Jednom je uplakan došao kod mene. Kišno je veče bilo. Uveo sam ga šutke u kuću. Posjeo za kuhinjski sto. Ponudio cigaretom. Ništa nisam rekao, pitao. Bio mi je zahvalan na tome – pokazao je to načinom na koji je držao cigaretu, u lijevoj ruci, položenoj preko desne; znao sam, dobro sam znao, šta to znači, a znao sam i umio prevesti i, dakako, razumjeti njegove jedva primjetne facijalne ekspresije, napose kratke, unezgođene poglede koje je munjevito bacao k meni, poglede zahvalnog čovjeka, čovjeka kojemu se, znao sam i to, ništa strašno nije desilo, a desilo se sve strašno. Ispostavilo se da zaista jeste tako. Sjećam se, a kako i ne bih, tad sam otišao u drugu sobu, donio gitaru i, kao za sebe, odsvirao i otpjevao dio pjesme “Zašto”, u izvedbi autodestruktivnog mučenika Gorana Barea, a ovako to ide: “I već me je i stid da više od pola života samo tuga, naivna dobrota, prate me k’o sjene, kao dobroćudna neman od koje, osim suza, ja ništa nemam, ne, ne, ne, ja ništa nemam, o, zašto.”

Iznenadio sam ga. Prenuo se, obrisao suze, zapalio novu cigaretu, držao ju je mirno u desnoj ruci položenoj preko lijeve, i smjerno prihvatio ponuđeno mu posluženje.

– Taj kao da je o meni pisao – reče.

– O sebi je pisao, a to što se tekst dotiče...

– Ko je on?

– Pjevač. Tekstopisac. Narkoman. Bivši, valjda. Uvijek sam ga cijenio.

– Ti?!

– Da.

– Izvini, ali teško mi je povjerovati u to.

– Zašto?

– Dobro znaš o čemu pričam.

– Ne, ne znam.

– Kako možeš narkomana cijeniti?

– Zašto ne? Čuo si njegov krik? Jesi li? Da, cijenim njegovu dobru a ispaćenu dušu, kao, uostalom, i tvoju, ako si mogao primijetiti.

– Da, tako je, hvala ti. Ne pitaš zašto sam u ovakvom stanju?

– Čekam da mi kažeš.

– Niko mi nije čestitao rođendan.

– Sretan ti rođendan.

– Hvala.

– Ti si, vjerujem, svjestan da je izostanak rođendanske čestitke tek okidač?

– Ne zamjeri, ne bih o tome.

– Poštujem.

– Znaš li da ponekad razgovaram sam sa sobom?

– Ne, ali čuo sam da je to odlika inteligentnih ljudi.

– Ne vjerujem, tako tješe raspamećenike poput mene.

– Nisi ti raspamećen, samo ti je pun kofer svega.

– Moglo bi se i tako reći. Ideš li u tekiju?

– Kad stignem.

– Haman je i tebi pun kofer svega?

– Moglo bi se i tako reći.

– Nasmija ti mene, čovječe!

– Pa eto...

– Nego, a sad te ozbiljno pitam, otkud u Tuzli toliki šejhovi? Odakle se pojaviše?

– Kako ko. Neko iz birtije, neko iz sažvakanih i ispljunutih političkih struktura, a ima, da ne griješim dušu, i čestitih ljudi. Nažalost, uglavnom je riječ o neznalicama i bleferima. Tuzla je puna takvih.

– Jako si me iznenadio.

– Čime?

– Otvorenošću.

– Šta mogu, tako je.

– Uh, prijatelju moj, osjećam se... osjećam se kao da sam planinu skinuo s leđa! Sad sam dobar, skroz dobar!

– Vidim. Hvala ti. Veći kompliment nisi mi mogao dati. I ja sam skroz dobar.

– Mada nam je obojici pun kofer svega?

– Moglo bi se i tako reći.