Slavni dirigent Zubin Mehta opet je gost Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Sarajlije su ga dočekale srdačno i svečano. On večeras, 13. jula 2024 godine, dirigira na svečanom koncertu u Narodnom pozorištu koji se održava povodom sto godina postojanja Sarajevske filharmonije.

Zubin Mehta rodio se 1936. godine u Bombaju. Dirigirao je najvećim svjetskim filharmonijama i simfonijskim orkestrima.

Prošle su tri decenije, ali kod mnogih je još živo sjećanje na trenutak kada je maestro Zubin Mehta 1994. godine došao u opkoljeno, ubijano i izranjavano Sarajevo. Bio je to čin plemenitosti i hrabrosti zauvijek urezan u srca Sarajlija.

Glavni grad Bosne i Hercegovine bio je pod opsadom, izložen stalnim granatiranjima i pod snajperskom vatrom. Tog 19. juna 1994. godine dogodilo se pravo čudo za grad koji je već više od dvije godine bio pod opsadom. 

U ruševinama sarajevske Vijećnice održan je koncert Sarajevske filharmonije pod dirigentskom palicom maestra Zubina Mehte. Izveden je Mozartov Rekvijem. Nastupili su slavni izvođači Jose Carerras – bariton, Ruggero Raimondi – bas-bariton, Cecilia Gasdia – sopran i Ildiko Komlozi – mecosopran.

I sama Sarajevska filharmonija bila je zbog Agresije prekinula rad na dvije godine i pritom pretrpjela velike materijalne ali i ljudske gubitke. Ovaj ratni koncert predstavljao je  stoga prekretnicu i novu nadu.

Maestro Mehta tada je rekao: “Svi smo potpuno poraženi ovim što vidimo. Nadamo se da će se nakon našeg odlaska desiti nešto što će uvjeriti nekoga da zaustavi ovo ludilo.”

Mediji su prenijeli radost i uzbuđenje Hidajete Tanković, čelistice Sarajevske filharmonije, koja je za ovu izvedbu posudila instrument, jer je njen probio geler granate: “Nisam mogla spavati čitava dva dana. Večerašnji koncert mi je životu vratio smisao.”

Ustvari, bio je to znak da svijet želi prekinuti agoniju Bosne i Hercegovine. Koncertu su prisustvovali mnogi važni ljudi, počevši od predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, pa do komandanta UNPROFOR-a britanskog generala Michaela Rosea. Sjedili su jedan pored drugog. U Roseovim memoarima opisan je taj koncert. Opis je ponajviše govorio o zabludama, prvo njegovim, pa onda i zabludama dijela međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovinu. Budući da se i danas suočavamo s najprimitivnijim lažima od susjeda i komšija, kojima stranci dobrim dijelom vjeruju, vrijedi se neprestano podsjećati na ta vremena, jer su nas njihove zablude s novim jurišima zla uvijek koštale gubljenja života.

Čuveni publicista Brendan Simms, autor jedne od najboljih knjiga o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu (Najsramniji trenutak), zabilježio je da je Rose na Bosance i njihovu “orijentalnu” kulturu gledao s prezirom.

Rose je s cinizmom gledao na bosanskog predsjednika, koji po njemu kao musliman ne prihvata “ozbiljnu muziku”. Pitao se: Otkud njemu taj osjećaj za jedno kršćansko muzičko djelo.

Promašio je i vrstu djela. Mocartov Rekvijem nije suštinom bio nikakvo kršćansko djelo, što su rekvijemi bili u srednjem vijeku, nego naručeno ostvarenje, posvećeno odanoj ljubavi jednog austrijskog plemića prema svojoj supruzi.

Da je nekim čudom Rose bio kadar pročitati Izetbegovićevo filozofsko djelo Islam između Istoka i Zapada, saznao bi da je riječ o čovjeku koji je bio vrhunski poznavalac temelja evropske građanske filozofije i književnosti – od Platona, Hegela, Goethea, Spenglera, Heideggera, Webera... Malo je filozofa tako moćno analiziralo odnose Istoka i Zapada kao što je to uradio Alija Izetbegović. Reklo bi se, mnogo je komotnije za Rosea bilo biti u zabludama i ponavljati ono što su mu o knjigama Alije Izetbegovića, o Bošnjacima i o Sarajevu, šaputali artiljerci na Palama.

Rose, kojeg Bosanci smatraju čovjekom s ponajviše zabluda o Bošnjacima, koji ih je javno nazivao divljacima, zaboravio je da je slušao filharmoniju u kojoj je sviralo dvije trećine Bošnjaka, muslimana.

Uostalom, Rekvijem je simbolično izvođen na mjestu gdje je dvije godine prije spaljeno milion i po knjiga i stotine rukopisa neprocjenjive vrijednosti. Nestala je tada prelijepa građevina koja je izazivala divljenje širom svijeta. Takva vrsta simbola i ljepote bila je za neke nedokučiv smisao.

Rose je zaključio da je Izetbegoviću nezgodno kao muslimanu slušati dok dirigira jedan Jevrej. I to je bila generalova greška. Zubin Mehta indijskog je porijekla i neko ko je rođenjem religijski zoroastrijanac.

Taj ratni koncert privukao je pažnju ogromnog broja svjetskih medija i dobio nezapamćen publicitet. Zablude o onome što se dogodilo u Bosni i Hercegovini bližile su se kraju, ali nisu nestajale. I pored izuzetnih ljudi, poput maestra Mehte, slavnih Carerrasa, Pavarottija, Bone Voxa i drugih svjetski značajnih umjetnika, koji su budili svjetsku javnost zbog stravičnih zločina u Bosni i Hercegovini, još su prevladavale diktirane laži naših komšija.

Godinu dana poslije dogodio se Genocid u Srebrenici. I više nije bilo prostora za bilo kakve prevare u vezi sa strašnim zločinima.

Taj grandiozni koncert u srcima Sarajlija nije i neće nikada biti zaboravljen.

To je bio dan kada su gradom i njegovim domovima odjekivali najljepši zvuci umjesto eksplozija granata koje su sijale smrt.

Njegov novi dolazak u Sarajevo tri decenije poslije stiže, u neku ruku, uime kulture sjećanja i pamćenja.