Tanzanijski pisac Abdulrazak Gurnah (Zanzibar, 1948.) dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za ovu godinu. Pisac čije su teme kolonijalizam, njemački zločini u Africi, migranti koji bježe u Englesku na kraju '60-ih od režima Abeida Karumea iznenađujući je izbor švedske akademije. Toliko iznenađujući da su se mnogi u svijetu na društvenim mrežama pitali je li riječ o o dobitniku za kojeg skoro pa niko nije ni čuo.

Prije dodjele nije ga bilo među favoritima za nagradu. Među njima su bili Japanac Haruki Murakami, vječni favorit za osvajanje ove nagrade, zatim  Kanađanka Anne Carson ili Mircea Cartarescu i Ngugi wa Thiong'o. No, na kraju je Nobelova nagrada i skoro milion eura pripalo Gurnahu.  Kad je primio vijest, autor je bio u kuhinji svog doma u Engleskoj.

Kad je Zanzibar 1964. doživio revoluciju, građani arapskog porijekla bili su progonjeni, a Gurnah je bio prisiljen napustiti zemlju kad je imao 18 godina. Počeo je pisati kao 21-godišnji izbjeglica u Engleskoj, birajući pisanje na engleskom iako mu je svahili maternji jezik.

Njegov prvi roman, "Sjećanje na odlazak", objavljen je 1987. godine. Do nedavnog odlaska u penziju bio je profesor engleskog jezika i postkolonijalne književnosti na Univerzitetu u Kentu.

Tanzanijski autor pridružio se listi afričkih dobitnika Nobelove nagrade za književnost na kojem su Wole Soyinka, Nadine Gordimer i John Maxwell Coetzee te Egipćanin Naguib Mahfouz.

Objavio je deset romana i niz kratkih priča. Arapska i perzijska poezija za njega su bili prvi i važan izvor, no njegovo je djelo obilježila engleska književna tradicija.

Kako ističe Akademija, "Gurnahovo djelo potječe iz vremena u progonstva, ali pripada njegovu odnosu s mjestom koje je napustio, što znači da je sjećanje ključno za genezu njegova djela". U knjizi "Pilgrims Way" iz 1988. Gurnah tako istražuje višestruko složenu stvarnost života u egzilu.

Njegov četvrti roman "Paradise" iz 1994., kojim se probio kao pisac, razvio se na temelju piščeva istraživačkoga putovanja u istočnu Afriku devedesetih godina. Priča je to o odrastanju, ali i tužna ljubavna priča u kojoj se sudaraju dva različita svijeta i uvjerenja.

Kada pripovijeda o iskustvu izbjeglice, Gurnah se usredotočuje na identitet i sliku o samome sebi. Njegovi se likovi "nalaze u rascjepu između kultura i kontinenata, između života koji je bio i onoga koji dolazi. To je nesigurno stanje koje se nikad ne može razriješiti. Taj je jaz vidljiv u njegovu sedmom romanu "Desertion", u kojemu je tragična ljubav iskorištena kako bi rasvijetlila velike kulturološke razlike u koloniziranoj istočnoj Africi.

Predanost Abdulrazaka Gurnaha istini i njegova averzija prema pojednostavljivanju vrlo su dojmljivi, a njegovi romani, u kojima se suzdržava od stereotipnih opisa, otvaraju naš pogled prema kulturnoj raznolikosti istočne Afrike, nepoznate u mnogim drugim dijelovima svijeta.

"U Gurnahovu književnom svijetu sve se pomiče i mijenja – sjećanja, imena, identiteti. Vjerojatno zbog toga njegovo djelo ne može biti dovršeno ni u kojem smislu. Neprekidno istraživanje potaknuto intelektualnom strašću prisutno je u svim njegovim knjigama i jednako je važno danas, u 'Afterlives' (2020.), kao i kada je počeo pisati kao dvadesetjednogodišnji izbjeglica", stoji u biografskoj bilješci Švedske akademije.