima sama činjenica da si jedan od rijetkih čiji je otac preživio taj strašni put preko šuma stvarala je neki blagi osjećaj, grubo je možda tako reći, krivnje. U kasnijim godinama bila je to i jasna socijalna razlika, kada su porodice onih čiji su očevi poginuli počele dobijati penzije. Mi, čiji su očevi živi, demobilizirani i nezaposleni, bili smo bez novca i najčešće s porukom – Pa, šta hoćeš, imaš oca.

Kako su prolazile sedmice tako smo se sve više navikavali na život u šatorskom naselju na aerodromu Dubrave. Tada je dio UNPROFOR-a bio pakistanski bataljon. Oni su dijelili hurme i banane. Za nas djecu izbjeglice bilo je to kao da su nam donijeli cijeli Pakistan. Pakistanci su ubrzo napravili mesdžid u kampu, pa smo onda počeli ići na časove učenja Kur’ana, na dnevne namaze. Pakistanci su postali prijatelji, potpuno drugačiji od ostalih unproforaca, ljudi koji osjećaju ono što mi prolazimo.

Ne znam ko je i kada izašao iz kampa, niti otkud mu pare, ali se vratio s čokoladom i malo kafe. Pravom čokoladom. Ne znam je li nam dopala barem po jedna kocka, a bilo je mnogo nas djece, ali je to bila neopisiva radost. Osjećaj da je sve normalno. Da je rat iza nas.

Ko zna koliko dugo bismo ostali u kampu da nisu počele kiše. Septembarske. Šatori su se počesto punili vodom. I vrijeme je bilo da se ide. Izbjeglice s Dubrava bile su raspoređivane po općinama Tuzlanskog kantona, gradovima, selima, kolektivnim smještajima, privatnim kućama, ondje gdje je bilo mjesta i volje da se izbjeglice prime.

Ne znam kako, ali mi smo završili u Gradačcu, tačnije u selu koje se zove Zelinja Donja. Autobus kojim su nas transportirali ondje došao je vrlo kasno, bila je pala noć. Smjestili su nas u školu, samo da prespavamo dok nas ne rasporede u unaprijed određeni smještaj. Nikada prije ni poslije, a posebno u ratu, nisam vidio toliko hrane na jednom mjestu, toliko različitih jela. Tako srdačne i vedre ljude. Taj doček izbjeglica nešto je najljepše što sam doživio u te četiri duge godine rata. Prvi put smo se osjećali kao ljudi, vrijedni poštovanja i gostoprimstva.

Već sljedeći dan počeli su nas raspoređivati gdje već koga treba smjestiti. Ne znam šta se tačno zakompliciralo s našim smještajem, pa smo dobili neku vrstu alternative – smjestili smo se na sprat rahmetli hadžije Omer-efendije Spahića, njegovog sina Ibrahima i snahe Sajde. Ibrahim i Sajda imali su sina i kćerku, Samira i Jasku. Oni su nešto najljepše što nam se dogodilo. Toliko su bili divni ljudi, dočekali nas srdačno kao svoju familiju. Ponašali se prema nama sve vrijeme kao rod rođeni.

Samir, tada je bio momčić, napravio mi je ljulju na orahu u bašči iza kuće. Kako je orah bio na međi iznad puta, visokoj možda i dva metra, ljuljajući se letio sam metrima daleko i visoko iznad ljudi i vozila koji su prolazili putem. Na toj sam ljulji provodio svoje prve izbjegličke dane u Zelinji Donjoj. Onda me Samir počeo voditi na utakmice seoske fudbalske lige, obično smo išli na traktoru, pa onda na igranke, tu sam najčešće spavao kad bi me cure prestale štipkati. Onda je došla škola, fudbal na TV-u, ono Evropsko prvenstvo s kojeg pamtim samo Češku i Njemačku, zatim tenis i onaj čuveni Wimbledon. Neko nam je nabavio dva reketa i lopticu i mi dječaci, a bili smo družina od nas šest, sve približno istih godina, na makadamskom putu razvukli smo neku špagu, iscrtali linije i igrali tenis. Loptica je prečesto išla u trnje, ali trudili smo se.

Moj najsretniji dan kompletnog izbjegličkog života bio je onda kada sam se jedno jutro probudio, a Ibrahim, koji je radio u Austriji i svakih nekoliko mjeseci dolazio kući, iz gepeka svog crvenog forda escorta izvadio bicikl, crveni BMX s plastičnim felgama i paknama na kočnicama umjesto gumica. Nisam ni znao voziti bicikl. Ali sam se primio zadatka da savladam tu vještinu kao da mi je posljednje na svijetu. Po cijeli dan sam se trudio dok nisam savladao. A kako sam bio nevješt biciklista, jednom sam završio u žari i trnju. Doduše, malo me omela neka djevojčica, ali to nije izgovor. Izgreban od trnja, sav u plikovima od žare, teglio sam svoj bicikl, trudeći se da ne zaplačem iz sveg glasa, a gdje ćeš plakati pred rajom, a vrištao bih najradije.

I sve je išlo ka tome da to bude jedno divno djetinjstvo. Samo ponekad bih osjetio onu tešku rečenicu – Oni su “izbjeglice iz Srebrenice”, rečenicu punu sažaljenja. Ponekad je to znalo da vrijeđa. Ali to je valjda sudbina.

Onda je došlo vrijeme da se opet selimo. U Srnice Donje. To je prije rata bilo srpsko selo. Nakon što su Srbi otišli odatle, prvo su ga naselile izbjeglice iz Gradačca, a kada su se oni vratili svojim kućama, mi, izbjeglice iz Srebrenice. Rat je već bio završen i moglo se krenuti dalje. Planirati, postavljati životne ciljeve. Graditi vlastiti život i konačno, kao neku uniformu nakon teškog zadatka, svući sa sebe ono “izbjeglica”.