Zbilo se to tačno prije 80 godina. Svanuo je svježi četvrtak, 20. jula 1944., jedan od onih dramatičnih sudbonosnih dana koji je mogao promijeniti povijest, ali mu nije bilo suđeno. Bio je to 1784 dan Drugog svjetskog rata, koji je ušao u svoju završnu fazu - zapadni saveznici uspješno su izvršili iskrcavanje u Francuskoj i napredovali su prema Parizu, Rim je oslobođen, Crvena armija tih je dana izbila na granicu s Poljskom i jurila prema Rumuniji, propao je i posljednji pokušaj uništenja antifašističkog pokreta u Jugoslaviji neuspješnim desantom na Drvar, sve je već mirisalo na dugoočekivani kraj, mada su se njemačke trupe još držale, povlačile i nadale se nekom "čudotvornom" preokretu.
Do kraja najvećeg krvoprolića u Evropi trebat će, ipak, još nešto manje od devet mjeseci. No, tog se dana točak povijesti mogao okrenuti i vjerojatno bi mnogo toga bilo drukčije da su se stvari posložile onako kako su zamislili tadašnji urotnici, visoki dužnosnici njemačke vojske Wehrmachta, predvođeni odlikovanim visokim oficirima i "herojima" od afričkog do istočnog fronta Clausom von Stauffenbergom, Friedrichom Olbrichtom i Henningom von Tresckowom, koji su, već dulje vrijeme, naslutivši neminovni poraz njemačke armade i zločinačkog nacističkog režima, razmišljali o uklanjanju neupitnog führera Adolfa Hitlera s vlasti. Njemački osvajački planovi su se izjalovili. Na svim bojištima njemačka se vojska povlačila, i slutilo je na nacionalnu katastrofu, a oficiri koji su "iz prve ruke" na frontu vidjeli šta se događa odlučili su se, doduše kad je više-manje sve bilo jasno, za očajnički čin - uklanjanje Adolfa Hitlera, odnosno državni udar i preuzimanje vlasti, kako bi spriječili agoniju koja se nazirala na obzorju. Urotnici su bili uvjereni da će se samim uklanjanjem Hitlera režim urušiti, te da bi time bio "obavljen" najveći dio posla. Tako je nastala operacija kodnog imena Valkira, u kojoj je trebalo likvidirati Hitlera, pohapsiti ostale visoke nacističke dužnosnike, poput Hermann Wilhelm Göring, Josepha Goebbelsa i Heinricha Himmlera, preuzeti vlast u Berlinu te poslati "mirovnu" poruku saveznicima.
Ideja o svrgavanju Hitlera rodila se kod nekolicine visokih njemačkih oficira još u drugoj polovini 1943. godine, nakon poraza kod Staljingrada, u Africi te nakon kapitulacije Italije. General Friedrich Olbricht, zamjenik zapovjednika armijske pričuve, po Hitlerovu nalogu, 1942. godine, razradio je operativni plan djelovanja za slučaj izvanredne situacije, unutarnjih nemira i pokušaja puča, nazvan "Valkira", te je upravo taj plan postao osnovom za urotu 20. jula 1944. U zaplotnjačkom zanosu bio je uključen i zapovjednik pričuvnih snaga, koje su trebale biti nosilac i izvršitelj puča, general Friedrich Fromm, koji je prvo pristao, ali je od početka kalkulirao.
Dokumenti iz zaplijenjenih njemačkih arhiva, koji su nakon Drugog svjetskog rata završili u Moskvi te objavljeni 2007. godine, potvrđuju da je mozak operacije ipak bio Henning von Tresckow, koji je ratovao na istočnoj fronti i bio u borbama za Staljingrad. On je, nakon neuspjelog puča, prije nego što su došli po njega, izvršio samoubistvo na istočnom bojištu. No, atentat na Adolfa Hitlera 20. jula 1944. najviše se vezuje uz ime pukovnika Clausa von Stauffenberga, koji je bio neposredni izvršilac, odnosno atentator, i pokretač završnog čina zavjere. No, nije baš taj zlokobni 20. juli trebao biti vrhunac pokušaja odstranjenja Adolfa Hitlera. Naime, von Stauffenberg je dvaput prije toga bio u prilici i mogućnosti da likvidira Hitlera. U svojoj aktovci je imao pripremljen eksploziv. Naime, 6. jula, von Stauffenberg je bio kod Hitlera u njegovoj austrijskoj rezidenciji Berghof, a potom i 11. jula, ali je na nagovor generala Helmuta Stieffa (to se vidi iz zapisnika njegova kasnijeg saslušanja) oba je puta odustao jer je bio veliki rizik, mada neki navode da je čak on, tog 11. jula, trebao aktivirati eksplozivnu napravu. Stieff, kojeg je inače u urotnike "regrutirao" von Tresckow, pogubljen je u kolovozu 1944. godine. No, šta se zbilo tog kritičnog 20. jula, u uroti o kojoj i danas mnogi još dvoje - je li bolje da je propala ili da je uspjela.
Nakon tih nekoliko otkazivanja ili možda nesigurnosti urotnici su odlučili - došao je taj čas kad treba djelovati, jer vrijeme curi. Dan prije same akcije već su između sebe odabrali i novo vodstvo "posthitlerovske Njemačke" - predsjednik, odnosno "regent", trebao je biti general Ludwig Beck, koji nije bio član nacističke stranke, ali je bio poznat kao pobornik Hitlera i njegove politike, za kancelara je odabran nekadašnji konzervativni političar, protivnik nacizma i bivši gradonačelnik Leipziga Carl Goerdeler, a za zapovjednika vojske Wehrmachta imenovan je Erwin von Witzleben, koji se proslavio tokom napada na Francusku 1940.
Urotnici su odlučili da atentat izvedu na Hitlerovu sastanku s generalima o stanju na istočnom frontu, u njegovu zaštićenom "stožeru" Vučjoj jazbini (Wolfsschanze), u Masurijskoj šumi 8 km od grada Rastenburga, u tadašnjoj istočnoj Pruskoj, a danas je to poljski grad Kętrzyn. Štićeni objekt izgrađen je 1941. za operativne "potrebe" planiranja napada na SSSR i istočnu frontu. Upravo, tog četvrtka 20. jula održavao se još jedan sastanaka o stanju na tom bojištu, jer su se trupe Crvene armije probijale prema Poljskoj i Rumuniji. Negdje oko 8 sati ujutro, von Stauffenberg, sa svojim ađutantom Werberom von Haftenom i generalom Stieffom, u Junkersu Ju 52, poletio je iz Berlina prema Vučjoj jazbini, do tamo mu je trebalo oko dva sata leta.
Nosio je torbu u kojoj su, osim dokumenata, bila i dva "pakovanja" plastičnog eksploziva (britanske proizvodnje) koje je nabavio pukovnik obavještajne službe Abwehra - Wessel Freiherr Freytag von Loringhoven. Oko 10.15 sletjeli su na aerodrom u Rastenburgu te sjeli u automobil koji ih je čekao. Do Wolfsschanze ima oko 6 kilometara. Približno u 11.45 von Stauffenberg od feldmaršala Wilhelma Keitela, načelnika glavnog stožera njemačke vojske, doznaje da sastanak počinje u 12.30, a ne u 13 sati kako je planirano.
Naime, u posjet Hitleru dolazio je Benito Mussolini, talijanski Duce, koji je još, uz pomoć Nijemaca, koliko-toliko držao sjeverozapadni dio Italije. Iako su kola išla nizbrdo, Hitler, koji je potpuno preuzeo zapovijedanje na frontu, gajio nadu u preokret. Zbog tog ključnog pomaka od pola sata, von Stauffenberg nije uspio "aktivirati" oba, nego samo jedno eksplozivno "punjenje". Kada je ušao u salu, sastanak je već bio počeo, a prethodno je zamolio da ga "stave" što bliže Hitleru, jer ima problema sa sluhom. Čim je ušao, položio je svoju torbu s eksplozivnom napravom ispod stola, na kojem su bile već rasprostre karte bojišta. Vremena nije bilo na bacanje. Nakon nekoliko minuta von Stauffenberg izlazi iz dvorane jer, kaže, mora hitno telefonirati u Berlin. Točno u 12 sati i 42 minute začula se strašna eksplozija. Nastao je haos.
U toj zbrci von Stauffenberg s dvojicom pomoćnika već je u automobilu i juri prema aerodromu. Mora hitno u Berlin da "preuzme vlast". Uvjeren je da je Hitler mrtav. Nito, misli, ne može ono preživjeti. Urotnici su uspjeli blokirati, na neko vrijeme, telefonske veze Vučje jazbine s Berlinom, ali nisu računali da SS ima svoju operativnu vezu koja nije bila onemogućena. No, kada se dim slegao, a situacija smirila, pokazalo se nešto gotovo nemoguće.
General Erich Fellgiebel povezan s zavjerenicima, užasnut je, iz tog razrušenog zdanja, iz dima i prašine - Hitler izlazi živ. Ima ranu na ruci i razderane hlače! I to je sve. Generalu Fritzu Thieleu u 13.30 šalje u Belin dvosmisleni telegram - "Dogodilo se nešto strašno. Hitler je živ".
U tom trenutku von Stauffenberg je u zrakoplovu Heinkel He 111 i leti prema Berlinu. On ne zna da je Hitler živ, a i Thiele šuti, mada u isto vrijeme već i Joseph Goebbels, koji je u Berlinu, zna da je s Hitlerom sve u redu i pokreće odmah "kontramjere". No, general Olbricht ipak nastavlja s operacijom Valkira, ali ona započinje tek oko 16 sati, tada već i kolebljivi Fromm zna da je Hitler živ i mijenja stranu, ali ga urotnici hapse.
Tek u 16.30 von Stauffenberg stiže u zavjereničko sjedište Bendlerblock, gdje se nalazi zapovjedništvo kopnene vojske. Iako mu kažu da je sve propalo, von Stauffenberg tvrdi da je vidio mrtvog Hitlera. Iako urotnička akcija traje, u 17 sati državni radio objavljuje da je izvršen atentat na Hitlera, ali da je on dobro. Zbrka je velika. Među urotnicima je zavladala panika, pa i malodušnost. Već oko 19 sati jasno je da je puč propao, a u 22.30 vojska vjerna Hitleru upada u Bendlerblock, a general Fromm, kojeg "oslobađaju", uhićuje dio zavjerenika, među njima von Stauffenberga i Becka, koje na ekspresnom suđenju osuđuje na smrt, a u dvorištu zgrade, u prvim satima 21. jula, između 0.15 i 0.30 su i strijeljani, kako se ne bi doznala njegova upletenost u puč. Friedrich Fromm u 0:21 u petak 21 jula šalje telegram Hitleru "Puč je ugušen".
No, general Fromm, ipak se neće izvući. Bit će i on pogubljen 12. marta 1945. jer se, kako je ustanovio sud, "nije suprotstavio urotnicima". Iako su povijesni "dokumenti" razilaze, pretpostavlja se da je zbog sudjelovanja u pokušaju puča uhićeno oko 700 ljudi (neki spominju i brojku od nekoliko hiljada), od koji je oko 200 pogubljeno, a zanimljivo da su suđenja trajala od augusta 1944. sve do aprila 1945., dakle gotovo do konačnog sloma Trećeg Reicha. Iako je bilo nekoliko atentata na Hitlera, ova urota se smatra najozbiljnijom akcijom, a danas se u njemačkoj povijesti smatra najjačim organiziranim pokretom antinacističkog otpora.
U zgradi Kopnenog zapovjedništva, gdje je von Stauffenberg strijeljan zajedno s još nekolicinom urotnika, nalazi se njemački muzej pokreta otpora, a von Stauffenberg je njegova najsjajnija ličnost. Urota 20. jula proglašena je praktički najznačajnijim protuhitlerovskim događajem ili naporom Nijemca u Drugom svjetskom ratu. Doduše, ni to nije išlo lako. Naime, tek početkom 90-ih godina 20. stoljeća, nakon ujedinjenja Njemačke, tom se događaju počinje pridavati veći i zasluženi značaj.
Desetak godina nakon završetka rata, negdje sredinom 50-ih, još uvijek gotovo dvije trećine Nijemaca (tada onih u Zapadnoj Njemačkoj) smatralo je atentat na Hitlera "izdajom" i "kršenjem prisege" (podsjetimo vojnici i oficiri izravno su se zaklinjali Hitleru na vjernost), a u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj o samom se događaju šutjelo i nisu smatrali da ga treba uopće povijesno zabilježiti, a kamo li ga svrstati u pobunjenički antifašistički čin.
Prvi njemački poslijeratni predsjednik Theodor Heuss nastojao je kod Nijemaca probuditi svijest o važnosti von Stauffenbergova čina te je poručivao da "odbijanje poslušnosti i prisege" u tim okolnostima nije bio ni izdajnički ni nemoralni čin. A tek se u posljednjih tridesetak godina zavjera od 20. jula vrednuje kao svijetli dio njemačke povijesti u svem onom mraku, okretanju glave, pristajanju na tiraniju i ludilu koje je zahvatilo Njemačku i Nijemce u 30-im i 40-im godinama 20. stoljeća. O samoj operaciji Valkira napisani su deseci knjiga te je snimljeno 15 filmova, pa i u Hollywoodu, a 1950. prvi film o tome snimio je poznati austrijski redatelj Georg Wilhelm Pabst - "Es geschah am 20. Juli" (Dogodilo se 20 srpnja).
Izvor: Jutarnji.hr
