Sjedim s mojim dragim Skokom u njegovom “prostoru”. Tako on naziva, pa hajmo reći, redakciju u kojoj, nakon obaveza na fakultetu, u prijeko mu potrebnoj samoći, piše ostvarene kratke proze te tekstove za dvije novinske agencije. Dan je brutalno vreo. Šutimo. Pijemo vodu. Gledamo u opustjelu ulicu. Nigdje nikog, tek poneki automobil, premda smo u najužoj gradskoj jezgri, u, inače, vazda prometnoj ulici.
– Razgovarao sam s Damirom. Ona tvoja knjiga (misli na roman Ruski dnevnik, op.a.) idealna je za scenarij, za filmsku adaptaciju. Po njoj bi se i mogao i trebao snimiti film – reče.
Pogledah ga iznenađeno.
– Skoka, ta knjiga nije čestito ni pročitana.
– Bit će.
– Da, kad mene ne bude.
– Ne mora nužno biti tako. Uradit ćemo drugo izdanje.
– Ko će to uraditi?
– Damir i ja. Uz tvoju suglasnost, naravno.
– Ne znam šta da ti kažem.
– Svejedno ti je?
– Sasvim.
– Nemoj tako. To je odličan tekst. I nije nepročitan. Mnogi su ga čitali, pouzdano to znam. Trebalo mu je epepea, marketinga, a kad Damir i ja uzmemo stvar u svoje ruke, ne beri brigu, bit će to sasvim druga priča. Ok?
– Kako bih tebe mogao odbiti!
– To volim čuti. Bit će i para.
– Kako bih tek to mogao odbiti!
– Ozbiljan sam, ne zezam se.
– Znam da jesi. Hoćeš li ti objaviti svoju knjigu?
– Knjigu kratkih proza?
– Da.
– Objavljujem ja to već.
– Znam, ali to je virtuala, a knjiga je knjiga, bila i ostala. Ukoriči ti te tekstove, čim prije, koliko sutra.
– Nemamo puno vremena?
– Vidim da me pažljivo slušaš.
– Uvijek. Ti si moj “amidža”.
– I bio i ostao. Nego, ovo za film što si rekao... Otkud vam takva primisao? Nije to baš realno... Zapravo, uopće nije.
– Znam da nije, Damir i ja smo se kroz razgovor toga dotakli, a knjigu ćemo, mislim novo izdanje, svakako štampati.
– Nemoj misliti da se protivim, već sam rekao da se slažem, međutim, znaš, sve ima svoje vrijeme, baš sve. Poznata ti je pjesma “O jednoj mladosti”.? Josipa Lisac?
– Naravno, prekrasna pjesma.
– Eh, nedavno sam, nakon dugo vremena, slušao tu pjesmu i pročitao jedan komentar, ingeniozan, moram priznati, zapamtio sam ga, a ide ovako: “Ova je pjesma, u principu, bezbijedna. Kad si premlad, ne razumiješ je, a kad omatoriš, onda si dovoljno jak da podneseš njenu poruku. Međutim, postoji jedno kratko ali osjetljivo razdoblje kad ova pjesma boli. Otprilike, kad imaš godina koliko je Josipa imala kad je ovo otpjevala. Tad se lomi svašta nešto u čovjeku, u sudaru sa surovim svijetom oko njega.”
– Želiš reći da se Ruski dnevnik u tebi davno prelomio?
– Da, bolno. Bio sam potpuno usamljen. I neshvaćen, naravno, jer usamljenost i neshvaćenost idu ruku pod ruku. No, eto, prošlo je. Sad mi je svejedno, omatorio sam. Vidi, možemo štampati knjigu, rekoh ti, ne pravim problem, ali bojim se da takvo šta u ovom trenutku i nema nekog osobitog smisla.
– Kad si premlad – ne razumiješ, kad omatoriš – svejedno ti je, u međuvremenu si –neshvaćen.
– Tako nekako.
– Štampat ćemo mi knjigu, “amidža”.
– Pa, dobro, hajde de.
