Podne je. Kiša. Stumračina. Zvoni telefon. Ljubazna kolegica obavještava me da mi je poslala novi ugovor te reče da bi bilo poželjno, ako sam u mogućnosti, potpisati ga odmah. Rekoh joj da će potpisani ugovor dobiti do kraja radnog vremena. Razmišljam šta ću i kako ću. Nemam printer. Zovem mog dobrog Skoku, prijatelja i kolegu koji mi je dobrohotna desna ruka u mnogo čemu. Veli da je trenutno na fakultetu, još jedan set predavanja valja mu održati, te predlaže da, ako mogu, dođem do njega oko tri sata. Zahvaljujem mu. U pola tri izlazim iz kuće. Tek što kročih na pločnik iz smjera Arslanagine džamije pojavi se automobil. Zastadoh, sokak je uzak, puštam ga da prođe. Vozač, a kroz poluzatamnjena stakla ne vidim ga najbolje, podiže ruku, pozdravi me, pa isto tako rukom, išaretom, upita idem li u smjeru Mejdana. Odgovorih potvrdno kratkim klimoglavom, misleći da je neko znan mi iz moje mahale. On zaustavi auto. Uđoh. Gledam, nepoznat mi čovjek, nikad ga gledao nijesam, kako bi to Crnogorci rekli.
– Hajde, bujrum, bujrum!
– Hvala. Kako si, komšija?
– Dobro, dobro... Krenuo si prema Mejdanu?
– Da.
– Ja ću do Stupina, pa ako ti odgovara…
– Ne, ne, do Mejdana je sasvim uredu.
– Ti si legenda – reče jedva čujno.
Pogledah ga pažljivije. Šanerska čehra, godina oko sedamdeset, klasični umirovljeni sitni prevarant kakvih sam se nagledao tokom šest decenija ovog mog, blago rečeno, turbulentnog života.
– Kako to misliš?
– Znam ja tebe. Odrastao si među kriminalcima, a nikad nisi bio kriminalac. Završio si fakultet, objavio neke knjige. Je li tako?
– I to me čini legendom?
– Apsolutno. Potpuno si drukčiji od svih ostalih u mahali.
– Izvini, ne poznajem te. Rođen si u ovoj mahali?
– Da, jesam, ali davno sam odselio u Solinu. Ti si tad bio mali dječak, nisi me mogao upamtiti.
– Čudno. Prvi put te vidim. Jesi li ikada poslije dolazio ovdje?
– Naravno, ali samo noću, autom, nikad pješke.
– Hm... Sad sve postaje nekako jasnije...
– Nemoj tako, nemoj! Promijenit ću mišljenje o tebi, znaš!?
– To da sam legenda?
– Pa, ja! Nemoj, ba , tako! Nisam te, bolan, ja pohvalio, nego mojih pet godina robije! Sve bih dao da sam mog’o bit’ k’o ti, sve! I sad ja tebe hvalim, a ti... Stvarno nema smisla!
– Dobro, izvini...
– Pa dobro... Izvini i ti. Malo sam, znaš...
– Sve je uredu.
– Evo Mejdana! Izlaziš ovdje ili...?
– Ovdje, ovdje... Hvala. Sretno.
– Čuvaj se.
– Ubrzo sam kod Skoke. Pričam mu o ovome. Pažljivo sluša. Blago se osmjehnu i ne reče ništa. Isprinta ugovor. Pruži mi papir da potpišem. Posla ga nazad. Sve ovo u, čini mi se, tridesetak sekundi. Tako to radi moj Skoka, sjajan čovjek, sjajan profesionalac. Ponudi me kahvom. Prihvatih. Bez riječi gledamo kroz prozor u od žestokog pljuska blistavo čistu ulicu. Mirno. Spokojno. I “pričamo”. Siti smo se “ispričali”. E takve razgovore volim, neprocjenjivi su.
Hvala ti, dobri moj Skoka.
