Potražnja na tržištima diljem svijeta bila je ogromna, svi su željeli što prije trošiti novac. Kompanije su bile ushićene. Po logici stvari takva potražnja ne može štetiti, dobro je da kupci žele trošiti. No, onda smo ubrzo shvatili da ponuda, odnosno proizvodnja dobara ne može pratiti tako veliku potražnju. Jedina logična reakcija tržišta bila je rast cijena. I zaista, sve je poskupilo, posebno metali, u nekim slučajevima i do 100 posto. Hrana je, također, drastično poskupila. Sirovine i poluproizvodi za industriju su poskupili, transport je poskupio, a uz to je i neredovan, pa se sve to odrazilo na cijene finalnih proizvoda.

Svima nam je jasno koliko je danas svijet globaliziran. Sada imamo udžbeničke primjere negativnih efekata globalizacije. Kina, koja se posljednjih decenija prometnula među tri najjače globalne ekonomije, preplavivši svijet svojim jeftinim proizvodima, postajući proizvodna baza velikim multinacionalnim kompanijama sa Zapada, sada je u ozbiljnim problemima. A kada je Kina u problemima, i cijeli svijet je u problemima. Ni Kina ne može više proizvesti toliko robe po niskim cijenama koliko se traži. Taj prebrzi rast proizvodnje u Kini nakon pandemije i pokušaj da se što prije oporavi od posljedica ekonomske krize izazvane njome, Kinu će, čini se, skupo koštati.

Naime, Kina je u mraku. Doslovno. U većini kineskih regija uvedene su redukcije u potrošnji električne energije. Fabrike obustavljaju proizvodnju ili uvode skraćeno radno vrijeme, u nekim regijama industrijska postrojenja mogu raditi samo noću, kada je potražnja za strujom manja, u nekim gradovima nema rasvjete, semafori ne rade, mobilne mreže su pale... Zvuči apokaliptično. Razlog svemu tome je nedostatak uglja. Kina 60 posto električne energije dobija iz ovog energenta.

Kineske su vlasti, piše Guardian, naložile željezničkim kompanijama i lokalnim vlastima po regijama da sav raspoloživi ugalj distribuiraju fabrikama kako bi se očuvalo gospodarstvo.

South China Morning Post navodi kako su zalihe uglja u zemlji na rekordno niskoj razini. Imaju ga samo 11,3 miliona tona, što je dovoljno za proizvodnju energije svega 15 dana. Cijena uglja dosegla je nezabilježenih 213 dolara po toni, što je stvorilo dodatni pritisak na proizvođače energije koji se, zbog državnih propisa, ne mogu nositi s poskupljenjem tog vitalnog energenta. Kina je najveći svjetski potrošač uglja. U prvih osam mjeseci ove godine uvezli su gotovo 198 miliona tona, a uvoz svake godine smanjuju za oko 10 posto. No, ove je godine uvoz porastao za više od trećine usljed nedostatka domaće proizvodnje.

Bez obzira na to što kineske vlasti tvrde da neće biti rasta cijena električne energije, vjerovatno će u narednom periodu doći i do toga, pa će to biti samo još jedan u nizu razloga poskupljenja proizvoda na svjetskom tržištu. Tome još treba pridodati i činjenicu da će doći do nestašice određenih proizvoda, posebno elektroničkih uređaja, pa ih kupci neće moći nikako dobiti, ili ako uspiju nabaviti ono malo što ima na zalihama, dobit će to po paprenim cijenama. A tu su na udaru poznati i traženi brendovi mobilnih telefona.

Na drugoj strani, najveća svjetska ekonomija, Sjedinjene Američke Države, muku muči s dugovima, tačnije u Kongresu se lome koplja između demokrata i republikanaca oko odluke o podizanju limita za zaduživanje SAD-a. Sjedinjene Američke Države idu prema litici i ako stvari krenu naopako, posljedice će se osjetiti daleko izvan granica SAD-a, navodi urednik CNN-a Stephen Collinson u svojoj analizi. S obzirom na to da američka vlada troši više nego što prihoduje, nastavlja Collinson, bila bi primorana prestati sa servisiranjem duga, pa bi isplate vojnih plaća, državnih mirovina i drugih beneficija presušile. A ako SAD ne može plaćati kamate za svoje dugove, kamatne stope na pozajmljivanje novca vjerojatno će porasti, što znači da će poskupjeti i hipoteke, krediti za automobile i računi za kreditne kartice. Milioni Amerikanaca vjerojatno bi izgubili posao, upozorava CNN, a usporeni oporavak od pandemije bi se urušio. Budući da je stabilnost američkog duga temelj globalne ekonomije, neizvršavanje finansijskih obaveza Washingtona moglo bi baciti ostatak svijeta u krizu.

Nepojmljive razmjere ovakvih posljedica razlog su zašto zaraćeni političari Washingtona, uglavnom poslije razdoblja tvrdoglavog natezanja i iznuđivanja ustupaka, obično postignu konsenzus i u gluho doba noći izglasaju podizanje gornje granice duga. Ovaj put je drugačije, navodi se u analizi. Republikanci odbijaju igru optužujući demokrate predsjednika Josepha Bidena za nekontrolirani rast potrošnje koji će dodatno povećati nacionalni dug, koji trenutno iznosi gotovo 29.000 milijardi dolara. Njihov stav je duboko licemjeran, smatra urednik CNN-a. Kao prvo, napominje, demokrati su više puta glasali s republikancima za povećanje limita za zaduživanje pod republikanskim predsjednicima. Još važnije od toga jeste da se limit mora povećati kako bi se platile obaveze koje su sami republikanci preuzeli glasanjem za masovno smanjenje poreza, što je pogodovala bogatima za vrijeme tadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa, dodaje Collinson. Republikanci se, po njemu, ponašaju kao da je država sedam dana lumpovala u Las Vegasu i sada odbija platiti račun po kreditnoj kartici.

Koliko dugo će se još puhati balon američkih dugova niko ne može znati, a da je pred pucanjem, jeste.

Istovremeno, Evropa, kao i Kina, muku muči s energentima, uglavnom zbog vlastite konfuzne politike i geopolitičkih igrarija.

U Velikoj Britaniji benzinske pumpe presušile su proteklih dana iz bizarnog razloga. Nema ko da dostavlja gorivo do benzinskih pumpi. Kao posljedica Brexita i novih pravila o radnim dozvolama, Velikoj Britaniji nedostaje vozača cisterni. Premijer Boris Johnson obećao je 5.000 radnih dozvola za strance kako bi riješio ovaj problem. Do tada, nekako će se već snaći da nabave gorivo.

Cijene prirodnog gasa su proteklih sedmica na evropskom tržišlu obarale rekorde. Cijene su sve više, zaliha sve manje, a ide zima. Za sada domaćinstva u Evropi ne trpe nikakve posljedice, no, ako se igra između Evrope i Rusije nastavi, moglo bi biti posljedica, a tu se prije svega misli na udaranje po džepovima. Šta se zapravo dešava?

Ruska državna kompanija Gazprom, najveći snabdjevač Evrope prirodnim gasom, koja je pod direktnom kontrolom Kremlja, u svojim skladištima plina u Evropi ima izuzetno male količine plina, naprosto, nisu htjeli da ih popune. Istovremeno, nisu zakupili za ovu sezonu transportne kapacitete preko Ukrajine i Poljske. Smanjenim zalihama stvaraju vještačku nestašicu i utječu na rast cijena plina.

Laici bi rekli, zar im nije u cilju da prodaju plin? Jeste, ali preko novog gasovoda Sjeverni tok 2, koji je nedavno pušten u pogon. Gazprom, kao i ruska vlada, diskretno sugeriraju Evropi da treba prijeći na novi gasovod. No, Evropska unija još nije dala dozvolu za korištenje gasovoda, koji je bio pod sankcijama Sjedinjenih Američkih Država, a uz to, ne zna se ni kako će se opredijeliti prema gasovodu nova vlada Njemačke, države koja je zajedno s Rusijom u ovom projektu i koja je najveći potrošač plina u Evropi. Za sada je Evropa ravnodušna prema ruskoj plinskoj igri, ali ako hladnoća stisne, ravnodušnost će ubrzo prijeći u glavobolju. Razloga za glavobolju ionako ne fali.