Ida Mahmutefendić, Drame, “Lijepa riječ”, Tuzla, 2021.
Na mješavini realnosti i fikcije, protkane napetošću i isprepletene dijaloškim i monološkim sekvencama, Ida Mahmutefendić gradi tri drame koje su zapravo slika stanja i vremena u kojem danas živimo. Drama je književna vrsta koja nedostaje savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti, ona je često i nepravedno ostavljena po strani i objavljivanje ove knjige jeste svojevrsni događaj sam po sebi. Smrt poslije sprovoda, U dobru i u zlu, Pošast iz Wuhana tri su drame iz ove knjige koje su tako različite, a opet u sebe sabiru neke od univerzalnih tema poput ljubavi, potrage za srećom, smrt, osvetu, prevaru, izdaju. U dramama se ne imenuje mjesto u kojoj se radnja odvija (u trećoj drami riječ je o izmišljenim lokacijama), tako da može biti bilo gdje u svijetu i može se događati svima, posebno u posljednjoj drami Pošast iz Wuhana, u kojoj je riječ o pošasti savremenog društva (virus korona) koja na tragikomičan način prikazuje savremeni svijet oblikovan od nepoznavanja i straha od drugog i drugačijeg (kao npr. putnika iz Wuhana, grada simbola pandemije).
Likovi ovih drama su po svemu slični nama, svi su oni sudionici (ili se zatiču) u bezizlaznim situacijama, da bi na kraju sve kulminiralo u jednu specifičnu situaciju u kojoj se osjeti utjecaj pisca, što je odlično za samu dramsku radnju i što dramu kao književni tekst razlikuje od njenog scenskog izvođenja. Ove drame zasnovane su na običnim/neobičnim detaljima koji donekle pokreću radnju i one funkcioniraju više kao priče jer u njima, uprkos bazi za razvijanje dramskog odnosa, ne pronalazimo dramsku napetost, a izostaje i pravi sukob između likova. U ovim dramama u prvi plan govori se o egzistenciji, odnosno krizi savremenog života (u kojem su ljudi udaljeni jedni od drugih). Njima se prikazuju ljudi u konstantnoj žurbi, u pokušaju da svoj život učine boljim (pritom ne mareći za druge), one govore o problemima “odbačenih” od društva (drama U dobru i zlu), o izdaji, mržnji i ljubavi (Smrt nakon sprovoda) i o neznanju i izgubljenosti (Pošast iz Wuhana). Ida Mahmutefendić razumijeva društvo u kojem živimo, o tome piše i ukazuje na probleme s kojima se svakodnevno susrećemo: otuđenost, beskrupuloznost, laž, prevara, smrt, ali posrijedi je i duboko razumijevanje ljudske psihe.
Ove su drame prožete sociološkim i psihološkim elementima koje govore o univerzalnim društvenim problemima današnjice: nepoznavanje sebe (svog života, te je neminovna i ta vrsta suočavanja), kao i nepoznavanje bližnjeg (prevara, dvostruki život), što je tema drame Smrt nakon sprovoda, s uspjelim opisima onoga što se nakon smrti muškarca koji vara otkriva i kako s tim pokušavaju živjeti oni koji su prevareni (supruga i kćerka). U ovoj drami pokretač radnje jesu Emilijine riječi na sprovodu supruga kojima veliča i slavi ljubav (koje nije bilo, što je očito iz dalje dramske radnje), što će biti povod da joj na vrata po svoja prava i po nasljedstvo dođe suprugovu ljubavnica Natalija i njen sin. U tih nekoliko rečenica (na sprovodu i Natalijinom obraćanju kasnije) jasno će biti prikazano urušavanje života kao i licemjerje likova.
EMILIJA: (...) Nije gubitak nestajanje materijalnih stvari i statusa; gubitak je kad nepovratno izgubiš dio svoje duše. Tko ne izgubi podršku, povjerenje i najnesebičniju ljubav, taj ne zna šta je bol. Tko nikad nije volio cijelom svojom dušom, vjerovao cijelim svojim srcem, taj ne zna šta znači dati sebe nekoj drugoj osobi. I onda više nema povratka. Bio si moja srodna duša, moja krv, moje kosti. Dio mene nepovratno odlazi u grob s tobom. Zaštitniče moj i naše kćeri Teodore, uzore naš, stijeno naša. Nikad nas nisi iznevjerio, uvijek si bio tu, za nas. Sva blaga svijeta, sve mile duše: ništa od toga ne može nam te nadomjestiti. Uvijek ću te voljeti.
(...)
NATALIJA: Slušala sam Vas danas za vrijeme sprovoda. Riječi su Vam tako meke i pristale, ali ste hladna i suzdržana osoba. Sigurna sam da ništa od toga niste mislili niti osjećali.
U ovoj drami Mahmutefendić uspijeva balansirati između veličanstvene i surove, mistične (pojava ljubavnice na vratima i polaganje prava na imovinu preminulog), dosadne svakodnevice i izgubljenosti (dezorijentiranosti) nakon gubitka. Posrijedi je jednostran afektivno saznajni odnos prema likovima žena (supruge i ljubavnice), tako da radnja varira od saosjećajnosti do satire. Iako drama Smrt nakon sprovoda na prvi pogled djeluje kao da je u pitanju ljubavni trougao, kako radnja odmiče, uviđamo da ova drama nije samo to, ona je prožeta i pitanjem: Kako živjeti nakon smrti muža i/ili ljubavnika, odnosno nakon smrti nekog bliskog? Ova drama ide ka tome da razotkrije ličnu nesreću, disfunkcionalnu porodicu i rodbinske veze (Lukrecijin mučni odnos sa sestrom i zetom) i nastojanje da se u životima protagonista razdvoji bitno od nebitnog i da se podnese teret konačnog otkrivanja istine. U centru drame jesu žene koje se nalaze na raskrsnici života koji bi im svakog časa mogao iskliznuti iz ruke, ako ne pronađu zajedničku riječ i ne postignu dogovor. Likovi su u ovoj drami krajnje nesretni i kukavice (najviše spram sebe). Lukrecija se nije mogla (ili nije htjela) suočiti s tim da je prevarena, Emilija nije mogla odoljeti iskušenju i ne pristati na ulogu ljubavnice, a muškarac nije mogao svima kazati istinu i odabrati život koji je želio i koji bi i njega i ljude oko njega učinio sretnim.
Druga drama U dobru i u zlu govori o odnosu moći vlasti prema neistomišljenicima, o ubistvima pod okriljem noći, lažnim informacijama, nepravdi, društvu u kojem se jedino cijeni poslušnost i bezglasje. Čovjek koji se tome suprotstavi neminovno strada. Ova drama otvara još jedno pitanje, a to je izdaja od najbližih članova porodice, pa se na kraju naslov činiti umnogome ironičan. U fokusu drame jeste bjegunka Norma Dragić, ona je jedna od osnivačica pokreta otpora POKAZ, a nalazi se u zatvoru jer je poticala druge “na javno izražavanje mišljenja i kritičko razmišljanje” i suprotstavlja se SUDB-i, koju opisuje kao “pokret koji je već sada prerastao u vladajući režim u gradu. Siju teror gdje god stignu, a najžešće se obračunavaju sa svojim neistomišljenicima, odnosno onima koji im se ne pokore. Donesen je Ustav koji propisuje koja mišljenja građani mogu imati, a to su zapravo dogme jer je kritičko mišljenje i javno iznošenje vlastitih mišljenja najstrože zabranjeno. Kažnjava se smrću strijeljanjem”.
Od progonitelja Norma bježi u kuću sestre Eme i njenog supruga Viktora, koji su, također, žrtve totalitarnog režima, oni su pobjegli od društva i žive izolirano. Muškarac i žena se odriču svog uobičajenog načina života (oni su na to prisiljeni) i socijalne sigurnosti jer se ne podređuju režimu i krše njihova pravila, to čine istinom i nepristajanjem na nelegalne radnje. I kuća na osami i cijeli ambijent oko i u likovima prikazuje pustoš kroz koju oni (ne žive) besciljno lutaju i djeluju pomalo avetinjski. Dolazak Norme u sestrinu kuću narušio je njihov ionako labavi odnos, otvorio pitanja koja se prešućuju i “natjerao” ih da još jednom preispitaju svoje odluke. Sve vrijeme čitatelju je jasno da sestre nisu u najboljim odnosima, njihov je odnos zategnut i stalno su na rubu svađe. Ema pokazuje i određenu dozu netrpeljivosti i ljubomore (jer je Viktor naklonjen Normi), što je još jedan razlog da se odluči na krajnje radikalan čin: prijaviti sestru vlastima i tako je direktno odvesti u smrt. U posljednjoj sceni kroz pregovore s vlastima o Norminom izručenju zapravo se prikazuje Emin moralni pad. Izdajom se povećava intenzitet tragedije likova, jer Ema ne ugrožava samo Normin život nego i svoj i život supruga Viktora.
Sam naslov treće drame Pošast iz Wuhana jasno daje do znanja da je riječ o virusu korona. Drama u sebe uključuje elemente crnog humora i misterije i u potpunosti (raz)otkriva stvarnost u kojoj niko ne preuzima odgovornost za učinjeno nego se “krivica” i odgovornost prebacuju s funkcionera na funkcionera i tako se nastoji prekriti prava istina i obmanuti javnost, u čemu se, svjedoci smo, umnogome i uspijeva. Likovi se nalaze u bezizlaznim, čak apsurdnim situacijama i sakriti se iza nekog drugog čini se kao najjednostavnije rješenje.
Ida Mahmutefendić kroz tri drame širokog raspona od egzistencijalne, drame apsurda, tragikomedije do drame s elementima političkog prikazuje svakodnevne probleme čovjeka u današnjem društvu. One djeluju i kao poziv (ili opomena) svima da preispitaju svoje živote i orijentiraju se na značajne stvari koje pored nas/njih prolaze nepovratno. Drame su i jedna vrsta zagonetke u kojima se istina otkriva u kratkim odbljescima i čitatelj ima utisak da ništa nije onako kako se čini.
