Sve je počelo početkom 1576. Princeza Gulbadan Begum sjedila je nasuprot svog nećaka, mogulskog cara Akbara, čekajući svoj red da govori. Princeza je bila srednje visine, s izrazitim ravnim obrvama iznad prodornih očiju. Bila je odjevena u lepršavi dugi top preko širokih hlača, a prsa su joj bila prekrivena kradom koji je ležerno prebacila preko ramena i glave. Ogrlice od rubina i bisera krasile su joj vrat.

Gulbadan se odijevala i držala kao žena velikog ugleda. A zašto ne bi? Ona je, naposljetku, bila kći Babura, cijenjenog ratničkog kralja koji je osvojio Delhi 1526. i time postavio temelje mogulskog carstva. Noseći mudrost desetljeća koje je provela u kretanju po Afganistanu i Indiji, Gulbadan je sada bila ključni matrijarh u Akbarovom haremu. Što se tiče cara, on je bio potpuno svjestan njenog statusa moćnog starješine. Ali svojoj tetki nije dopustio audijenciju samo da bi joj iskazao poštovanje. Gulbadan je tražila sastanak ne otkrivajući temu.

A kada je Gulbadan počela govoriti, iznijela je nešto što ni Akbar nije mogao shvatiti. Željela je krenuti na putovanje preko mora do muslimanskih svetih gradova, obavijestila ga je. Tako bi – činom hodočašća hadža– ispunila svoj zavjet Bogu.

Ono što je Gulbadan predlagala bilo je vanredno. Harem u kojem su živjele Gulbadan i druge žene s mogulskog dvora bio je temeljan za Akbarov plan da emitira svoju sliku nepobjedivog suverena. Otkako je stupio na mogulsko prijestolje 1556. godine, Akbar je proširio Baburovo kraljevstvo mješavinom rata i lukave diplomatije. Sada je bio odlučan imati cijelu Indiju pred svojim nogama. Odredba da se sve žene pridružene mogulskoj dinastiji moraju preseliti u svoje određene haremske stanove u novoj prijestolnici Fatehpur Sikri bila je ključna tačka tog plana. Nema više lutanja zemljom kao što su radili njegovi preci i njihove žene. Žene su sada trebale biti potpuno staložene, tajanstvene i nevidljive. Tako je Akbar oglašavao veličinu i strahopoštovanje svoje slave.

Ono što je Gulbadan tražila od cara stoga je predstavljalo potpuni preokret politike. Ipak, umjesto da je odmah otpusti, Akbar je poslušao tetkin prijedlog. Znao je da je nevjerojatno moćna. Kao ambasadorke, mirotvorke i vijećnice, starije žene bile su ključne za politička zbivanja carstva. Služilo bi carevim interesima da ima Gulbadan na svojoj strani.

Iako su tetka i nećak sjedili i pričali o hadžu, zapravo je svakog od njih tištila drugačija nevolju. Gulbadan je bila princeza lutalica. Avantura je bila u srži njenog bića. Rođena je u dugom nizu putujućih vladara koji su sezali sve do Džingis-kana i nisu uvijek živjeli u palačama. Zapravo, veći dio svog života živjela je, često sretno, u šatorima, citadelama i vrtovima.

Gulbadanina putovanja započela su u dobi od šest godina kada je Babur naredio da sve mogulske žene i djeca u njegovom uporištu Kabulu migriraju u Hindustan kako bi njegovali dublje odnose u područjima koja je osvojio 1526. I tako je Gulbadan postala prva mogulska djevojka koja putuje u karavanu preko prijevoja Khyber i ogromne rijeke Ind na putu do ponovnog susreta sa svojim ocem. S migracijom je došla nova zemlja, novi jezici, novi odnosi, mnoga gledišta. Kretanje je bilo dio njezina svemira, a sada je tražila novu avanturu.

Gulbadan je znala da, iako je većina hodočasnika bila pobožna, hadž nije samo pobožnost. Trgovina, politika i vjera isprepliću se u svetom gradu Meki, trgovačkoj republici na Crvenom moru. Tragatelji i mistici tamo su putovali jednostavno kako bi upili auru pustinjske zemlje u kojoj su mnogi poslanici dobivali objave. Došljaci, ili muhadžiri, proveli su godine učeći, lutajući i živeći u svetom arapskom kosmosu. Učenjaci su odlazili da steknu stručno znanje o predajama (hadisima) o životu i vremenu Poslanika Muhammeda u nekim od najboljih škola u svetim gradovima.

Akbar je u međuvremenu sanjao da bude poglavar islamskog svijeta. Kao bogolik kralj, on će biti konačni arbitar zakona, steći najveću moć unutar okvira islama kako bi spriječio bilo kakvo daljnje osporavanje njegovog autoriteta. Da bi to postigao, trebala mu je podrška žena poput Gulbadan.

I tako, kada je Gulbadan predložila hadž, Akbar je prihvatio ideju, iako su teškoće plovidbe vodama do svetih gradova smještenih na Crvenom moru bile ogromne. Pirati su redovno napadali hodočasničke brodove. Morao je pregovarati s Portugalcima, koji su kontrolirali pomorske puteve prema zapadnoj Arabiji, i nabaviti cartaz, obaveznu putnu propusnicu.

Nakon što je dobila Akbarov pristanak, Gulbadan je počela raditi na detaljima svog putovanja. Njezinu družinu činilo bi 11 bliskih ženskih rođaka i saradnica te pouzdanih slugu. Dvorski vođa hadža i još trojica muškaraca trebali su pratiti konvoj, zajedno s turskim artiljerijskim oficirom (koji bi služio kao prevodilac) i brojnih vojnika, pomoćnika, kuhara i drugog osoblja.

I tako, u zreloj dobi od 52 godine, Gulbadan je povela grupu žena iz harema preko Arapskog mora i Indijskog okeana do svetih gradova Meke i Medine.

Gulbadan je bila odsutna četiri godine i obavila je hadž u četiri navrata. Prema dvorskom historičaru Abd-al Qadiru Badayuniju, njezina je družina čak putovala kopnom do svetih gradova Irana, poput Mashhada.

Ovo je bio prvi put da je velika grupa mogulskih žena krenula na hodočašće - i nije prošlo dugo prije nego što je njihova prisutnost u svetim gradovima izazvala pomutnju. Savremeni izvještaji sugeriraju da su se gomile gurale kako bi ugledale žene oko džamija, fontana i tržnica. Njihova praksa davanja milostinje siromašnima samo je povećala njihovu slavu.

Ipak, nisu svi bili impresionirani velikodušnošću žena. Osmanski sultan Murad III je na upad ove mogulske stranke na njegovu teritoriju gledao kao na prijetnju; jednostavno nije mogao dopustiti grupi žena da svojom velikodušnošću prekrše njegov autoritet. I tako je njihovu prisutnost proglasio nepristojnom, optužio ih da stvaraju 'fitnu' (haos) i naredio njihovo iseljenje sa svetog mjesta.

Nije bilo riječi od Akbara kao odgovora na Muradove optužbe, iako su Crveno more i indijska obala bili blisko povezani i u stalnom kontaktu. I tako je Gulbadan bila prisiljena vratiti se kući.

Pet godina nakon povratka, Gulbadan je započela još jedno zadivljujuće putovanje, ovaj put iza parapeta harema u Mughal Lahoreu. Oko 1587. Akbar je naručio prvu službenu historiju svog carstva i zamolio cijenjene službenike i državne službenike, sve muškarce, da zabilježe svoja sjećanja kao izvor za njegovo veliko djelo. Akbar je također prišao jednoj časnoj ženi: njegovoj uspješnoj tetki Gulbadan, koja sada ima 63 godine.

Ono što je Gulbadan ispričala nisu bili obični memoari jedne starije gospođe. Ispisala je do iznimnih detalja hrapave i robusne živote ljudi iz svoje dinastije – ambicioznih muškaraca, subverzivnih žena, briljantnih eunuha i odanih medicinskih sestara – i time je postala prva žena koja je napisala proznu hroniku u islamskom svijetu. Kao autorka, bila je pionirka – Jane Austen za svoje vrijeme – posvećena bilježenju mogulske svakodnevice, ženskog gledišta, mjesta gdje su živjele, onoga što su mislile, govorile i radile.

Danas se čuva u Britanskoj knjižnici jedini preživjeli primjerak Gulbadanovih memoara, naglo prekinut usred rečenice. Zadnji dio je nestao. Gdje su preostale stranice? Zašto postoji samo jedan primjerak ove knjige kada je mogulska tradicija bila napraviti nekoliko primjeraka svih važnih djela?

Sudbina posljednjeg dijela Gulbadaninih izvanrednih memoara obavijena je velom tajne. Ipak, 500 godina nakon što je hodala mogulskim svijetom, ništa ne može sakriti briljantnost ove hrabre, odvažne i pustolovne autorke.

Ruby Lal je nagrađivana historičarka Indije i profesorica južnoazijske historije na Univerzitetu Emory. Njenu najnoviju knjigu, „Princeza skitnica: Velike Gulbadanine avanture“, Yale je objavio u februaru a ovaj je tekst napisala za BBC History magazine.