Nešto treba reći o očiglednoj laži koja je izraelska premisa, ili formalni razlog za ovu genocidnu kampanju, a to je "da se osigura da se 7. oktobar ne ponovi".
Na jednostavnom vojnom planu, kada bi Izrael želio da se uvjeri da se 7. oktobar više nikad ne ponovi, mogao bi postaviti 10.000, 20.000 ili 30.000 vojnika na svoju granicu s pojasom Gaze i onemogućiti da se takva vrsta napada ikada desi.
U tom slučaju Izrael bi mogao odvesti lidere Hamasa pred međunarodni sud i optužiti ih za ratne zločine. Tada bi mogao u dobroj vjeri sa međunarodnom zajednicom i arapskim svijetom započeti duboku reformu načina upravljanja pojasom Gaze.
Da je Izrael to odabrao, on bi također morao, bez sumnje, biti voljan razgovarati o palestinskoj nezavisnosti i državnosti; ali bi se tada morao pozabaviti ljudskim sudbinama, i to pravedno, generacijama unazad. A to je neizbježno.
Da je Izrael odlučio iskoristiti 7. oktobar kao sredstvo za promicanje reforme palestinskog otpora i upravljanja, definitivno bi imao slučaj koji možda ne bi bio u potpunosti opravdan u očima pobožnih palestinskih boraca za slobodu, ali bi imao dovoljno smisla da privuče mnoge ljude u Palestini, na Bliskom istoku i na međunarodnom planu.
Ali Izrael je umjesto toga izabrao put osvete i uništenja; utopiti krv u mnogo više krvi, jad u stostrukoj bijedi. Odabravši ovaj put, Izrael je izgubio posljednja srca i umove koji su još uvijek bili djelimično otvoreni da ga čuju.
Izrael pokazuje okrutnost preko svake mjere. To svaku raspravu o navodnom barbarstvu Hamasa čini šalom. Ako je ubijanje nevinih ljudi, posebno djece, opscen zločin, što i jeste, onda je to opscen zločin u svim okolnostima, a ne samo kada je to zgodno za saveznike SAD-a, koji se sada nikada neće otresti imidža bezdušnog, bezmoralnog kolonizatora.
A da je Izrael izabrao humaniji, pragmatičniji, mudriji način da osigura da se 7. oktobar više nikada ne ponovi, do sada bi svi njegovi oteti bili kod kuće sa svojim porodicama, a i izraelsko društvo bi, također, počelo da se liječi, umjesto da gubi vojnike i riskira krajnje razarajući regionalni rat.
I onda ne bi bio globalno omražen, ne bi bio optužen za genocid, i ne bi bilo potrebe za korištenjem ogromnog lobija za cenzuru i ušutkivanje kritičara, i dalje uništavanje imidža.
Nikada se ovdje nije radilo o tome da se 7. oktobar više nikada ne ponovi. Radilo se, i jeste, o povrijeđenom egu i patetičnoj i destruktivnoj demonstraciji dominacije – posebno prezira kada su u pitanju bespomoćni, okupirani civili, i gdje djeca i bebe umiru u hiljadama. Ovo što Izrael radi ne čini ga sigurnijim. To je glup, sadistički i infantilan pristup životu, zasnovan na uočenoj veličini, a ne na stvarnoj brizi za bilo koga, Arapa ili Jevreja, Palestinca ili Izraelca.
I još jedna posljednja misao: ako nekoga voliš, ne zaplićeš njegovu sliku zauvijek u genocid. Ovaj izraelski režim mora da mrzi i Jevreje.