Petak, 11 mart ujutro. Palestinski zdravstveni radnici ispred izraelske vojne kontrolne tačke Qalandia, između Ramallaha i Jerusalema, dovršavaju posljednje cigarete, kahve i falafel sendviče jer za nekoliko minuta počinje ramazanski post, a iz iskustva znaju da će im trebati puno energije. Kako je to najvažnija molitva u sedmici, mnoštvo se satima okuplja na prijelazu - posteći - čekajući da im izraelska granična policija dopusti prijelaz u Jerusalem kako bi išli na džumu na Esplanada džamiji, najvažnijem mjestu, svetom u islamu nakon Mekke i Medine, stoji na početku reportaže koju je objavio madridski El Pais.
Sada je Izrael pooštrio zahtjeve za izdvanje posebne dozvole za pristup tokom ramazana. Dodijelio je samo 10.000, za tri miliona stanovnika Zapadne obale. Dvije nove mjere ostavljaju mnoge pred vratima od prvog sata. Jedini muškarci i žene koji mogu proći (stariji od 55, odnosno 50 godina) ovoga puta trebaju dozvolu koja se dobiva putem mobilne aplikacije. A žene više ne mogu pristupiti bez dobnog ograničenja. Za izraelsku graničnu policiju koja nadzire proces sve je to dosadna i mučna administrativna procedura.
Haline Salam (68) i njen 10 godina stariji suprug bez problema su prošli prve betonske portale, gdje ih pitaju za godine. Na drugoj kontroli morali su pokazati elektronsku iskaznicu i posebnu dozvolu zatraženu putem mobitela. Izdaje ih COGAT, tijelo izraelskog Ministarstva odbrane koje upravlja civilnim poslovima Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali. “Ja sam starija osoba i ne znam šta je aplikacija i šta znači elektronska kartica”, kaže više rezignirano nego uzrujano. “Samo smo htjeli moliti i vratiti se, ništa više. I zaustavili su nas. Ne razumijem kakvu dozvolu žele ako ja imam identifikacijski dokument. Mislio sam da će nas pustiti da prođemo, kao prošle godine”, dodaje skoro bez glasa.
Nedostatak informacija – posebno među osobama u dobi u kojoj malo ko koristi internet ili ima pametne telefone - svako malo izlazi na vidjelo. “Nisu mi čak ni dali razlog da me blokiraju. Koliko sam shvatio, budući da imam više od 55 godina (63), bilo je dovoljno doći i to je to”, kaže Said Shimnawi, koji se preselio iz najsjevernijeg grada na Zapadnoj obali, Jenina. “Ja sam musliman i htio sam ići klanjati. Nikada nisam bio u zatvoru. Šta sam ja kriv? Optuženi smo da se želimo ići moliti”, dodaje s molitvenim prostirkom u ruci.
Svaki slučaj je svijet za sebe. Salah Yabarin (67) nema dozvolu jer je obrisao aplikaciju COGAT (potrebnu za upravljanje dozvolama za rad, odlazak u bolnicu ili posjetu članu porodice) kada je počeo rat u Gazi, uvjeren da će je Izrael koristiti za špijuniranje. Suna Mustafa, 51, dobro je svjestan da ne ispunjava uslove, ali vjeruje ("Ako Bog da", neprestano ponavlja) da će prijeći u Jerusalem jer je "Allah milostiv" i zato što se u Esplanadi nalazi poznata zlatna kupola na stijeni gdje je Poslanik zaključio važnu epizodu Kur'ana. “Ovaj ramazan nema dušu”, jada se.
Neki vozači nude mjesta u svom automobilu ili minibusu kako bi došli do Jerusalema kroz Hizme, daljnju kontrolnu tačku koju često koriste jevrejski doseljenici u tom području. Qalandia je unutar gradskog općinskog područja jer ga je Izrael proširio sa šest na 76 kvadratnih kilometara kada je osvojio Zapadnu obalu u Šestodnevnom ratu 1967. godine. Stoga njegovi stanovnici i oni iz drugih četvrti s ove strane zida za razdvajanje imaju žute registarske pločice (iste kao i Izraelci) koje im dopuštaju korištenje. A ponekad neki vojnici – u dosluhu ili podmićieni – zažmire na sve.
Svi se slažu da je ovo najtužniji ramazan, zbog situacije u Gazi, gdje je izraelska invazija već ostavila više od 31.000 mrtvih, humanitarne krize i razaranja širokih razmjera.
Zato, kao i mnogi drugi, Dalal Etsharaf nije postavila uobičajene ukrase. Krenula je sa svojim mužem u 03:00 iz svog grada, Tubasa, i stigli su na prijevoj prije nego što je svanulo. “U ovo doba već je prošle godine ovdje bila gužva; Ovaj je prazan”, jada se. Budući da su obavili sve što treba i stariji su od minimalne dobi, prelaze. Ali ove godine sami. Prethodne tri godine bili su u pratnji kćeri od 17 i 20 godina, kojima je ovaj put zabranjen ulaz, objašnjava.
Njihova lica ne odaju prazničnu atmosferu ovih datuma. "Ono što se dogodilo u Gazi utjecalo je na sva naša srca", priznaje Dalal. “Prošle godine smo imali strast, proslavili smo ga. Ovo je bolan ramazan, najbolniji, vidjeti sve ljude koji umiru i gladuju u Gazi. Sjedimo za stolom za iftar tužni, razmišljajući o tolikima koji ne mogu ni piti u Gazi.”
Mnoštvo policajaca ozbiljnog lica prati odgovornog za policijsku operaciju, zapovjednika jerusalemskog okruga Dorona Turgemana. Za ramazan, tokom kojeg je Hamas pozvao i ostatak Palestinaca na mobilizaciju, raspoređeno je 3.000 vojnika. Ministar nacionalne sigurnosti, krajnji desničar Itamar Ben Gvir, želio je nulte dozvole za stanovnike Zapadne obale i čak spriječio prolazak izraelskih građana muslimanske vjeroispovijesti, ali premijer Benjamin Netanyahu nije poduzeo taj korak.
Jedan od ulaza (pored onih starih i poznatih oslikanih licima Yasera Arafata i najpopularnijeg zatvorenika Marwana Barghoutija) namijenjen je samo za teško pokretne osobe, no deseci žena i dalje stoje u redu na ulazu. Granični policajac za svaki slučaj postavlja ogradu između betonskih barijera. Na drugom ulazu, sa zatvorenim vratima i bez ikakvog znaka da ih iko otvara, deseci drugih čitaju Kur'an ili uče s prstenom koji koriste kao digitalnu verziju tespiha.
Fatma Abu Daer je jedna od njih. Ima 24 godine, zna da ne ispunjava uslove i priznaje - napola ponosna, napola zabrinuta - da njena porodica ne zna gdje je ona sada. Kaže da je prošle godine operirala oba kuka, a ove joj je godine trostruko važno moliti se u Jeruzalemu: zahvaliti Bogu što je operacija dobro prošla, moliti ga za pomoć u njezinoj bolesti i “moliti za stanovnike Gaze”. Mazan Dawabshe je istih godina, predvodi grupu koja je doputovala iz blizine grada Nablusa i apelira na strpljenje: “Mi ovdje žrtvujemo sate, što je ništa u usporedbi s Gazanima koji se žrtvuju svojom krvlju. To je najmanje što možemo učiniti.“ (El Pais)