“De nam recite, koliki je taj Teočak”, pitali su znatiželjni službenici fotoreportera Ahmeta Bajrića Blicka i novinara Mehmeda Pargana kada su tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu prošli kroz tunel i uspjeli ući u Sarajevo, a išli su u Vrhovnu komandu Armije Republike Bosne i Hercegovine po svoje akreditacije.

“Šta da vam kažem, malo je mjesto, ni po čemu posebno, a opet nama u širem području Tuzle i Kalesije geografski veoma važno. Teočak i okolina su u brdima, a tamošnji ljudi, s kojima sam stalno, imaju nevjerovatnu hrabrost. Oni su tako neustrašivi, u akciju idu opušteni i nasmijani, kao da su krenuli na sijelo...”, priča Bajrić po sjećanju prilikom okupljanja povodom 24. “Teočanskih dana otpora”, koji su se obilježavali tokom protekle sedmice.

“Doprinos Teočana odbrani Bosne i Hercegovine ne dovodi se u pitanje. Šta bi bilo da je Teočak pao? Gdje bi danas bile dejtonske linije? Da li bi uopće bilo dejtonskih linija? Period koji je iza nas vrijeme je koje niko ne zaslužuje da mu se desi i da ga upamti”, naglasio je Tajib Muminović, načelnik Teočaka.

Godine 1992. formiran je u julu Općinski štab Teritorijalne odbrane sa svoja četiri odreda, iz kojih je 16. septembra iste godine izrasla Prva teočanska brigada s 1.294 borca. Predvodio ih je kapetan Hajrudin Mešić, a brigada, koja je garantirala opstanak bošnjačkog stanovništva na ovom prostoru i koja je bila trn u oku daleko opremljenijem agresoru, dobila je nadimak “Lavovi iz Teočaka”. Osim istaknutih pojedinaca, brigada je sve vrijeme bilježila i kolektivne uspjehe pa ju je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 14. decembra 1993. godine odlikovalo počasnim nazivom “slavna”.

“Ovih dana obilježavamo 24. ‘Teočanske dane otpora’, a tokom višednevne manifestacije slavimo bitke i opstanak na prostoru kojem vojni analitičari nisu davali šansu da će opstati. Zasluge su to teočanskih boraca. U večernjim satima 19. jula 1992. godine započelo je bombardiranje područja općine Teočak, a građani nisu imali adekvatna skloništa. Granate su ulijetale u podrume u kojima je bilo po dvadeset-trideset osoba, tako da je bilo i mnogo civilnih žrtava. Kapetan Hajrudin Mešić bio je na čelu naše brigade, a on je već bio prekaljeni ratnik sa zvorničkih linija i taj prvi udar smo zaista puno osjetili, ali se kasnije pokazala spremnost i odanost naših boraca svojoj državi i Teočak je postao i ostao sinonim za borbu boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine.

U početku smo imali malo oružja. Bilo je to u rangu jednog bataljona i bili su to ljudi koji su s Kapetanom Hajrom došli sa zvorničkog ratišta, a kakve su bile borbe, možemo gledati i brojčano. U Teočaku imamo 361 šehida na osam hiljada stanovnika i 850 ranjenih, zatim 135 civilnih žrtava i sedmero ubijene djece”, podsjetio je Suad Mustajbašić, ministar finansija u Vladi Tuzlanskog kantona, inače pripadnik Prve teočanske brigade i ratni vojni invalid.

Edin Hadžimuhamedović, predsjednik Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja Tuzlanskog kantona, ukazao je na značaj odbrane Teočaka za ostatak teritorije današnjeg Tuzlanskog kantona.

“Širom države imamo manifestacije u kojima obilježavamo stradanje Bošnjaka, ali ovdje je slučaj da slavimo pobjedu dobra nad zlom. Teočak je iznjedrio i heroja oslobodilačkog rata Kapetana Hajru i mi smo veoma ponosni na sve što su on i njegovi saborci učinili za slobodu naše domovine”, naveo je Hadžimuhamedović.

U Teočaku ćete teško naći muškarca koji se borio za slobodu Bosne i Hercegovine, a koji će danas javno razgovarati o tom periodu. Razloga je više: neki su preselili na bolji svijet, neki su se odselili u inostranstvo, neki ne kriju razočarenje zbog svog današnjeg statusa, neki kažu da su loši govornici, a neki zbog određenih pravnih pitanja ne žele istupati javno...

No, u Godušu, na području općine Sapna, posjetili smo Jusu Jusića, kojem su ratni drugovi dali nadimak Bonzo. Otvoreno je govorio o deblokadi Teočaka, koji je nekoliko mjeseci bio u potpunom okruženju, ali se odlučno odupirao neprijatelju.

“Naš je narod miroljubiv i nije mogao vjerovati da će ih napadati i ubijati nekadašnji prijatelji. Odbijali smo vjerovati u to, jer kao ‘neće nas jer nismo nikom ništa krivi’ i Agresija nas je zatekla nespremne, neodlučne i neorganizirane. Problem je bilo i naoružanje, a oni su bili spremni jer su se pripremali za nas tokom rata u Hrvatskoj i u Sloveniji. Ipak, dolaskom Kapetana Hajre na ovo područje sve se mijenja. Situacija je bila takva da ili ćeš biti ubijen ili ćeš se braniti. Sve je bilo iz nužde. Bilo je pregovora sa susjednim srpskim selom o nenapadanju, ali kada dođu pred kuću i pucaju, moraš se braniti.

Moj petnaestogodišnji sin Midhat i ja smo zajedno išli u izviđanje, a i mlađeg Dževada, koji je tada imao trinaest godina, nismo mogli spriječiti da dadne svoj doprinos odbrani. U mojoj su kući, osim moje porodice, bile i tri svastike iz Klise sa svojih šestero djece, a linije su u početku bile oko pet stotina metara od kuće, a kasnije smo ih potisnuli na kilometar-dva, barem da nas ne mogu snajperom gađati, jer je granatiranje bilo konstantno. Ostavim kravu da pase, a oni je gađaju granatom. Pa džamiju... Vjerski objekti bili su im poslastica! Oko kuće su padale granate i neka su oštećenja i danas vidljiva”, navodi Jusić.

On ističe da je Kapetan Hajro, osim hrabrosti, imao i dobre organizacione sposobnosti i u nastojanju da napravi neku iole jedinicu koja može braniti svoja sela, okupio je dobrovoljce s područja općina Sapna i Teočak.

“Predočio nam je šta nas čeka. Ranije je bio presretnut razgovor u kojem neprijatelj navodi sljedeće: ‘Operacija Bijeli Potok je završena. Ovce su u toru’, a ko ne zna, u Bijelom Potoku je za jedan dan, 1. juna 1992. godine, ubijeno 675 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti iz zvorničkih sela. Kapetan je to sve znao i on nije gledao ima li deset, pedeset ili stotinu vojnika sa sobom, išao je u napad gdje god su smetale neprijateljske linije. Teočak je bio u potpunom okruženju, ali je Hajro Kapetan ovdje povremeno dolazio s pedesetak vojnika i koordinirao djelovanje pa je tako izvedena deblokada Teočaka.

Deblokada je dosta uspješno izvedena, uz vrlo malo žrtava s obje strane. Oni su se uglavnom razbježali, bili su iznenađeni jer nisu očekivali otpor, a mi smo zarobili dobar ratni plijen, odnosno ono što je njihova vojska ostavila. Zasluge Hajre Kapetana na ovom su području velike, a dok je on bio živ, ništa nije zapaljeno ni uništeno. Prilikom deblokade i tokom povlačenja srpskih vojnika i civila iz Rastošnice, a to je srpsko selo između Teočaka i Goduša, govorio je: ‘Pustite ih, neka odu’, jer nije htio da bude civilnih žrtava”, navodi Jusić.

Spajanjem Teočaka sa sapnjanskim teritorijem otvorila se komunikacija s ranije oslobođenom Kalesijom, preko koje se dolazi do Tuzle. Inače, Sapna i Teočak danas su na entitetskoj granici.

“Bilo je to čudo koje su izveli naši ljudi. Nešto ranije nezamislivo. Imao je Kapetan Hajro oko hiljadu svojih sljedbenika s područja Zvornika, iz Križevića, Kamenice... Iz našeg su sela u akcijama od petero braće Omerovića učestvovalo njih četvorica. Muradifa je rafal sasjekao na proboju za Teočak i on je paraplegičar, daidža je ranjavan nekoliko puta, treći brat Redžo je bez noge. I još je takvih porodica gdje su svi išli za Kapetanom. Ja sam kasnije stao na minu i liječio sam se u Iranu.

Godine 1994. vratio sam se i primijetio da je vojska već bolje organizirana. Imao sam starog Kadeta i njime sam prevlačio ranjenike. Jedne prilike na nekom skupu u Bosanskom kulturnom centru Tuzla bio sam u publici kada se obraćao rahmetli Alija Izetbegović, naš prvi predsjednik i vrhovni komandant Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dobro se sjećam njegovih riječi. Naveo je primjer kada je UNPROFOR prošao kroz Rastošnicu 1994. godine, mislim da su tada bili Englezi, i govori rahmetli Alija Izetbegović kako su mu rekli da su vidjeli da su obje crkve čitave. Oni su se tome čudili, pričali su kako je to vrlo čudno jer su okolo devastirani objekti, sve porušeno, a crkve nisu i Alija dalje kaže: 'Oni tako govore, a u mene srce raste. Rekao sam im – nismo mi kao oni’. To je opet zahvaljujući Hajri, koji nije dao da se pali. Poslije nije bilo šanse da se pomjeraju linije u naš teritorij.

Trebalo je samo ići u dalje oslobađanje. Sačuvali smo državu, njene granice i teritorij, a ovi entiteti, nije bitno kako se zovu poslije Dejtona... država je broj jedan i uređivat ćemo je. Uvijek kažem da se Genocid nad Bošnjacima nije desio, on je sistematično pripremljen da mi nestanemo. Jer imamo Zvornik, Bijeljinu, Vlasenicu, Prijedor i druge sredine gdje su ubijani ljudi 1992. godine jer je neko zacrtao da nas se treba pobiti i raseliti. I poslije svih presuda, i domaćih i međunarodnih sudova, zločincima kao da je Bog oduzeo pamet. Ali mi smo od ničega postali neko ko se odbranio. Milion puta smo jači i organizaciono i moralno, nego što smo bili 1992. godine. Imamo sve: policiju, vojsku, državu, nekakvo iskustvo. Mi ovdje nismo imali tehničara da previje ranjenika, sve smo to sami radili i bivali smo bez oružja i opet smo odbranili svoje kuće i porodice”, ponosno zaključuje Jusić.