Kultura | 13.05.2021.

I dalje se drži do tradicije

Kako li je samo lijepo bajramsko odijelo

Proslavljanje Bajrama u Bosni i Hercegovini, osim vjerske, ima i onu tradicijsku dimenziju. Tokom stoljeća islama u Bosni i Hercegovini Bošnjaci su, proslavljajući Bajram kao vjerski praznik, u njega ugradili i neke tradicijske elemente, što nam daje kompletnu sliku onoga što Bajram predstavlja Bošnjacima. Jedan od običaja vezanih za Bajram, koji opet proistječe iz islamske tradicije i prakse Allahovog poslanika Muhammeda, a. s., jeste da svi ukućani na Bajram oblače najljepšu odjeću koju imaju, po mogućnosti novu, kako bi osjećaj zadovoljstva i draž Bajrama bili što veći.

JAKUB SALKIĆ

Međutim, čoha od koje su krojena muška odijela bila je skupa i malo je bilo onih koji su mogli priuštiti da svaki Bajram „taze“ odijelo pribave. Češće su muškarci imali bajramsko odijelo ili „bajramske haljine“ koje su se oblačile samo za vrijeme bajramskih mubarek dana. Ovaj običaj oblačenja najljepšeg odijela, bajramskog odijela, zadržao se i danas. Uoči Bajrama su butici puni, traže se nova bajramska odijela. Koliko je duboko utkan običaj oblačenja novog i lijepog bajramskog odijela u našu kulturu, pokazuje i to da se obično kaže: ako se ne može kupiti novo odijelo, ili nova košulja makar, neka onda barem čarape budu nove.

No, kako je izgledalo bajramsko odijelo jednog Bošnjaka i Bošnjakinje prije 100-200 i više godina. Tradicionalnu odjeću naroda Bosne i Hercegovine danas možemo naći u muzejima, vidjeti na smotrama folklornih društava, a sve češće i vidjeti na bajramskim svečanostima. Ljudi naručuju tradicionalnu bosansku odjeću kako bi barem na jedan dan dali doprinos očuvanju naše tradicije. A boljeg dana za to do Bajrama nema.

BOSANSKA NOŠNJA IZ TEŠNJA

Jedan od rijetkih zanatlija terzija i abadžija koji se i danas bavi krojenjem i šivenjem tradicionalne nošnje jeste Fehrudin Jašić iz Tešnja, koji u svojoj radionici „Bosanska nošnja“ izrađuje tradicionalne odjevne predmete na isti način i od istih materijala od kojih su se krojili i šili prije 100, 200 ili 300 godina. Za Stav je preporučio bajramsko odijelo kakvo bi se nosilo u davnom vaktu.

„Uvijek se odijevanju pridavao veliki značaj svugdje u svijetu, ali, čini mi se, kod nas posebno, evo, ja to mogu potvrditi samim poslovima i narudžbama. Ne znam ni sam koliko imam narudžbi do Bajrama. U zadnje vrijeme dijaspora najčešće kupuje, oni zapravo sebi to mogu i priuštiti. Dakle, i prije se gledalo da se za Bajram lijepo obuče, namiriše i zato je to bajramsko odijelo ostalo kao pojam do danas“, kaže Jašić.

On objašnjava da, kada govorimo o bošnjačkoj tradicionalnoj nošnji, imamo begovske, gradske i seoske nošnje. Nošnja je bila prilagođena po mjestu življenja i po staležu kojem je neko pripadao. „Kao i danas, neko nosi markiranu odjeću, neko ne“, objašnjava Fehrudin. Po garderobi se, dakle, moglo procijeniti kakav je nečiji položaj u društvu, primijeti se njegov status. To se najčešće primjećivalo na garderobi, bukvalno, odnosno primjećivali su se ukrasi koji su izvezeni na garderobi. Begovske nošnje bile su ukrašene zlatnom i srebrenom srmom, to je pokazivalo bogatstvo.

Primjera radi, jedna begovska nošnja sastojala se od čakšira, pasa, džamadana i mintara s čevker rukavom (otvorenim rukavom) i, kada je ukrašena zlatnom srmom, to joj daje puni sjaj. Nije se to oblačilo svakodnevno nego samo za Bajram, težilo se da bajramska odijela budu što ljepša.

„Kod prosječnog gradskog stanovništva imali smo opet čakšire i pas, ječermu ili košulju, na to je dolazio prsluk, odnosno fermen. To je bio odjevni komplet za srednji stalež, to je ukrašavano crnim gajtanom. Kod bošnjačke nošnje tri boje su najčešće: crna, teget i braon tamna boja, gajtan je uglavnom bio crni, svileni. Fes je bio prateća kapa, nije bitno je li gradska, begovska ili seoska nošnja, svi su nosili fes. Istina, malo moćniji begovi su nosili turbane omotane oko fesa, da još više istaknu svoju moć, ali fes je opet bio ispod, a oko njega svileni šal, takozvana poša“, objašnjava Fehrudin.

Seoska nošnja bila je slična gradskoj kada su u pitanju imućniji ljudi sa sela, oni su nosili čakšire i fermen kao i gradski, ali prosječni seoski čovjek nosio je šalvare, pas, košulju od pamučnog platna i koparane, nisu nosili plaho fermene nego koparane, crni odjevni predmet koji je prekrivao pas, nije bio kratak kao fermen. Razlika između čakšira i šalvara je vrlo mala, samo u ukrašavanju, u šalvare je išlo skroz malo gajtana. Fes ili bjelica kapa. Kasnije krajem 19. i početkom 20. stoljeća počinje se nositi francuska kapa“, objašnjava Jašić. Tako je u punom sjaju izgledala svečana odjeća Bošnjaka u prošlim vremenima, naravno, shodno njihovom položaju u društvu. To je u punom sjaju prikazivalo svečanu odjeću za posebne prilike.

Osnovni materijal u bosanskoj narodnoj nošnji jeste tanka presovana čoha koja se nabavljala iz Perzije, kasnije je Italija počela prodavati, ali ipak je najčešće dolazila iz Perzije. Fehrudin je i danas nabavlja iz Irana. Čoha je vuneno platno izrazito tanko za čakšire, a deblje za gornje odjevne predmete fermene, mintane i dolame.

DOLAMA, SIMBOL MOĆI I BOGATSTVA

Dolama je kod begovske nošnje nešto što je uokvirivalo sav sjaj i bogatstvo. Dolame su ogromni kaputi, toliki da je čovjek dolamom mogao prekriti konja, dolama je bila dužine do ispod koljena, bogato ukrašena srmom, zlatnim i srebrenim nitima. Iako dolame imaju rukave, one se češće nose kao ogrtači.

I ženska odjeća također je kategorizirana kao begovska, gradska i seoska. Za izradu se uglavnom koriste prirodni materijali.

„Ako govorimo o begovskoj ženskoj nošnji, nju čine anterija, kalkan, kapa s pepelukom, ukrašena dukatima i crnim resama. Anterija je veliki plišani ogrtač koji doseže do članaka, širok u donjem dijelu, u gornjem uz tijelo, srmom se ukrašava i ukrasnim zlatnim i srebrenim trakama. Anterija ima široke rukave od lakata rasječene koji dosežu do koljena. Ispod nje je išla duga haljina od pamuka, od materijala koji se zove bez melez, fino pamučno platno koje je protkano zlatnim i srebrenim nitima. Oko svega je pas ukrašen srmom. Zanimljivost ove odjevne kombinacije jeste to da uopće nema kopčanja. Što se tiče gradske ženske nošnje, nju karakterišu dimije. Mnogi prave smutnju i kažu da su dimije seoska nošnja. A nije istina. Dimije, prsluče, košulja, fesić s dukatima – to je gradska nošnja. Početkom 20. stoljeća ta moda se počela širiti i na selo, pa su seoske djevojke i žene koje su mogle to sebi priuštiti počele šiti dimije. Dimije su iz grada došle na selo. Ima jedna priča iz mog kraja. Naime, djevojka iz Visokog se udala za momka iz jednog tešanjskog sela i došla u dimijama. Bila je sigurno iz grada, a došla u porodicu poljoprivrednika. Kaže svekar: 'Ova mlada meni ne može u kuću, ona je u dimijama.' Bile su tu i obikuše, mladina familija, i nije im baš bilo jasno zašto se svekar protivi, pa on pojasni: ne može ona u dimijama na njivi raditi. Istina, lakše je raditi u seoskoj nošnji, to su duge haljine do ispod koljena, a ispod pelengaće, gaće do članaka od pamuka. Kod gradske odjeće ječermice prsluče bilo je ukrašeno srmom, zlatom, a na glavu je išao fesić. U suštini, bilo je slično ovome što imamo danas, mi danas kupujemo br endiranu odjeću, a u ona vremena dođi bi majstoru i naruči, ako hoćeš da bude lijepo, lijepo i plati. Evo, nedavno mi došao čovjek hoće da naruči komplet begovsku nošnju s dolamom. Hoće da ima nošnju za Ajvatovicu, ali kazao mi je da hoće da bude najbolje obučen na Ajvatovici. U razgovoru s njim shvatim da on može sebi priuštiti 1.000-2.000 maraka za takvo odijelo. Ono što je danas jedno muško 'Burberry' odijelo, to je nekada bio jedan komplet begovske nošnje“, objašnjava Jašić.

Fehrudin je cijeli svoj radni vijek proveo u konfekcijskoj firmi. Od 1982. godine bio je član kulturno-umjetničkog društva i, kako se bavio krojenjem i šivenjem, počeo je održavati kostime za kolege iz folklora. Od 1996. godine počeo se baviti krojenjem i šivenjem tradicionalnih nošnji. Kaže da je svjedok da je od 1996. godine do dana današnjeg svake godine sve više interesa naših ljudi za tradicionalnim nošnjama, posebno naših ljudi koji žive vani. I ovog Bajrama tradicionalnu odjeću nosit će Bošnjaci u Šapcu, Zagrebu, Beču, Münchenu, Sidneyu... „To je garancija da će naša nošnja, kultura i tradicija opstati“, kaže Fehrudin.

 

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Mustafa Širbić za STAV: Tek ti susret s olinjalim i umornim Zapadom pokazuje vrijednosti tvog naroda

Pucao je po Sarajevu, film o njemu se sada takmiči za Zlatnu palmu

MFS-EMMAUS pokreće akciju: 10.000 knjiga za nastavu na bosanskom jeziku na Kosovu i u S. Makedoniji

Putin kojeg je stvorila AI glumi u svom 'biografskom filmu'