MESNEVIJA: Velike se tajne u ovome kriju - Gdje je tijelo, a gdje duša

Sedmični list “Stav” u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3566-3617/III (prvi dio)

Priredio: Šaban GADŽO

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri...

Naslov večerašnjeg dersa:

POJAŠNJENJE TOGA, DA SVE ŠTO DOVODI ČOVJEKA U STANJE GAFLETA, BRIGE, TROMOSTI I CRNOĆE SRCA, SVEMU TOME UZROK JE TIJELO KOJE JE OD ZEMLJE I KOJE NAS VUČE DOLjE, ZEMLJI

Gaflet dolazi od tijela. Kad tijelo duša
postane, ono neminovno tajne gleda.

Sad nam hz. Mevlana kaže da ima Put na kojem tijelo postaje kao duša; a da bi se to postiglo, čovjek treba da se podvrgne duhovnom odgoju, da se tako isterbijeti (da je pokoran Kur'anu i Šerijatu – Allahu i Poslaniku) a to će za rezultat imati ovakav preobražaj! A onda, kad tijelo duša postane, ono neminovno gleda tajne; onda takva osoba, ovim vanjskim očima, vidi ono skriveno.

Jedan od učenjaka, da nam skrene pažnju gdje je tijelo a gdje duša, kaže: – Situacija ovako izgleda: tijelo se nalazi u svom ambijentu, tijelo od zemlje u svom je staništu, na zemlji, i privlači ga taj ambijent; duša nije odavde, ona je iz visokog svijeta i ona je prosto kao garib (jedan stranac), pa kad je stvar takva, smiluj se na tog gariba koji plače za svojom domovinom!

A jedan pjesnik, Sabit ibni Abad, iz XI. stoljeća (bio je vezir u dinastiji Boida) rekao je nešto što bi nam moglo pojasniti ovaj bejt:

Staklenka je prozirna, a vino bistro.
Jedno drugom nalikuje, ustvari su isto.
Kao da je vino bez pehara,
Kao da je pehar bez vina.

E, tako duše velikih Allahovih robova i njihova tijela izgledaju prozirno... Odmah nam je hz. Mevlana počeo da skreće pažnju na odgoj, i sad će nam kroz ove naredne bejtove, kroz mnoge primjere, sve to pojasniti. Da nam Allah dadne koncentraciju da ovo shvatimo! Velike se tajne u ovome kriju, vidjet ćete. Pa da nam Allah dadne prisebnost da nešto shvatimo od toga – zašto je ta stvar takva... Mi znamo za silu gravitacije, kako Zemlja zemlji privlači, i valja sad veliki napor uložiti da bi se to savladalo. Znamo isto kad avion polijeće, najviše mu snage treba da se odlijepi od zemlje, a kasnije, što ide više visinama, sve je to lakše.

Kad bi se Zemlja podigla iznad ove nebeske sfere,
onda ne bi bilo ni noći, ni sjene, ni zalaska Sunca.

Kad letimo avionom, vidimo šta nam ovo hz. Mevlana govori: znamo, kad odemo gore u visine, dolje je zašlo Sunce, a gore se još uvijek vidi, ne zaklanjaju ga oblaci... A Zemlja je tamna, ona daje sjenu i mrak.

Gdje god je kakva sjena, noć ili sjenovito
mjesto, to dolazi od Zemlje, a ne od neba i Mjeseca.
Također, dim dolazi od triješća, a
ne od goruće vatre.

Ovdje triješće upućuje na tijelo i sad, kad se triješće zapali, vidjeli smo da se počne dizati dim, a on je od tog triješća, a ne od goruće vatre kad se rasplamsa. Sad nam u narednim bejtovima govori o tome da je pamet to svjetlo koje „goruća vatra“ daje.

Uobrazilja pada u propust i nepravilnost.
Akl biva samo u ispravnosti.

Pamet ide sigurnim putem do Istine: traži dokaze i tako postavlja činjenice kao sigurne temelje saznanja. Ako je nešto sumnjivo ili nejasno pamet postavlja dva ili tri primjera, kao dokaze istinitosti jedne tvrdnje.

Svaka tegoba, umor i lijenost, dolazi od tijela,
dok duša u svojoj lahkoći leti.

Čovjek leti poput ptice na krilima, kad ga pokreće jedna plemenita misao. A tegoba, umor i lijenost, dolaze od tijela. Kao da nam kaže: pogledaj sebe, čovječe! Svi znamo kako stoje stvari sa našim odzivom na ono što od nas Uzvišeni traži. Kad namaz nastupi, da li lijeno ustajemo na namaz? Ako vidimo nešto takvo kod sebe, budimo sigurni da je ovaj gaflet itekako prisutan pri nama... Znači, element zemlje vuče svom izvorištu, i normalno da nam onda ovo Vječno sunce, koje nikad ne zalazi, ostaje skriveno. Treba te oblake, taj dim gafleta nadići. Nasuprot ovome halu, ako vidimo čilost prilikom odziva na ono što Allah od nas traži (a to je samo za naše dobro) e onda je stvar potpuno drukčija.

S nekoliko narednih primjera pojasnit će nam gaflet po pitanju Musebbiba (Onoga Koji daje sve uzroke), i kako mi obično gledamo ovaj sekundarni, drugi uzrok, a ne onaj Prvi, pa nam kaže:

Rumeno lice biva od priliva krvi.
Žuto lice biva od pokreta žuči.

U prvom slučaju, ovo rumenilo upućuje na zdravlje, a ovo drugo na safru, žutilo, bolest.

Bijelo lice biva od strane flegme.
Crno lice biva od potištenosti.
(flegma, per. balgam: sluzava tvar u tijelu, ali i: ravnodušnost, hladnokrvnost, mirnoća)

Uistinu, Stvoritelj učinaka je On,
ali ljudi vanjštine samo uzrok vide.

Znači, vidimo na licu neku od ovih boja i zaključujemo da li se radi o bolesti ili zdravlju, a pogled nam ne može nikako da dobaci iza tog sebeba (uzroka) da bi posvjedočili Onoga Koji je Prauzrok svemu tome, Musebbiba. Sebeb ukazuje na Musebbiba.

Srčika, koja od kore nije udaljena,
od ljekara i bolesti nema izbavljenja.

Nutrina (pamet, intelekt) koja se još nije oslobodila od tijela, niti ima koristi od ljekara, niti joj se treba oslobađati od bolesti.

Kad se sin Ademov, drugi put rodi,
svoju nogu stavi na tjeme bolesti.

Dakle, pronalazi lijekove i otkriva uzroke. Vidite ovo – drugi put, vidite koliko puta hz. Mevlana ovo spominje... A svaki put i mi, uz bejtove sličnog sadržaja, spomenemo kako je Isa, a. s., rekao: – Dok se čovjek po drugi put ne rodi, neće mu biti otvorena vrata nebeskog carstva! Drugo rođenje je u duhu. Jasno nam je prvo, fizičko rođenje, a ovo drugo, ponovno rođenje, rođenje u duhu, to nam je nerazumljivo?! Mogli bi uzeti primjer rijeke: u početku, s izvora, teče čista i brza, kad dođe do prvog grada, biva izložena raznim uticajima, razne otpadne vode pritječu u tu rijeku i u neko doba (vidjeli smo to, danas pogotovo, širom svijeta) zamro sav život u njoj od tog poganluka! Ova rijeka upućuje na nas: bili smo čisti u početku, a onda, izloženi raznim uticajima, i školama i sistemima, i raznoraznim odgojima – šta se sve nakupilo u toj rijeci (u nama)! Sad zamislimo da se desi pa da se u tu rijeku, koja je gotovo presahla, ulijeva jedna ogromna rijeka, tad ova zagađena i skoro presahla rijeka, dobiva snagu ove velike rijeke, koja će sav taj poganluk ukloniti, i mogli bi to nazvat „drugim rođenjem“. Ta rijeka je suštinski ista, s istog izvora teče, ali sad drukčije izgleda, i fizički znamo: te su rijeke onda puno dublje, jer su bliže moru, i mirnije – zadobile su smirenost. Eto tako, sve nam ti primjeri oko nas govore, kako da razumijemo poruke Allahovih robova. To možemo učiniti i na ovaj način, kako bi sebi približili to „drugo rođenje“.

Još jedan primjer da navedemo: Dvojica prijatelja (to sam nedavno u jednom kitabu pročitao, interesantna mi je bila priča, to kazivanje) čestiti ljudi, vjernici bili, i to, onako, zaista istinski, nisu se štedjeli na Allahovom putu, ni imetkom ni životom, da pomognu drugom. Ali, jedan je imao priliku da upozna jednog od velikih Allahovih robova, da priđe njemu, da uči na tom mjestu. (Eto, to bi mogla biti ova ogromna rijeka, koja dođe i dadne ti poticaj.) Onaj drugi mu je govorio (jer su bili izuzetno bliski) ne mogu to da razumijem... Vjerujem, Bog mi je dao pamet i nemam potrebe da sad pitam nekog drugog, da ga slijedim, malo mi to izgleda kao podcjenjivanje samoga sebe, pa ja nisam od tog puta! I on je nastavio kako je i živio. Njih dvojica i dalje su se družili, idući svako svojim putem, revnosni u ibadetima. Međutim, nešto se počelo dešavati... (Vjerovatno smo mnogi od nas, ako ne u takvom omjeru, nešto slično iskusili; vidjeli smo to, a to je velika opasnost: ahiret još nije došao, sve je u obećanju nagrade i čekanja... I, recimo, na ovome svijetu se nađeš u situaciji gdje vidiš da ti ništa ne ide od ruke, e sad priskoči ovaj unutarnji i vanjski neprijatelj i kaže ti – izgubio si obadva svijeta! Vidiš da si gubitnik! Nešto nije u redu.) E ovome drugom iz ove priče počelo se to dešavati. Kad nije mogao da podnese zavist i govorkanje ljudi na njegov račun, njegova vjera se poljuljala. Otišao je kod svoje nane, jedne starice, koja puno od ovoga ne zna ovako ispričati, ali koja je živjela Din (bila je živa osoba po pitanju Dina) i kaže joj: –Nano, ne znam šta dalje da radim; gotovo sam na jednoj raskrsnici da bi sad sve ovo ostavio!? A ona mu kaže, onako mudro: – Sine, izađi malo gore na tu i tu planinu, pa pogledaj odozgo ovaj grad. Nije sve propalo, ne gubi nadu u Allahovu milost! Šta god i kakvi god vjetrovi da puhnu, to ne smiješ dozvoliti! Izađi malo, pa pogledaj odozgo grad, jer sa visine pogled je oštar. On je izišao gore, sjeo i gleda: nazire se u daljini grad, vidi i svoju kuću i školu, obrise toga. – Tada – govori ovaj – kao iz ničega, onako iznebuha, pojavi se jedna osoba, stariji čovjek i kaže mi: – Sine, šta radiš tu, šta te je dovelo ovdje? – Pa, jedan moj hal me ovdje doveo. Starac izvadi durbin i kaže mu: – Evo ti ovaj durbin, pogledaj malo na grad, bit će ti jasnija slika. On uzeo durbin i gleda odozgo, sad fino fokusira svoju kuću, pa trg u gradu, pa svoju školu i vidi, tamo u školi, nekakav znak, tačka neka, kao zlato sija otud. I, gledajući to, ostao je u čudu pred tim prizorom, pa ponovo pogleda i kaže: – Aaa.., baš čudnovato! Pita ga starac šta je to tako čudnovato? On mu kaže da vidi to i to u dvorištu... Starac mu onda reče: – To ti je, ako se sjećaš... Bio si treći razred, kad je to i to dijete u školi, pošto mu roditelji nisu mogli da kupe užinu, gledalo gladno tebe kako jedeš... Ti si to primijetio i podijelio si s njim svoju užinu. – Ne sjećam se toga – kaže mladić – i kakve to veze ima sa mojim halom?! Starac mu kaže: – Pa na njega je ostavilo trag, on to nikad nije zaboravio. Pogledaj sad dalje. I on je (da skratimo tu priču) vidio više ovih svijetlih tačaka u gradu, a starac mu je sve to objašnjavao: to je hizmet taj i taj, to ne znam...; onome si uradio to..., i tako – sve su to tragovi naših djela. Kad je on to vidio i kad je vidio tu ljepotu, već je sumrak počeo da pada, i to još jače svijetli, ta djela. On kaže starcu: – Ja se sad osjećam kao nanovo rođen! – Pa i jesi nanovo rođen. Sad, sa tom spoznajom, siđi dolje i nastavi dalje pomagati ljudima, ali sad imaš taj lezet, da vidiš da ništa nije zaboravljeno, ni uzdasi drugih kojima si pomogao... Ne zaboravi da nam je naš Poslanik, s. a. v. s., rekao: – Najbolji su od vas oni koji najviše hajra drugom urade. Eto, samo gledajmo da to bude lillah-fillah, samo radi Allaha, bez ikakvog drugog interesa, jer bilo kakav drugi interes poništava dobro.

Uzrok prvi nije njegov din.
Uzrok djelomični ne izaziva njegov kin.

Kod osobe u gafletu, kod nedozvanih nevjernika/negatora/poricatelja, Uzrok prvi, tj. Musebbib, Allah Uzvišeni, nije njegov din, on ne vjeruje u to. Uzrok djelomični ne izaziva njegov kin, ovaj drugi uzrok na koji se oči takvih ljudi zaustavljaju, ne izaziva njegovu mržnju, žestinu, jer ta stvar nije vezana za nešto na šta on ne može da djeluje, a pošto ovakav čovjek hoće da boguje, on kaže: ja to mogu sam da otklonim i uradim, i onda ovaj drugi uzrok ne izaziva mu kin, ne izaziva mu mržnju. A da mu kažeš ovo ide odatle (od Prvog uzroka) e onda bi se kod njega pojavile ove osobine poricatelja: ljutnja, zloba, neprijateljstvo i pakost. Eto zbog čega to ispoljavaju poricatelji! Ovaj bejt bi se mogao i ovako prevesti:

Najviši uzrok – on ne vjeruje.
Drugostepeni uzrok ne izaziva njegov gnjev.

Ateisti ne priznaju Najviši uzrok (ne vjeruju u Stvoritelja), a Allah, dž. š., je Prauzrok, Uzrok svih uzroka. Ateisti vjeruju drugostepeni uzrok, a ne vjeruju Prvi Prauzrok. Jer taj drugostepeni uzrok ne kvari njihove planove i ne izaziva njihov kin, njihovu mržnju i otpor; oni bi htjeli, da su oni prvi, da oni nešto stvaraju.

Sad nam odmah prelazi na muršidi-kjamila, na savršenog čovjeka, pa kaže:

On leti kao Sunce na horizontu
sa mladom iskrenosti, a forma je veo.

Ova materijalna forma tijela, ona je veo, ali za ovakve ljude to nije nikakva prepreka, jer je on nadišao to, on se visoko digao i kao sa mladom, koja sija od nura (duhovne svjetlosti) on ide po tim uzvišenim stazama. Vidite ovo mlada iskrenost ('arūsi sidk), a u ajeti-kerimu nam se kaže: O vi koji vjerujete, bojte se Allaha i budite sa iskrenima! (et-Tevba, 119) I normalno, ako se približimo ovakvim ljudima i na pravi način uspostavimo vezu s njima, nadati se da će nas povući na ove visoke mekame gdje onda i mi nećemo biti zastrti.

Osim toga, on je izvan horizonta i nebeskih sfera.
Bez mjesta je, kao duše i pameti.

Ovi Allahovi robovi su poput duša i pameti; duše i pameti nemaju mjesta, i on je izvan mjesta. Izvan horizonta i nebeskih sfera, toliko su se visoko uzdigli! Sjećate se onog primjera o čovjeku ispod drveta i čovjeku u krošnji visokog drveta, kad smo probali kroz taj primjer da približimo sebi šta znači biti budan u sadašnjem trenutku, tj. ući na Kapiju vječnosti. Onaj dolje ne vidi karavanu koja dolazi prema tom stablu jer je udaljena, a onaj gore vidi. Kad je došla karavana pod stablo, sad je vidi i onaj koji sjedi dolje ispod stabla, pa je to za njega sadašnji trenutak. Kad ode karavana, za onoga koji sjedi dolje, tj. na tom mekamu, karavane više nema, to je za njega već prošlost, a za onoga gore, to je još uvijek sadašnjost. Znači, u sva tri ova momenta on je stalno budan i vidi to... Sad zamislimo kako izgleda pogled ovih, za koje hz. Mevlana kaže da je on izvan horizonta i nebeskih sfera.

Nego, naše pameti su njegove sjene,
padaju kao sjene iza njegove stope.

Mi idemo, tražimo utočište kod tih ljudi... Zamislimo: Sunce pada direkt na njega, sjena se odražava i on kaže mi smo te sjene, odnosno – budi ta sjena, budi tako iza njegovih stopa, prati ga ukorak, pa ćeš, ako Bog da, i ti jednog dana izgubiti tu sjenu.

Sljedeća dva bejta najavljuje novo poglavlje:

Mudžtehid, kad god u Nassu nađe rješenje jednog
pitanja, u tom slučaju, on i ne pomišlja
da se posluži kijasom.

*u Nassu = u Tekstu, u Kur'anu i Sunnetu; kijas = analogija

Hoće da nam kaže kako ova drugostepena/djelomična pamet mora da se pokori višoj, cjelovitoj pameti. Mudžtehid je osoba koja se toliko uzdigla u znanju da može na osnovu Kur'ani-kerima i Sunneta Poslanikovog, s. a. v. s., riješiti neku novonastalu situaciju. Ne treba mu analogija. To su ta četiri glavna izvora šerijata: Kur'ani-kerim, sunnet Poslanikov, idžma (saglasnost učenjaka) i četvrti je kijas, analogija.

Kad u Nassu ne nađe direktan odgovor i
rješenje jednog pitanja, onda se služi kijasom,
i tu pokazuje svoju sposobnost koja nas zadivljuje.

Znači, kad mudžtehid (kvalifikovan učenjak) u tekstu Kur'ani-kerima i Hadisa ne nađe direktan odgovor, rješenje jednog pitanja, onda se služi kijasom, analogijom; na osnovu slične stvari donosi zaključak i rješava to pitanje, i tu pokazuje svoju sposobnost koja nas zadivljuje...

A onda nas hz. Mevlana uvodi u novo poglavlje...

Prvi dio 84. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 02. 03. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.