Fotografije: VELIJA HASANBEGOVIĆ
Mržnja i bijes prema srpskim silnicima, rođeni još u aprilu 1992. godine, brzo su transponirani u sastavnicu moga logičko-analitičkog misaonog univerzuma. Bio sam postao robot, samoga sam sebe pretvorio u bezosjećajno stvorenje, ne znajući tada da to nisam, da ne mogu ni biti. Sve što možemo je kontrolirati emocije, ali ako to dovoljno dugo i često radimo, može se desiti da ne primijetimo kako smo ih prestali kontrolirati, a počeli potiskivati, a to je već aktivnost koja dobrano dodaje cjepanice u vatru naše suđene, bošnjačke traume.
MEĐUNARODNI ODNOSI NA NAČELIMA DARVNIZMA
O tome nisam razmišljao u ratu, pa ni onoga dana kada se hodnicima Komande 25. divizije 2. korpusa Armije R BiH, gdje sam bio angažiran kao novinar, čulo: “Pala Srebrenica.” Strah za živote Srebreničana trajao je nekoliko sekundi. Moja prva reakcija je bila: “Šta ćemo uraditi?” Bio sam zainteresiran hoćemo li izvršiti proboj prema Srebrenici. Nisam bio na poziciji na kojoj bih mogao znati stvarne namjere komandanata koji su donosili odluke. Ne mogu se sjetiti kako i zašto, ali nekoliko dana poslije 11. jula bio sam u grupi oficira koji su išli u Teočak. Na putu do Teočaka, ako se ne varam, u rejonu Međeđe, vidio sam pripadnike 250. oslobodilačke brigade iz Tuzle, pod punom ratnom opremom. Ponadao sam se da su tu radi priprema proboja prema Srebrenici. Ni danas ne znam da li se spremao proboj ni da li je, uopće, bio moguć. Ono čega se sjećam jeste to da sam, nekoliko dana poslije, nakon prvih informacija o genocidu koji je srpska vojska počela provoditi, osjetio ljutnju prema našim komandantima što ne naređuju opći napad prema Srebrenici. (I meni je lahko biti general kad to nisam. Otuda ljutnja.)
Nisam bio iznenađen što se pokolj dešava. Još od 1992. godine Srbi su ubijali i protjerivali ondje gdje otpora Armije Republike Bosne i Hercegovine nije bilo, a u Srebrenici ga nije bilo jer smo se pristali demilitarizirati vjerujući predstavnicima međunarodne zajednice. Velim, nisam bio iznenađen. Nisam bio iznenađen ni što je “svijet” slagao da će zaštiti “zaštićene zone”, od kojih je jedna bila Srebrenica. Svijet kakav sam percipirao počeo se rušiti još krajem 1991. godine, a u Srebrenici je sravnjen sa zemljom. Neću lagati, bio sam vjerovao da je Jugoslavenska narodna armija stvarno jugoslavenska i da će zaustaviti vihore rata koji su krenuli s Gazimestana. Kad sam se uvjerio da JNA nije jugoslavenska nego srpska, vjerovao sam da civilizirani Zapad, zbog iskustava iz Drugog svjetskog rata, neće dopustiti srpsku agresiju. Vjerovao sam da “svijet” vidi i ima mehanizme zaustavljanja ubijanja i protjerivanja nevinih a slabih. Srebrenica je za mene bila konačan prekid sa svijetom kakvog sam doživljavao prije raspada Jugoslavije i srpske agresije na susjedne zemlje.
Gorka je spoznaja da međunarodni odnosi nisu bazirani na načelima pravde i prava nego na načelima darvinizma. Pridržavanje pravnih načela, međunarodnog prava, koje, ruku na srce, “na papiru” još čovjeka doživljava kao biće uzvišenije od životinje, slamka je spasa za malobrojne i slabe nacije. Mnogobrojne nacije koje raspolažu respektabilnom realnom moći mogu, a i ne moraju poštivati međunarodne standarde, ugovore i dogovore. Drugim riječima, svijet u kojem živimo jeste poligon na kojem se svaki njegov sudionik, individualni ili kolektivni, sa sigurnošću može osloniti samo na samoga sebe i Uzvišenoga Boga. A ako pomoć dođe od nekog zemaljskog faktora, to je benefit kojim Stvoritelj pokazuje Svoju milost još na ovome svijetu.
Smatram da nisam loš čovjek zato što nisam dozvolio da kosmička tuga ovlada mnome kad su počele pristizati prve informacije o genocidu u Srebrenici. Nisam bezosjećajno biće, kosmička tuga je neizbježna sastavnica svakog mislećeg bića koje pokušava riješiti paradoks ovosvjetskoga života: svim silama se borimo za dobar i ugodan život na ovome svijetu, iako je nesumnjivo da ćemo ga jednoga dana napustiti. Ali odluke za djelovanje treba donositi razumno. Mi smo duhovna bića spuštena po materijalno iskustvo, i ovaj svijet stoga jeste svet i važno je boriti se za njega.
POKUŠAJ RAZUMIJEVANJA I SEBE I SVIJETA
Kada iz današnje perspektive analiziram sebe, svoje reakcije na prve informacije o genocidu u Srebrenici, za pokušaj razumijevanja i sebe i svijeta u kojem živim dva događaja nalazim ključnim.
Prvi je iz 1993. godine. Kada je pred kolektivni smještaj u sportskom centru Mejdan u Tuzli došao jedan u nizu konvoja Ujedinjenih nacija s prognanicima iz Podrinja, našao sam se nekoliko stotina metara udaljen, s grupom građana koja je posmatrala kako ljudi, doslovno, ispadaju iz kamiona. Reakcija jedne mlade Tuzlanke tada me paralizirala: “Joj, šta nam rade. Poseljačiše nam grad.” Imala je Tuzla svoje trenutke eksplicitnog antihumanizma i prije, reakcija spomenute djevojke samo je posljedica gnusnih aktivnosti, poput one Foruma građana Tuzla: samo je tadašnji list Zmaj od Bosne reagirao na sramne plakate ove organizacije, koja je dehumanizirala prognanike. Na plakatima je iskorišten poznati simbol Tuzle, most s kipovima tuzlanskog umjetnika Franje Ledera. Na plakatu, na kojem piše “Quo vadis”, jedan od kipova nosi zavežljaj na štapu, koji simbolizira odlazak, a napadaju ga crne vrane. Aluzija je više nego jasna: i Forum građana Tuzla je kao i spomenuta djevojka prognane Bošnjake Podrinja doživljavao kao seljake, ne kao žrtve genocida.
Drugi događaj je svima poznat. Otac Ramo doziva svoga sina Nermina da izađe iz šume i dođe kod Srba. U našoj javnosti nikada nije otvoreno pitanje zašto je otac dozivao svoga sina u sigurnu smrt? Ako to pitanje nije za širu nego za užu javnost (stručnjake psihologe), zašto nema stručnih radova na tu temu? Prirodni zakoni dokazuju da će roditelj zasigurno žrtvovati sebe za dijete. Nisam kompetentan odgovoriti na postavljeno pitanje, ali dajem si slobodu da ponudim jedan od mogućih odgovora: srpski vojnik, koji je Rami rekao da zovne sina, vjerovatno mu je bio komšija prije rata i rekao mu: “Ramo... Kol’ko smo zajedno pojeli i popili? Jesmo l’ jedan drugom pomagali oko poslova? Jesmo l’ bili k’o braća? Znaš da jesmo, ne možeš reći da nismo. E, ti sad vidi... Bi’ li ja mog’o naudit’ tvome sinu i tebi? Jebi ga, desilo se što se desilo, rat je, svak’ ide svojima. Ali, Ramo... Pogledaj me u oči i reci da mi ne vjeruješ.” I Ramo je povjerovao. Bolje reći, želio da povjeruje. Zašto?
Vjerovatno zbog otrovnog stida koji je proizveo fantazme o komšiluku i prijateljstvu. Fantazma je mentalni izraz koji predstavlja kompromis između nesvjesnih želja i objektivne realnosti, koje su često u sukobu s njima. Otuda ona, fantazma, služi kao odbrambeni mehanizam ega, koji odbija rušenje slike svijeta u kojem se individua osjeća sigurno, čak i onda kada neosporive činjenice objektivne realnosti ne korespondiraju s tom slikom svijeta. Ramo nije imao snage reći: “Ne!” nekom imaginarnom, nepostojećem nositelju dobra, koji od njega traži da se komšiji mora vjerovati i izaći mu u susret željama.
ŽIVOT U FANTAZMI
Dobar dio Bošnjaka i Bošnjakinja još živi u fantazmi jugoslavenskog bratstva i jedinstva, dobrih komšijskih odnosa, ljubavi među prijateljima, rajom, te onoj koja nas ontološki vodi krivim putem: stvoreni smo na ovome svijetu da nam bude dobro, a ne da izvršimo misiju zbog koje smo stvoreni. Takve fantazme nas dehumaniziraju, pa se može desiti da ljudsko biće, poput mlade Tuzlanke koju spomenuh, u tragediji nevinih ljudi ne vidi tragediju nevinih ljudi nego sociološku mijenu koja se njoj ne sviđa i zbog koje negoduje. One (fantazme) nas, kao u slučaju rahmetli Rame i njegovog sina Nermina, dovode pred biološki nestanak.
Mi smo duboko traumatizirano društvo. U trenutku kada smo se, zahvaljujući rušenju jednopartijskog sistema i povratkom neovisnosti naše države, trebali kroz proces liječiti od posljedica jugosocijalističkog socijalnog inžinjeringa pod kojim smo bili skoro pola stoljeća, bili smo prinuđeni boriti se za biološki opstanak. A poslije rata morali smo braniti činjenice objektivne stvarnosti od narativa zaostalih jugosocijalističkih i recentnih velikosrpskih i briselskih fantazmi. Nemamo vremena da liječimo vlastite traume, potisnute emocije. Ali toga možemo i moramo biti svjesni. Slikovito rečeno, ako nam ne može kanuti suza iz oka kada gledamo dženazu 11. jula, što je prirodna reakcija mentalno i emocionalno zdravog bića, možemo i moramo osvijestiti da nam je dužnost neprestano se boriti za istinu i pravdu. Ako ne želimo da nam se Srebrenica ponovi, dužnost nam je redefinirati pojmove “ljubav” i “prijateljstvo”. Ne smijemo dopustiti da se u našoj kulturi istina detronizira; “ljubav” i “prijateljstvo” moramo podrediti njoj, istini, jer samo u takvom slučaju one imaju duhovni legitimitet iz kojeg se rađa snaga potrebna za opstanak.
