Sredinom maja 2024. godine, u izdanju “Dobre knjige” iz štampe je izašla knjiga Porodica Đuliman – ćok, od davnina do današnjih dana, Ejuba Ese Đulimana i njegovog starijeg rođaka Mušana Đulimana. Početna im je namjera bila napraviti porodično stablo, ali su se, pronalazeći brojne podatke, relevantne historijske izvore i autentičnu dokumentarnu građu, odlučili rad uobličili u knjigu, u čijim uvodnim poglavljima donose osnovne informacije o porijeklu prezimena, o mjestu Plužine kod Nevesinja, gdje su svoje živote proživjele brojne generacije Đulimana. Ovo selo nalazi se na početku visoravni Morine, gdje su stradali svatovi bega Lakišića, pa se s pravom smatra prirodnim zavičajem jedne od najpoznatijih bošnjačkih epskih pjesama “Žendiba bega Ljubovića”.

Kratkim opisom kulture življenja, za historičare, posebno etnografe, knjiga donosi vrijedne podatke o mikro lokalitetima (haremi, čatrnje, kule, izvori, pećine), o običajima, o razlozima i načinima migracija, o posljedicama ratova (spiskovi ubijenih članova porodice u Prvom i Drugom svjetskom ratu i u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu), o karakteristikama postdejtonskog povratka, o obnovi kuća, o porodičnim okupljanjima, o zemljama i gradovima u kojima danas žive članovi ove porodice...

Jedno od poglavlja donosi i biografije nekolicine Đulimana ostvarenim na širem društvenom planu u sredinama u kojima su radili i djelovali. Njihovo porodično stablo razgranalo se na devedeset domaćinstava. Danas žive na dva kontinenta, u šest država, od kojih najveći broj u Sarajevu. U knjizi su navedena čak 623 prezimena, budući da su na porodično stablo uvrstili sve poznate rođake po ženskoj ili muškoj liniji. Na shematskom prikazu porodičnog stabla upisane su 354 osobe.

 RIJETKO GENEALOŠKO ŠTIVO

Sadržaj ove knjige izuzetno je dragocjen za analizu refleksije glavnih historijskih tokova na mikro planu – na ljudske sudbine, na kulturu, ekonomske standarde, izgradnju individualnog identiteta, na moralno-etičke kodekse, mentalno-psihološki razvoj, odgojno-misaone profile – ali nam pomaže i da saznamo kako su sve te navedene pojedinačne vrijednosti utjecale i na globalna kretanja. Knjiga o porodici Đuliman ima stoga i univerzalnu vrijednost, te je s pravom možemo nazvati našom knjigom, knjigom koja će znatno obogatiti bošnjačku i bosanskohercegovačku historiografiju.

Prvo spominjane porodice Đuliman historija bilježi u Mostaru, odakle su se, kaže predanje, zbog kuga preselili na Plužine. Nekoliko stoljeća to selo bilo je glavno svratište znanim i neznanim putnicima iz Donje Hercegovine prema Sarajevu, preko Uloga i Kalinovika. Gotovo se nevjerojatnim čini do kakvih sitnih detalja su autori knjige išli u svojim geneološkim istraživanjima.

Urednik ovog izdanje poznata je bosanskohercegovačka novinarka Medina Delalića,  recenziju na rukopis napisao je historičar Omer Merzić. Nema dileme da su se i urednica i autori našli pred izuzetno delikatnim zadatkom, kako je strukturirati i posložiti da bude pregledna, jasna, a da u isto vrijeme ispoštuje standardizirane kriterije izdavaštva.

Utoliko je to bilo teže što su knjige ovog tipa iznimno rijetke. Koliko je autoru ovog teksta poznato, u Hercegovini je geneaološka istraživanja kao knjigu objavio Hivzija Hasandedić na osnovu arhivske građe koja mu je bila dostupna o poznatim mostarskim porodicama. Hasandedić se nije previše oslanjao na istraživanja novijeg doba, smatrao je važnim prezentirati činjenice iz njemu dostupnih dokumenata. Knjigu, svake hvale vrijednu, o porodici Kurt nedavno je objavio historičar Ahmet Kurt, a vrijedna je pažnje i knjiga Dubravski leksikon Alije Pirića. Knjigu o porodici Ljubovići, autora Envera Ljubovića ne možemo svrstati u geneaološku kategoriju, jer je ona primarno historijska.

Istina brojni su pojedinci posljednjih godina veliku pažnju posvetili porodičnim stablima. Nekoliko rezultata takvih istraživanja objavljeno je na društvenim mrežama. Kada je riječ o Hercegovini treba spomenuti porodično stablo Pašića iz Odžaka, a kojih skoro već stoljeće nema u Nevesinju. Hvale vrijedno je i stablo porodice Karabeg, objavljeno prošle godine.

S KOLJENA NA KOLJENO

Mušan i Eso Đuliman temeljito su proveli terenska istraživanja i obradili prikupljene podatke na izuzetno čitljiv način. Doduše, tu vrstu istraživanja Mušan je provodio cijeli život. Od ranog djetinjstva zanimao se za svakog pojedinca koji je nosio prezime Đuliman.

Gledano iz tog ugla, za knjigu možemo reći da je i mozaik izgubljenih porodičnih sjećanja, koje su autori, komadić po komadić, pronalazili na raznim stranama svijeta, u raznim prilikama, skidali s njih prašinu, pa ih kao na polomljenoj staklenoj posudi vraćali i lijepili u jedinstvenu cjelinu. Ali ne u željenom, unaprijed zamišljenom obliku, već onako kako je stvarno bilo, što samim time stvara odličnu podlogu historičarima za prikaze i opservacije naše prošlosti.

Naučni pristupi obradi bilo koje teme iz prošlosti uporno i neumoljivo insistiraju na arhivskoj građi i dokumentima, kojih je u ovom slučaju nedostajalo, pa su se autori oslanjali i na porodična predanja i usmenu tradiciju. Dakako, ondje gdje su postojali relevantni historijski izvori, pomno su ih proučili, tretirali i uvrstili u sadržaj knjige.

Lokalitet sela Plužina, obitavalište porodice Đuliman, našao se, pogotovo u drugoj polovini 20. stoljeća, vjerovatno zbog svog geografskoj položaja, na marginama zanimanja čak i nevesinjskih Bošnjaka, općinskih vlasti pogotovo.

Ne treba smetnuti s uma da su arhivi, sudski dokumenti u više navrata u Nevesinju namjerno spaljivani kako bi se izbrisao trag, ponajprije o vlasnicima imovine, a potom i zbog potrebe režima da argumentira ideološke matrice po kojima su se stanovnici tog malog pasivnog gradića trebali ponašati.

Sudnica, mešćema u Nevesinju, do temelja je izgorjela 1875. godine u srpskoj pobuni poznatoj kao Nevesinjska puška, ali i 14. februara 1945. godine, kad su partizanske jedinice ušle u ovo mjesto. Nisam siguran da je arhivska građa, koja je dopremljena u Arhiv Hercegovine, a koja se odnosi na Nevesinje, ikada sistematski obrađena i korištena, tako da je autorima knjige, i svim drugim koji se budu odlučili na sličan poduhvat, ta vrsta arhivske građe zapravo nedostupna.

Već smo rekli da su ondje gdje je nedostajala primarna građa, autori vjerodostojno slijedili porodična predanja, koja, u nedostatku drugih podataka, jesu valjan izvor, barem kao indicija i putokaz naučnim analizama. Ondje gdje predanja dobiju duži kontinuitet, odnosno za ona predanja koja su prenošena duži period iz generacije u generaciju, autori se ne libe koristiti termin legenda. No, ni u kojem slučaju nisu dopustili nikakve mitološke prikaze, što je svojstveno srpskoj historiografiji, u toj mjeri da su srpski mitovi na časovima historije koja se izučavala u Nevesinju, pogotovo o porijeklu porodica, važili kao apsolutno tačni.

Dok je srpska historiografija imala prenaglašen osjeća za proučavanje rodova i porodičnog porijekla, bošnjačka je bila potpuno zatomljena, do te mjere da tek iz knjiga koje su pisali srpski historičari saznajemo koje su porodice, danas uglavnom mostarske i sarajevske, dakle bošnjačke, bile starosjedioci u donjem dijelu nevesinjskog polja, gdje su se, reći će srpski historičari, doseljavale srpske porodice na kmetsku zemlju iz Crne Gore.

Sve te činjenice, za koje mi nemamo relevantnih arhivskih dokumenata, među Bošnjacima su čuvane kao usmena tradicija, kao porodična predanja, koja nije bilo baš zgodno javno prepričavati, pa je u javnom prostoru stvorena slika o tome da je Nevesinje stara srpska zemlja.

SUROVA HISTORIJSKA ZBILJA

Od odlaska osmanske vlasti, pa sve do danas, u tom dijelu Bosne i Hercegovine, možemo to slobodno reći, vladala je cenzura nad činjenicama, a oni koji bi glasno govorili o tome šta se stvarno događalo bili su suočeni s formalnim i neformalnim represijama vlasti ili “izloženi djelovanju neodgovornih pojedinaca”.

Podatke o žrtvama i pljačkama koje su ustanici u Nevesinjskoj pušci izvršili na Plužinama nemamo; takva vrsta arhivske građe je ili nedostupna ili nepoznata. Nakon Prvog svjetskog rata pripadnici srpske vojske, koji su kao “oslobodioci” 1918. godine ušli u Bosnu i Hercegovinu, potakli su brojne pljačkaše da se “osvete Turcima za zulume”. Tako je Donje Nevesinje, o čemu u zvaničnoj historiografiji nemamo niti slova, potpuno opljačkano, a Odžaci i kule Ljubovića i Pašića, kao najimućnijih Bošnjaka tog kraja, bili su srušeni.

O tome nam dragocjene podatke donosi Husaga Ćišić. On kaže da je 1918. godine u nevesinjskome kotaru od muslimanskih seljaka opljačkano više od 4.000 brava, više od 1.000 goveda i na stotine konja. Podatke je preuzeo iz zapisnika Narodnog vijeća u Nevesinju. U tim, sada već izgubljenim dokumentima, navedena su i imena inicijatora i izvršilaca pljačke. Tako su, nastavlja Husaga, inicijativom popa Jovičića iz Zovoga Dola po temelju upropašteni odžaci Ljubovića i Pašića u Čanju. Slična je sudbina zadesila i Muratspahiće u Brataču; i njihove su kuće i gospodarske zgrade posve demolirane.


Porodično stablo Đulimana

U zapisniku je stajalo da su za pljačkanje Muratspahića u Brataču presudnu ulogu imali Jefto Šarović te Ostoja Lojević iz Gacka, a za pljačkanje Odžaka i Čajna Risto Brenjo. Pljačku na Plužinama predvodio je Spasoje Vujičić, u Biogradu Ilija Dragović, u Kovačićima Milutin Bjelogrlić iz Gacka, u Bijenji i Postoljinima Kojo Papić iz Seljana (Kruševljani), Simo, Milutin i Maksim Zubac iz Postoljana te Mitar Mačar, Blagoje i Obrad Raševića iz Nevesinja. U istražnom postupku, koji je provela tadašnja vlast, prihvaćena je argumentacija Save Kovačevića da je razvalio vrata na izbi Halil-bega Pašića jer nije kroz njih mogao izvući kacu sa kupusom, koju mu je nekada ranije Halil-beg obećao dati.

Plužine su i tokom Drugog svjetskog rata bile na meti raznoraznih pljačkaša. U dokumentima NOB-a nalazimo poneki podatak koji se odnosi na četničku pljačku Plužina od 1. septembra 1942. godine. Zabilježeno je da su tada od Omera, Mehe i Smaje Šikala otjerali svu stoku, a od Smaje Šikala desetero goveda. Ni porodica Đuliman nije bila pošteđena. Od Rame Đulimana opljačkali su 29. oktobra iste godine svu ljetinu. Mušanov babo nalazio se kao civil u zbjegu na Kričanjama poviše Mostar, gdje su ga partizani ubili 14. februara 1945. godine. Iz ideoloških, političkih razloga o ovome nema niti slova u zvaničnim historijskim udžbenicima. Štaviše, svi oni koji su o tome glasnije govorili bili su izloženi riziku represije i šikaniranja.

Svi ovi događaji jasno su se reflektirali na pojedinačne sudbine članova porodice Đuliman. A svaka sudbina pojedinačno je vrijedna romana. Uprkos tim i takvim kretanjima Bošnjaci s Plužina, Đulimani i njihove komšije Šikale, imali su odlične prijateljske veze sa svojim komšijama srpske nacionalnosti, čemu je posvećeno cijelo poglavlje ove knjige.

LJUBAV PREMA PORODIČNOM OGNJIŠTU

Porodično stablo Đulimana seže daleko, do devetog koljena. A da ova knjiga nije tek puka priča zbog priče, dade se razumjeti iz poglavlja koja govore o naporima koje posljednjih godina ulažu članovi porodice Đuliman na uređenju svojih imanja, kuća, harema, infrastrukture...

Na koncu, moglo bi se reći da su autori ove knjige napravili pravo malo čudo, da su uradili više nego zvanične institucije da naša kolektivna sjećanja na taj kraj i na burnu historiju ne potonu u zaborav.