Ibrahim Nasrallah, jordanski romanopisac i pjesnik palestinskog porijekla (Aman, 68 godina), kaže da su neki od onih koji su čitali njegovo djelo „Vrijeme bijelih konja“ pokušali pronaći Al Hadiyu, grad u koji se priča odvija, mjesto između fikcije i lekcije iz historije, o godinama koje su prethodile Nakbi (izraz kojim Palestinci označavaju “katastrofu” nakon proglašenja Države Izrael i protjerivanja iz njihovih zemalja). Nisu uspjeli, iako su neki, kaže sa smiješkom, mislili da su blizu. Al Hadiya, što na arapskom znači "tihi", nije stvaran, kaže Nasrallah tokom razgovora za El Pais u Arapskoj kući u Madridu. Al Hadiya je, po njegovim riječima, “grad koji predstavlja suštinu palestinskog pitanja”.

Nasrallah je referenca u arapskoj kulturi. Palestinsko pitanje, obojeno tragedijom, navelo je njegovu porodicu da prije 75 godina napusti svoj dom u gradu Al Bureij, ovom prilikom stvarnom, smještenom vrlo blizu Jerusalema. S jednog mjesta na drugo, preživljavajući čak i u špiljama, konačno su stigli u jordansku prijestolnicu, iako im je srce ostalo i ostalo u Palestini.

EL PAIS: Postoje glasovi u Izraelu koji govore da protjerivanja nisu postojala ili da su bila posljedica rata koji su arapske zemlje objavile jevrejskoj državi 1948. godine.

NASRALLAH: Mnogi su historičari u Izraelu istraživali ovo pitanje, poput Ilana Pappéa, i rekli da je to etničko čišćenje. Ne govori se samo s ove strane o etničkom čišćenju, protjerivanju, ubijanju i masakrima.

EL PAIS: Znali ste da su vam roditeljima nasilno protjerani.

NASRALLAH: Da, to je naša historija. Jedan od glavnih razloga koji me naveo da napišem „Vrijeme bijelih konja“ bio je taj što su me Izraelci lišili moje domovine i pisanjem sam se želio vratiti u svoju zemlju, upoznati svoje roditelje kao djecu kroz roman, svoga djeda kad je bio mlad, što su detalji koje nisam lično doživio. Ovaj mi je roman trebao prije svega kao čitatelju, a potom, kako bih podijelio te dojmove i osjećaje sa svim ljudskim bićima.

Ko čini nepravdu, laže za svoje dobro. Posljednjih sedmica svjedoci smo mnogih laži iz Izraela. I nismo mi jedini koji govore da je to laž. Izraelske novine Haaretz objavile su da su mnogi od poginulih sedmog oktobra bili posljedica izraelskog helikoptera koji je pucao na mlade na zabavi. Novine su objavile da su “neki” ubijeni iz tog razloga. Izrael je prvo izvijestio da je ubijeno 1400 ljudi, a kasnije je taj broj smanjio na 1200.

EL PAIS: Više od 75 godina nakon Nakbe, ponovo smo svjedoci prisilnog kretanja stotina hiljada Palestinaca. Šta osjećaš kad to vidiš?

NASRALLAH: Nakba nikada nije prestala. Sve dok ima ljudi koji pate zbog gubitka domovine, to je Nakba, nastavak onoga što se dogodilo 1948. Također ono što se dogodilo desecima hiljada ljudi koji su se htjeli vratiti u svoju zemlju, tamo umrijeti i biti pokopani i nisu oni uspjeli; da je hiljadama Palestinaca kojima je ostalo zabranjeno posjećivati svoja sela; također ono što se dogodilo 1967. s okupacijom historijske Palestine; činjenica da je milion Palestinaca prošlo kroz izraelske zatvore, ili su zatvorenici i taoci u zatvorima danas; uništenje više od 2,8 miliona stabala maslina i drugih stabala od 2000. godine, a ovo što sada doživljavamo u Gazi, to je također Nakba, i nadamo se da to više nećemo nikada doživjeti.

EL PAIS: Živjeli ste u Jordanu, također u Saudijskoj Arabiji, dobro poznajete regiju. Jeste li danas dalje od Palestine nego što ste bili tada?

NASRALLAH: Problem palestinskog pitanja je vrlo ozbiljan. Mnoge zemlje koje podržavaju Izrael na Zapadu, poput Sjedinjenih Država i Evropske unije, čine to kako bi okajale svoje grijehe iz prošlosti. U arapskom svijetu prevarili su nas svi oni koji su govorili da su na našoj strani. Palestinci su uvijek bili sami i to objašnjava njihovu snagu preživljavanja. Ako Palestinac oslabi, bit će gotov zauvijek.

EL PAIS: Napad Hamasa sedmog oktobra bio je barbarski. Razumijete li tu razinu nasilja?

NASRALLAH: To je izraelska propaganda tako predstavila, ali niko ne govori o velikom nasilju koje je Izrael desetljećima provodio u Gazi i na Zapadnoj obali, ili je to prebačeno na drugu razinu. Ono što se dogodilo sedmog oktobra bilo je plod patnje Palestinaca od strane cionista duže od 100 godina. Ne smijemo zaboraviti da je Palestina okupirana zemlja i da Gaza trpi više od jedne vrste okupacije od strane Izraela: ne mogu dobiti vodu, struju, lijekove, bolnice. U najvećem zatvoru na svijetu živi 2,3 miliona ljudi. Bilo je to kao ekspres lonac koji je jednog dana morao eksplodirati.

Ove razine nasilja kojima su Palestinci bili izloženi ne mogu se nastaviti zauvijek. Da je bilo drugačije u Gazi ne bismo došli do onoga što se dogodilo sedmog oktobra. Ne znam jeste li pročitali pismo koje je objavio jedan od izraelskih Hamasovih zatvorenika. Govori o tome kako su se prema njoj ponašali i svidjelo mi se što je rekla da se njezina kćer osjeća kao kraljica u Gazi. Izraelci nastavljaju svoja ubijanja i ne žele prestati. Dosta demoniziranja Palestinaca.

EL PAIS: Palestina je, u našoj mašti, utopljena u ratu, daleko od onoga što se govori u njezinoj literaturi.

NASRALLAH: Jednom sam rekao da ako izraelski pisac želi doprijeti do svijeta mora se samo sjetiti svojih tragedija, dok palestinski pisac ako želi prenijeti svoju poruku mora ih zaboraviti. Ovo je tužno. Prostor koji je dobio izraelski pisac, u teatru, na televiziji, u novinama... Niko ne može reći ne izraelskom piscu. Moj književni agent mi kaže da je šteta što se moramo 15 puta više truditi da dođemo do izdavača, da dođemo do javnosti, nego bilo koji drugi pisac.

EL PAIS: Hamas je radikalna milicija baš kao što je izraelska ultra vlada. Izvlače li oni korist iz tih pozicija:

NASRALLAH: U svakom ratu, ljudsko biće je žrtva. Ne smijemo zaboraviti da postoji izraelska okupacija palestinskih zemalja. Ako je neko podvrgnut okupaciji, ima pravo braniti se, kaže međunarodno pravo. Onog dana kada UN izađe i kaže da je ropstvo pravo, zaustavit ćemo se (smijeh).

Imamo zastrašujuću krajnje desnu vladu u Izraelu i stoga je vrlo teško imati mir. Hamas nije prisutan na Zapadnoj obali a tamo ubijaju ljude svaki dan. U posljednjih 50 dana ondje je zatočeno 7000 ljudi [Klub palestinskih zatvorenika procjenjuje da ih je u tom razdoblju uhapšeno više od 3200]. Već znamo da kada radikali dođu na vlast oni se ne povlače svojom voljom i ono što žele je više moći i ekspanzije. Kada izraelski ministar Itamar Ben Gvir poziva na formiranje nove vojske izraelskih doseljenika, to znači da se oni ne žele povući. Oni koji vjeruju u demokratiju ispravljaju ili se vraćaju; oni koji vjeruju da imaju božansko pravo kontrolirati druge zemlje ili ljude nemaju. Sve dok je ova krajnje desna vlada na vlasti, ne mogu biti optimist.