Sto pedeset godina, čim okopne snjegovi i vjetrovi s juga prisuše zemlju, okupljala se ovdje, oko Kamengrada, danima i mjesecima, silna osmanska vojska. Kada bi se sve čete popunile i buljuk-baše pred sandžak-begom podnijele izvještaje, podizahu se odred za odredom te zamicahu uz Grmeč da se spuste ka Uni i ustreme na linije tvrdih gradova koje postavi još kralj Matija Korvin. Hiljade glasova i dozivanja, tisuće konjskih hrzaja i dobovanje doboša i praskanje zurli u stotine boja što se presijavaše na proljetnom suncu, a ispraćali su ih topovi koji gruhaše s kamengradskih bedema kao da je praznik.

Ako bi napadali na vrata Krajine što se sterala između Une i Korane, onda bi se verali prema Bilaju i gore sastajali s vojskom koja je na Bilajsko polje dolazila od Ostrovice i Havale, s Čoke i Orašca, miješajući se usput s onom koju slaše kapetani s Krbave i Like, čak od Knina. Tu bi bila posljednja smotra, a već sljedećeg dana osvitali su spuštajući se niz Ripački klanac, niz Lohovska brda i ukopavajući topove s prijetećim cijevima okrenutim u bedeme Ripča, grada na riječnoj adi, što se svojim tvrdim zidovima isprsio kao prva i najteža prepreka onom koji bi jurišao na Bihać, ili se upinjući na Debeljaču i odozgo zasipajući đuladima Sokolac, još jednu utvrdu koja je stajala na samim vratima Krajine.

Ako bi se napadalo na Krupu i otud padalo pod Jezerski i Bilu Stinu, onda bi se vojska spuštala u Lušci polje, pa se uzvirala preko Jasenice i pojavljivala na Humu, raskriljujući gore zastave i gomilajući konje i tjerajući ih da se propinju i hržu i da hrzanjem svojim bičuju susjedno brdo Krečanu, od kojeg bi se odbijalo i njihalo nad dolinom i udaralo na krupske bedeme praskajući kao topovska kuglad i utjerujući strah tamošnjoj posadi, za koju su uhode javile da je izgladnjela i da se jedva drži. A najčešće bi se vojska dijelila pa bi pola išlo na Bilaj i pod Bihać, a pola na Krupu, kako bi se neprijatelj zbunio i trčao s jednog kraja na drugi, kroz dim i plamen koji bi, spaljujući sve pred sobom, izazivali akindžije i martolozi, upadajući po dubini poput otrovnih strijela. Svaki kaštelan i svaki porkulab i svaki kapetan vjerovao bi da je baš njegova utvrda izabrana za najžešći napad i najdužu opsadu. Nikom od njih mjesecima ne bi dali oka sklopiti.

NEPRIKOSNOVENI GRAD

U Kamengrad su tih desetljeća sa svih strana dohodile uhode, preobučeni u gospodu i plemenitaše, u obične seljake i svinjare, u prosjake i trgovce. Donosili su najnovije informacije i podatke o snazi i broju vojske i namjerama na neprijateljskoj strani pomoću kojih su se ovdje, u Kamengradu, krojili planovi i ishodili iz njega napadi u dubinu, preko Une i do Korane, i dalje. Neprikosnovenost i važnost ovog grada naglašava i historičar Hamdija Kreševljaković. U studiji Stari bosanski gradovi kazuje on ovako: “Kamengrad u župi Sani, posjed knezova Blagajskih, prvi put se spominje 1374., a sva je prilika da je sagrađen iza 1346. Turci su ga zauzeli 1463. i smjestili u nj posadu. Preko 150 godina bijaše ovo važan grad kao polazna tačka četovanja i ratovanja još po ostaloj Hrvatskoj i dalje. Zbog toga se i nastojalo da se grad otme od Turaka. O tome se osobito snovalo 1524.”

Isto čini i njegov kolega Radoslav Lopašić u knjizi Bihać i Bihaćka krajina. On kaže da nakon pobjede na Mohačkom polju i zauzimanja Kamengrada i Dubice (1538) i Kostajnice (1556), te Cetina i Knina (1522) i Like i Krbave (1514– 528) “Bihaćka krajina bude obkoljena poput kakva poluostrva sa svih strana od turske države i opasana gradovi, koje Turci jako utvrdiše. Najvećma je od to doba prietio Hrvatskoj na srednjoj Uni tvrdi nekoć Blagajski Kamengrad, u kojem je turski zapovjednik sa jakimi četami sjedio i neprestano se na kršćanske strane zaletavao”.

Kreševljakovićeve i svoje riječi Lopašić potvrđuje pismom od 29. juna 1573. godine, kojim bihaćki vojnici javljaju da se oko Kamengrada i Bjelaja kupi osmanska vojska i mole pomoć jer će “Turci valjda na Bihać udariti”. Pismo je pisano glagoljicom na papiru sa sedam pečata, od kojih je jedan plemenitaške porodice Gusića, a drugi Križanića. Iz njega se da zaključiti kako su nebrojeno puta do tad pisali iz Bihaća i da su gotovo svakog proljeća očekivali napada od Kamengrada. Ovaj se put vojnici pozivaju na trojicu uhoda koji su prišli Bjelaju, pa se spustili do Kamengrada. Dovedoše sa sobom u Bihać “jednu Vlašku divičicu”, te se pozivaju na njenu priču i mole gospodu u Kranjskoj da joj vjeruje na riječ kada kaže da je vidjela “da se velika voiska kupi i da na istini ovde očito oko Bihća gredu pod niki grad, ali nezna parvo, pod ki te”. I nastavljaju u pokornosti i molbi: “A sada vas naiveće molimo i na znane daemo, prigledaite sada parvo, nego se zlo učini, k nam i k ovim okolišnim gradom voiskom, ludi i ostalom spravjom, ča e k takovu dugovanu potribno, zač sami, vaše gospoctvo, morete bole znati, da se mi sami, ča nas je ovuda, nigdar sili ne obdaržasmo, ako na nas doide, a s ovom spravjom, ku imamo, i u ovakovi tvardći, ka e oko nas, nebismo vsi, ča nas je, proti sili, a u ovoliki varoši, dan ter noć jednih vrat obdaržali. Zato molimo vaše gospoctvo, ča god mislite, od nas učinite; daite nam na barzu na znane, neka se i mi znamo česa daržati, ako se ko zlo prigodi, da nerečete, da e naš uzrok, i da vam po mnogo krat nismo na znane davali. A ča smo godi do se dobe za takovo dugovane govorili, to smo krivo govorili, zač nisu Turci pod nas došli, ali se kruto pod vsakih bilizih nadiemo, da će nam vse sada na istinu doiti. A eda gospodin Bog da, ter i sada krivo rečemo, da nedoidu. I da smo vsi Bogu i vašemu gospoctvu preporučeni. Pisan u Bihću, na 29. junia 1573. Vašega gospoctva ponizne sluge: vsi Bihaćki soldati, pišci i konici, porkulabi okolašni”.

USAHLA SLAVA

Bio je Kamengrad zasigurno izuzetno važan, dobro utvrđen i tvrd grad, a njegova mnogobrojna posada primaše platu od prihoda sarajevske voskarnice i mukata fojničkih i kreševačkih rudnika. Godine 1530. proći će kroz njega Benedikt Kurupešić. On je te godine putovao u Istanbul kao prevodilac Nikole Jurišića i Jožefa Lamberga, poklisara rimsko-njemačkog cara Ferdinanda I, koji ih je poslao kod sultana Sulejmana Veličanstvenog da sklope primirje i da ga umilostive dukatima. Kurupešić piše da je Kamengrad u čvrstim rukama Osmanlija i ostavlja iza sebe crtež utvrde na visokom brdu pod kojim stoji spahija s turbanom i zakrivljenom sabljom, dočekujući konjanika sa zastavom izaslanika. Kurupešić kazuje da su mu tada kraljevi izaslanici pripovijedali kako je i Nikola Zrinski smatrao da je Kamengrad “najjači štit Hrvatskoj”, te je tih godina molio njih, kraljeve povjerenike, da mu dadu “600 težkih i 2.000 lakih konjanika i 6.000 pješaka za osvajanje Kamengrada”. Ali molbu mu nisu uslišali. Niti su imali političke moći niti materijalnih sredstava da prikupe toliku vojsku. Dok su se, napuštajući Kamengrad, spuštali obalama Sane prema gradu Kamičku, ispričaše mu da su uzalud molili škrte kranjske i štajerske grofove, koji zapovijedahu Krajinom, te da im naposljetku nije preostalo ništa drugo nego da sami sebe uvjere da ni u tom slučaju, da ispune želju Zrinskom, ne bi se uspjelo, a u to sasvim povjerovaše onog dana kada su se približili Kamengradu i vidjeli da su ga Osmanlije utvrdile dodatnim bedemima i kulama koje izazivaju i divljenje i strah u posmatrača, a pod njega savili vojsku koja se broji u desecima tisuća.

Nakon pada Kamengrada “stanovnici Hrvatske, osobito na Krajini, niesu imali od to doba mira ni počinka, i sva im je briga bila, kako da se od groznog neprijatelja obrane. Do skora zavlada u čitavoj kraljevini skrajna nevolja i siromaštvo, koje upropasti i vlastelu i narod. Sva snaga, sav dohodak trošio se jedino za utvrde i straže i pogranične gradove (...) Sretan je bio vlastelin, koji je od svog dobra primao toliko dohotka, da je uz vojnike mogao i sam barem kukavno živjeti. Manjoj vlasteli pomoglo se tim, što im bijaše povjereno zapovjedništvo nad posadom u vlastitom gradu. U Bihaćkom kraju bili su oko godine 1555. posjednuti vojskom osim glavne utvrde Bišća još gradovi: Bojna, Bužim, Blažuj kod Bišća, Brekovica, Bušević, Cazin, Čavički, Hresno, Izačić, Jezersko, Kladuša Mala i Velika, Krupa, Mračaj, Mutnik, Ostrožac, Peći, Podzvizd, Radotina, Ripač, Sokol, Šturlić, Todorovo (Novigrad), Toplički Turanj, Tržac, Vranograč i Žirovac”.

Kada Osmanlije zauzeše Bihać, moć i bogatstvo Kamengrada poče naglo da se kruni. Bio je sada Kamengrad tako nevažan da je s godinama ostao i bez kadije i bez kapetana. Sjedište ovih dviju važnih institucija bi preneseno u obližnju varoš Stari Majdan, a Kamengrad se sve rjeđe spominjaše, a sve češće ga zaobilaziše ozbiljni putevi. Od grada koji je nekada bio pod stalnom prismotrom stotine neprijateljskih žbira, te se pratio svaki korak njegovih kapetana i dizdara, te nije bilo dana da se štogod važno nije zbilo u njemu i oko njega, ostao je grad zabačen i pust, utopljen u dosadu, u njemu se ništa pod milim nebom nije dešavalo. Nekadašnje sočne priče o tvrdoći kamengradskih bedema i nedostupnosti stijenju na kojem je uzdignut, iz kojih izvire njegova neosvojivost, tolika da je sam sultan Mehmed II, glasoviti Fatih, morao doći i klanjati džumu s janjičarima na Kamengradskom polju, e da bi im udahnuo snagu za odlučujući juriš, još sočnije priče o velikim osvajanjima koja se pokreću s ovog mjesta, o mlinovima historije koji baš ovdje začinju porađanje važnih događaja, koje Kamengrađani s ponosom pripovijedaše svojim gostima, sada sasvim usahnuše. O tim desetljećima slave svjedoči danas tek musala i njen mihrab s drvenom kupolom na četiri hrastova stuba, s koje je sultan držao vaz, i grobovi neznanih junaka izdiljani u kamene sarkofage, zanijemjele uslijed tolikih naslaga tišme.

ISTICANJE PJESME

U vrh cijelog stoljeća, i to sred jednog od najvećih ratova vođenih između dvaju carstava, Velikog bečkog rata, glas o Kamengradu ne ispuni formulare povijesti pričom o junaštvu i herojstvu njegovih branitelja, već najvažnijom postade ona zgoda kada svatove na čelu s kamengradskim dizdarom, kojeg se historija nije udostojila ni da mu ime zabilježi, negdje kod Krupe zaskoči harambaša Mijat Vidaković i sasvim ih razbi, a pod sabljama njegovih hajduka junački pade i sam kamengradski bezimeni dizdar.

Naredne godine, dok posade gradova na Krajini čine junačke podvige upisujući se njima u historijske knjige, Kamengrad se spominje tek ovlaš. Bosanski vezir ga imenuje u naredbi, kojom jajačkom kadiji naređuje da se pobrine za ljude i konje koji će prenijeti u Kamengrad i susjedne palanke pet tovara baruta – kao da Kamengrad nije imao dovoljno ljudi i konja da u Jajcu preuzme barut za sebe i okolne palanke, kao da je kakvo siroče među svim gradovima u elajetu, a posada mu nesposobna da doprati iz Jajca karavanu s barutom i ostalim potrepštinama. Ali i ova ovlašna spominjanja, ma koliko iz njih izviralo posramoćenosti, doimaju se nečim kada se zaviri u naredno stoljeće. Tamo zaborav i nespomen Kamengrada postaju tako duboki da ga nema nigdje, čak ni u “onom anonimnom opisu Bosne u kojem se ovaj, nekoć tako važan grad uopće ne spominje”.

Možda je i dobro da je bilo tako. Ostavljen sebi i svojoj dokolici, postat će Kamengrad, kažu, istjecište narodne pjesme. Uslijed ostavljenosti i samoće, počinju se u Kamengrađanima javljati sjeta i žal za dalekom Likom i Krbavom, koje silom moradoše napustiti nakon mira sklopljenog u Srijemskim Karlovcima poslije Bečkog rata. Sve strastvenije, pogubno, zavlačiše se oni u osamu i zaranjaše u glibove melanholije, koju liječiše sjećanjem na priče o dalekim junačkim vremenima, koje se počeše izlijevati i u pjesmu. Među zidinama kamengradskim, ostavljeni od svih važnijih historijskih događaja, potomci onih koji su došli iz Like rasplinjahu svoju maštu pa zamišljahu daleke ličke predjele:

“ (...) A moj Lika, direk od Udbine,

ja sam skoro uzjaho dorata,

pretjero ga preko Velebita,

pa od Zadra, do Herceg-Novoga,

i od Brinja, do vlaškog Lenđera,

od Zrmanje, pa do Zvonigrada,

do Otočca, do vode Gaščice.

Tud sam, beže, sve vodo dorata,

tražeć, beže, jadnih nevoljnika,

našo njesam, Lički Mustaj-beže.

Pa sam otle otisko dorata,

na Kunaru u ćesarovinu,

pa sam plačuć došo do Karlovca,

u Karlovac utjero dorata,

do avlije bana Henkalića (...)”

Eto, ako nigdje drugdje, ostat će važan Kamengrad u bosanskoj kulturnoj historiji, jer uz njega se veza prvi spomen narodne pjesme.