Poput mnogih porodica u Libanu pogođenih krizom, Shreim se okrenuo poljoprivredi nakon što je lokalna valuta počela opadati 2019. godine, zbog čega su njegovi građevinski radovi bili oskudni, a opskrba namirnicama sve skuplja.
"Nismo mogli raditi, pa šta smo mogli učiniti? Okrenuli smo se poljoprivredi", rekao je 42-godišnjak za Reuters u svom rodnom selu Houla, blizu granice s Izraelom.
Cijene hrane skočile su 11 puta od početka krize u Libanu, navodi Svjetski program za hranu. Libanske su vlasti postepeno povećavale zvaničnu gornju granicu cijena za hljeb, a strahovi od nestašice pšenice porasli su otkako je ruska invazija na Ukrajinu prekinula isporuke žitarica.
Ta kriza osjeća se daleko u Shreimovom skromnom domu, gdje kriške dinje ubrane iz njihove bašče blistaju na popodnevnom suncu, a kuhinja je opskrbljena somunima koje je ispekla njegova supruga Khadija, koristeći pšenicu s njihove zemlje. Njihova prednja terasa i hodnik pretvoreni su u improviziranu radnju, gdje se na drvenim tezgama, koje je napravila Khadija, nalaze velike lubenice i tegle svježe presovanih listova grožđa.
"Samoodrživost počinje kod kuće. Nekada sam sve kupovao u prodavnicama. Danas je sve povrće koje mi treba dostupno ovdje", rekao je Shreim.
Tokom posljednje tri godine, njegova porodica sadila je sve, od pšenice i leće do patlidžana i zelenih čili papričica. Parcele su na nižoj nadmorskoj visini, gdje ima više vode, i redovno se rotiraju kako bi se nadoknadile hranjive tvari u tlu uz maksimalan broj žetvi. Ali Shreim nije rođen sa zelenim prstima: naučio je kako postaviti staklenike gledajući YouTube video zapise i skupio je savjete i trikove od drugih farmera. Khadija (39) se takođe oslanjala na tehnologiju za vođenje radnje. Svakog jutra šalje dnevne cijene namirnica ženama iz Al-Houle preko WhatsApp grupe do devet ujutro, a one vraćaju poruke sa svojim zahtjevima. “Ovdje me zovu načelnikom sela, znam sve”, rekla je Khadija.
Za nju održivost nadilazi poljoprivredu. Ona ohrabruje kupce da dođu sa svojim vrećicama od tkanine kako bi se smanjila upotreba plastičnih vrećica i istražuje tehnike očuvanja na YouTubeu.
"Kako se kriza pogoršava, izmišljam nove stvari. Naprimjer, ono što mi je ostalo od malih patlidžana pretvorio sam u džem. Ne biste vjerovali - ljudi bi mi rekli 'šta mislite pod džemom od patlidžana?' Nisam mogla da pratim narudžbe”, rekla je.
Ipak, Shreimova operacija nije u potpunosti netaknuta libanskom krizom.
Njihov dom svaki dan dobija jedan sat električne energije koju osigurava država i još četiri sata od privatnog generatora, što ograničava količinu vode koju mogu da upumpaju u svoje bašče.
Kiše su bile obilne prošle zime, ali Shreim se plaši da bi sušna zima ovoga puta mogla izazvati pustoš na usjevima sljedeće godine.
Smanjili su unos minerala i nekih pesticida zbog troškova. Prije krize, farmeri su svoje proizvode često prevozili kamionima u Bejrut, gdje su ih mogli prodati po višim cijenama.
"Danas je drugačije - ako želim da odnesem proizvode na veleprodajnu pijacu voća i povrća u Bejrutu, a pod pretpostavkom da se auto ne pokvari, gorivo bi me koštalo onoliko koliko zaradim za cijelu sezonu", rekao je Shreim.
Traktor kojim ore svoje njive radi na dizel i on broji "svaku sekundu" kada ga vozi.
Ali Shreim je odbacio sve brige.
"Neću se vraćati na svoj stari posao... Želim da nastavim. Poljoprivreda ima budućnost", rekao je.
(Izvor: Reuters)
