Još je davne 1961. godine otac srpske nacije Dobrica Ćosić u Deobama zapisao: „“Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe... Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno (...) Laž je srpski državni interes (...) Laž je u samom biću Srbina (...)” I nije tragedija u tome što veliki broj srpskih intelektualaca i klerikalaca laže srpski narod, tragedija je u tome što tu laž kaleme kao istinu gdje god i kad god to stignu, te što se ta nakalemljena laž često primi kod Bošnjaka, koji kao malo koji narod na svijetu, svjedoče genocidnim posljedicama mitološke, iskrivljene, lažirane, osvetničke i vjekovne hegemonističke politike svojih susjeda.
Zbog te i takve srbijanske politike odavno je već pravoslavno stanovništvo u Bosni i Hercegovini sistematično i uvjerljivo srbizirano, otrgnuto od vlastitih korijena i založeno u realizaciji hegemonističkih interesa. Njihov zadatak je da se bore protiv jačanja Bosne i Hercegovine, odnosno da sav napor ulažu za njeno pripajanja Srbiji. Zato politika bosanskih Srba u džepu nosi presudu za genocid a, da stvar bude još pogubnija za njih, ne uočavaju da ih Srbija i dalje žrtvuje za ostvarenje vlastitih teritorijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini. Da bi Srbe mogla držati uvijek spremnim za napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine, srbijanska akademsko-kulturna i vjerska elita, a preko one političke, izmišlja, falsificira i lažira prošlost i sadašnjost te, na koncu, sve to nameće kao naučnu istinu kojoj pronalazi mjesto u udžbenicima, knjigama, filmovima, pjesmama, dramama itd. U toj mitomaniji najeksploatiranija je priča o Kosovu, koju Bošnjaci moraju demitologizirati.
Bošnjaci ne smiju lagati niti obmanjivati, ni sebe ni druge. Mi, Bošnjaci ne smijemo lagati ni iz samilosti, ni iz stida. Mi se ohrabrujemo istinom i poštenjem, a sve greške koje smo načinili kroz historiju nismo falsificirali i glorificirali kao uspjehe. Istinom se borimo za očuvanje ne samo vlastite slobode nego i slobode svojih komšija, jer istina je oblik bošnjačkog patriotizma i potvrda naše velikodušnosti. Mi, Bošnjaci, istinu kazujemo hrabro, odvažno i nepokolebljivo. Istina je bošnjački državni interes i kao takva je u biću svakog Bošnjanina. Mi, Bošnjaci, moramo čuvati istinu, jer u ovoj zemlji Bošnjacima su dugo laži nametane kao istine, a i dalje se nameću. Bošnjaci moraju shvatiti da ih je toliko puta u historiji spašavala istina, humanost, čestitost i ljudskost, da bi danas demistificirali vijekovima nametane laži. Urnek laži nad lažima jeste Kosovski mit!
KOME JE KOSOVO BLIŽE
Zarad istine u nastavku ćemo donijeti dva događaja koji Kosovo čine bližim Bosni i Bošnjacima nego li Srbiji i Srbima, kao i jedan primjer odnosa Srba prema osvajačima nakon Kosovskog boja.
Prvo. Današnja Srbija nastala je daleko od Beograda, a daleko i od Kosova. Nastala je na području Raške oblasti, odakle se postepeno širila, sužavala, opadala i razvijala. Raška je osnovana na početku 7. stoljeća na teritoriju Bizantskog Carstva. Nakon slabljenja Bizanta, Srbi koriste priliku za nezavisnošću pod vodstvom Nemanjića, koji se nakon osamostaljenja proglašavaju vladarima Raške ili Rašije (Rasije). Stefan Dragutin (1253–1316.) sebe će proglasiti kraljem Srema iako ga savremenici zovu kraljem Srbije, dok njegovog brata zovu kraljem Raške. Nekoliko stoljeća poslije, po prodoru Osmanlija, koji osvajaju Bizant (1453), nestaje zapreka za jačanje Srbije, koja se naposljetku, u vrijeme Stefana Dušana (1308–1355), širi na jug nekadašnjeg bizantskog područja, dok se od 1346. godine Dušan proglašava carem “Srba i Grka”. Naslijedio ga je car Uroš, čijom je smrću 1371. godine skončalo Carstvo srpsko.
Nasuprot tome Kraljevina Bosna egzistirala je sa svojim kraljem, organiziranom vlašću i daleko stabilnijim sistemom, dok je na području nekadašnjeg srpskog Carstva nastupio period anarhije, odnosno uspostave srpske despotovine. Gotovo šest godina srpska despotovina bila je bez vrhovnog vladara, da bi 1377. godine svoju kraljevsku krunu na Despotovinu protegnuo Tvrtko I Kotromanić, dotadašnji ban Bosne.
Od tada je pod suverenitetom bosanskog kralja i područje Kosova, na kojem će 1389. godine osmanske snage biti zaustavljene od strane srpskih jedinica Lazara Hrbeljanovića, ali i bosanskih pod komandom Vlatka Vukovića, a sve pod vrhovnim suverenitetom kralja Tvrtka I Kotromanića, dobrog i plemenitog Bošnjanina. To je bio istinski vojni uspjeh kojeg su evropski političari tog perioda pripisali Tvrtku I Kotromaniću.
Tome u prilog svjedoči i odgovor firentinskog kancelara Coluccia Salutatija od 20. oktobra 1389, a na pismo kralja Tvrtka u kojem je evropsku javnost obavijestio o uspjehu na Kosovskom polju. Kosovski boj kancelar Salutati doživljava kao sudar Kraljevine Bosne i Osmanskog carstva, kad piše: “Blaženo je Kraljevstvo Bosansko kome je pripalo da tako slavan boj bije i tako veliku pobjedu zadobije, po milosti Kristovoj.” Ni na jednom mjestu se u navedenom pismu ne spominje Srbija niti Srbi, što sve upućuje na jasno pozicioniranje Kosova pod nadležnost kralja Tvrtka I Kotromanića, odnosno Kraljevine Bosne.
Drugo. Bošnjake za Kosovo vežu lijepe uspomene i kad je riječ o bitci Husein-kapetana Grdaščevića protiv vojske velikog vezira Rešid-paše južno do Kosovskog polja u ljeto 1831. godine. Kod Lipljena i Štimlja bosanski kapetan izvojevao je veliku pobjedu u borbi za autonomiju Bosne. Samo zbog popustljivosti i nedovoljno vojne mudrosti Bošnjaci su se povukli s Kosova u Bosnu nadajući se da će sultan pokazati razumijevanje za njihov položaj i situaciju u kojoj su se našli nakon ukidanja Beogradskog pašaluka i proglašenja Autonomne Kneževine Srbije.
Treća činjenica u prilog istini: Nakon Kosovske bitke srpski velikaši su brže-bolje pristali da budu osmanski vazali. Srpski despoti svoje kćeri udavali su za osmanske sultane dok su njihovi sinovi postajali vjerni sultanovi vazali. Nakon što je na Kosovu poginuo sultan Murat I, ali i knez Lazar Hrebeljanović, njegova supruga Milica sklopila je sporazum s Osmanlijama, udala svoju kćer Oliveru za sultana Bajazida, dok su njeni sinovi Stefan i Vuk Lazarević zajedno s Đurađem i Grgurom Branković postali sultanovi najodaniji saveznici. Čak će despot Đurađ Branković svoju kćer Maru udati za sultana Murata II. U bici kod Angore Vuk Lazarević je s bratom Stefanom i sinovima Vuka Brankovića – Grgurom i Đurđem učestvovao na strani Osmanlija kao vazal protiv Mongola.
STOLJEĆA SRPSKE ODSUTNOSTI SA SVJETSKIH GEOGRAFSKIH KARATA
Ovakvih, prisnih, priležničkih i vazalskih, veza s osmanskim vladarima Bošnjani nisu imali, nego su vjerno i do posljednjeg grama dostojanstva branili svoju Bosnu, pa čak i Smederevo, jer su ga srpski despoti napustile lavirajući na strani sultana. Međutim, lažima se konstruira priča o Bošnjacima kao Turcima, o Bošnjacima koji napustiše “veru pradedovsku”, o Srbima kao protivnicima Osmanlija, nekim stratezima i taktičarima i sl. Koja besmislica! Tako je posljednjem bosanskom kralju Tomaševiću, koji je bio oženjen Jelenom Branković, palo u “obavezu” da zarad svoje supruge brani Smederevo od Osmanlija, u čemu na koncu nije uspio i što mu uveliko zamjeraju srpski historiografi.
Dok bi Srbima bilo važnije da brinu o Rasu, odnosno Raškoj oblasti, čuvajući tako izvorno mjesto svoje državnosti, bez obzira na to što se ono Srbijom nije zvalo, oni i dalje sanjaju snove daleko od svoga Rasa u davno izgubljenom Kosovu, koje nikakve veze nema s njihovom državnošću. Srpska carevina nestaje 1371, dok Kraljevina Bosna egzistira sve do 1463. godine. Nakon osmanskog osvajanja Smedereva 1459. godine pune četiri godine egzistira Kraljevina Bosna dok Srbije nema ni na mapi, kao što ni dolaskom Osmanlija neće biti ni srpskog sandžaka ili pašaluka, dok će ime Bosna nastaviti svoje postojanje kroz Bosanski sandžak, zatim Bosanski beglerbegluk, ejalet, vilajet, pašaluk.
Sve navedeno ima za cilj da nama Bošnjacima otvori oči, jer njihove su već odavno slijepe za istinu!
