Hrvatsko svojatanje bosanskog stećka u posljednje vrijeme naročito je revnosno u ograncima "Matice hrvatske" u Ljubuškom i Stocu. Od 2010. godine stolački ogranak Matice, u okviru pjesničke manifestacije "Vidoška noc", dodjeljuje nagradu koja se zove "Hrvatski stećak".
Manifestacija se održava na Radimlji, jednoj od najpoznatijih bosanskohercegovačkih nekropola, time se in terra šalje poruka da su stećci Radimlje - hrvatski. Pritom, ignorira se činjenica da je Radimlja, još od 14. vijeka, porodična nekropola pravoslavnih Vlaha Miloradovića - Hrabrena, te da od Hrabrena, koji su poslije osmanskog zauzeća Huma prešli na islam, svoje porijeklo vodi bošnjački rod Opijač. S obzirom na to da je Radimlja jedna od najpoznatijih bosanskohercegovačkih nekropola uopće, politički motivirani hrvatski znanstvenici od njenog svojatanja ipak ne odustaju, zbog čega se "pitanje konfesionalnog sastava stanovništva ove oblasti u srednjem vijeku još uvijek ostavlja otvorenim. Pritom, na Radimlji se ignoriraju ne samo historijski već i arheološki fakti, prije svega orijentacija stećaka koja je starija od srpskog pravoslavlja ili hrvatskog katoličanstva.
Ni jedan stećak Radimlje, od 133 spomenika koliko ih ukupno ima, nije orijentiran u pravcu I - Z, kako se orijentiraju hrvatsko-katolički i srpsko-pravoslavni grobovi i nadgrobni spomenici. Kako pokazuju istraživanja Radimlje, provedena od strane Alojza Benca i Šefika Bešlagića, "osnovni pravac orijentacije spomenika je SZ - JI, ali neki primjerci su postavljeni okomito na taj pravac. To bez sumnje znači da su prvobitnu orijentaciju grobova i stećaka Hrabrena utemeljili njihovi heretički ili bogumilski preci, te da su tradicionalnoj orijentaciji grobova i nadgrobnih spomenika, i poslije prelaska na pravoslavlje, Hrabreni i dalje ostali vjerni.
Riječ je o zakonomjernoj interkonfesionalnoj memorijalno-tradicijskoj pravilnosti koja se u ovoj studiji višestruko potvrđuje i u koju ne može biti sumnje: na brojnim mezarjima širom Bosne i Hercegovine mnogi bošnjački mezarevi nisu orijentirani prema kibli, već kao i susjedni stećci.
Bošnjaci jesu prihvatili islam ali, kao i Vlasi Hrabreni, svoje grobove nisu okretali u skladu sa religijskim propisima nove vjere, već u skladu sa svojom memorijalnom tradicijom. Historija i arheologija pokazuju da stećci Radimlje nisu hrvatski. S tim u vezi, hrvatski publicista Boris Dežulović "hrvatski stećak"smatra lakrdijom. "Hrvatski stećak", po mišljenju Dežulovića, "smiješno zvuči, baš kao vic". Po mišljenju Dežulovića, to je "upravo monumentalno vulgarna budalaština".
Jedna grupa politički motiviranih hrvatskih znanstvenika stećku nastoji osporiti njegovo povijesno i višestoljetno ime, na račun riječi kamik ili bilig. Pritom, i prije svega, negiraju hrvatsku znanost i hrvatsku lingvistiku, u kojoj je stećak: m. "kameni nadgrobni srednjovjekovni spomenik krstjana u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji" Na fonu negiranja stećka svojevremeno je stajao i Dubravko Lovrenović, koji je u svojoj studiji Stećci proizvoljno i neargumentirano ustvrdio da je stećak izmišljena i kolokvijalna riječ.
Pod utjecajem naučne kritike, koja je pokazala da je riječ stećak u bosanskom jeziku i u bosanskoj toponimiji višestruko posvjedočena te da je gotskoga porijekla, čini se da Lovrenović odustaje od prvobitne tvrdnje. U Odlukama Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, koje kao predsjednik Komisije potpisuje, Lovrenovićev zvanični naziv za srednjevjekovni bosanski nadgrobni spomenik je stećak. Bilig umjesto stećak još uvijek zastupa Radoslav Dodig. Za Dodiga stećak je "umjetni naziv", Dodigova dodignuto – umjetna(ička) "otkrovljenja" osporavaju i negiraju i bosančicu, pismo srednjovjekovne Bosne kojim su ispisani brojni natpisi sa stećaka. Umjesto bosančice, Dodig u nauku pokušava uvesti pseudoznanstveno-lingvistički neologizam *humčica. Pritom, ne pojašnjava da li misli na *humčicu s prostora istočnohercegovačkoga Huma i Zahumlja, koji su nekad pripadali srednjovjekovnoj Srbiji; ili na *humčicu iz Huma i župe Veljaci u današnjoj zapadnoj Hercegovini; ili na *humčicu iz nekadašnje seoske općine Hum u kotaru Foča, koja je obuhvatala 13 podrinjskih sela; ili, pak, na bošnjački antroponim Humčica f, što je djevojčica, deminutiv od bošnjačkog ženskog imena Huma.
(Ibrahim Pašić, Od stećka do nišana u BiH, BZK Preporod, Sarajevo 2017)
