Palestinski aktivista i prozni pisac Ghassan Kanafani ubijen je u Bejrutu 8. jula 1972. godine, bombom koju je pod njegov automobil postavila izraelska špijunska agencija “Mossad”. Imao je 36 godina. Danas se njegove pripovijesti uz poeziju Mahmuda Derviša smatraju najutjecajnijim u modernoj palestinskoj književnosti, a njegova djela prevedena su na 18 jezika i objavljena u 20 zemalja.

Ghassan Kanafani bio je izbjeglica, novinar, urednik i politički aktivista. Ipak, prije svega, on je bio pisac, “komandos koji nikada nije pucao iz pištolja, čije je oružje bila hemijska olovka, a njegova arena novinske stranice”, napisano je u njegovoj osmrtnici u libanonskom Daily Staru.

Rođen je 8. aprila 1936. u sjevernom gradu Akka (Acre), tokom ere britanske okupacije. Kanafani i njegova porodica bili su prisilno izgnani zajedno sa stotinama hiljada Palestinaca tokom Nakbe 1948. godine. Naselili su se u Damasku zajedno s mnogim drugim palestinskim izbjeglicama. Tu je završio srednju školu i radio kao nastavnik likovne kulture u školama koje je vodila UN-ova agencija za pomoć i rad (UNRWA). U to vrijeme je počeo pisati  kratke priče. Kanafani je visoko obrazovanje stekao na Univerzitetu u Damasku, na Odsjeku za arapsku književnost. Međutim, prije nego što je diplomirao izbačen je zbog svojih političkih veza s arapskim Pokretom (MAN), panarapskom organizacijom koja će se razviti u PFLP.

Preselio se u Kuvajt 1956. godine, nastavio da predaje i počeo se baviti novinarstvom kao urednik novina Al-Ra'i (Mišljenje), povezanih s MAN-om. Ponovo je radio s MAN-om nakon što se preselio u Bejrut 1960. godine, uređujući novine Al-Hurriyah (Sloboda). Šestodnevni rat iz 1967. godine bio je značajna prekretnica u Kanafanijevoj spisateljskoj i političkoj karijeri. Pesimizam i frustracija oličeni u njegovim ranim radovima pretvorili su se u angažiranu, borbenu prozu koja je svijetu pokazivala svu surovost cionističkog Izraela.

U zbirci priča Ukradena košulja, koju je potkraj 2021. godine objavila Medresa “Sultan Fatih” iz Podgorice, u prijevodu Afana Latića, objavljeno je osam priča koje tematiziraju ratno-postratno traumatičnu palestinsku stvarnost preobilnu oskudicom, strahovima, unutarnjim nemirima i neizvjesnošću, smrtima i nepravdom koja traje, evo, već 75 godina.

Prva priča po kojoj je knjiga nazvana reprezentativna je za subliminalni i nelinearni narativni stil po kojem se Kanafani prepoznaje i u kojoj predočava precizne slike surove stvarnosti izbjegličkog života i raseljavanja u kojima su se bezbrojni Palestinci našli nakon 1948. godine.

Kažu da je Palestina rođena u ljubičastoj boji. Palestinci su slobodarskog duha i, a priori, prijatelji potlačenih. Oni vjeruju da je pravda jedini hram, a ljudskost jedini moral. Svoj teret koriste za jastuk i nadaju se da će se konačno ogrnuti slobodom. Nježna srca čvrsto stoje na zemlji, a s otporom ponosno marširaju. Pod okupacijom, iako svakodnevno hodaju do vješala, radije bi voljeli život gdje je smrt kraj nego da žive život gdje je ljubav mrtva. I tako: “Sve dok se ne vratimo...” (Dok se vratimo, str. 29) Povratak na zemlju predaka kategorija je za koju se daje život, u borbi, ili samožrtvovanju. Taj psihološki i etički imperativ osnov je fizičkog opstanka uprkos surovim i najneljudskijim načinima njegovog zatiranja.

Ghassan Kanafani je od onih pisaca koji čitateljima nude svoju dušu. Jer sve što je rođeno iz dubine srca ima suvereni život. Poziva čitatelje da podignu ogledalo i uspostave iskren diskurs sami sa sobom. Njegovi magični narativ nije spašavao živote, ali je spašavao duše. Hrabrost, pravda i sloboda kolali su u njegovoj krvi i pulsirali u njegovoj prozi. Ovako veličanstveno pisanje i umjetnost mogu se roditi samo iz nacije koja je kultivirana kroz stoljeća – koja je decenijama okupirana, koja svakodnevno pati, mnogo voli i koja je u svim najbitnijim segmentima definitivno sazrela.

Tečnost se transformira kroz različite faze temperature; voda putuje od temperature ispod nule, preko ekstremne vrućine do isparenja. Ekstremi su opasni i smrtonosni. Isto vrijedi i za jezik, koji može boraviti u različitim fazama ekstrema, od zaglušujuće šutnje do zlonamjerne propagande. I ništa nije sramotnije nego kada intelektualac, pisac ili umjetnik ne  osudi nepodnošljivo ugnjetavanje svojih bližnjih.

Ghassan Kanafani suočio se sa svim oblicima unutrašnje duhovne i intelektualne preobrazbe. Vjerovao je da se ljepota može roditi iz haosa i u svom je spisateljskom opusu pokazao da nije uzalud vjerovao. Pod okupacijom, u izbjeglištvu i progonstvu njegov život, kao uostalom i životi većine Palestinaca, prožet je rastućom tjeskobom uzrokovanom političkim okruženjem i vlastitom odgovornošću kao umjetnika. Dok prenosi svoj život u pisanje i umjetnost, izražavajući svoja istinska unutrašnja osjećanja i misli, bio je sposoban da izdrži opresivni teret koji mu je nametnut i sagleda i predoči  vlastita iskustva na svjež, značajan i moćan način. Ghassan Kanafani  je bio ambasador pozitivnih promjena u svojoj naciji i svijetu.

Njegova literatura je univerzalni protest protiv rasizma, imperijalizma i svake vrste neljudskosti. Kanafani je uzor ne samo piscima već i svakom pojedincu koji vjeruje u jednakost, slobodu i pravdu za sve. Čitajući njegova djela, pojedinac se osjeća motiviranim da se založi  za pravdu bez obzira na cijenu.