Vidio sam razna mjesta kod kuće i u svijetu gdje se ljudi sastaju, razgovaraju ili svađaju. Ima ih svakojakih. A neka od njih zaista su nezaboravna.
Posežem za njima iz sjećanja:
Svi su u zavičajnoj mladosti govorili o krčmi Svak svoje zna. Osim imena i nejasnih draži, vidio sam u njoj veliki, ručno rađeni plakat koji je oglašavao smrt veresije. Bilo mi je to zanimljivo i pitao sam se kako je vlasnik došao na tu ideju.
Stjecajem okolnosti, mnogo kasnije, dok sam živio u Podsusedu, naišao sam, odmah na izlasku, na putu prema Samoboru, na gostionicu Suhina. Svako bi, doista, ukoliko je bio sparan dan, a bilo ih je, osjetio žeđ i ušao da je utoli. Prezime vlasnika ili nešto tako očito su bili najbolji poziv za goste. Sjetio sam se jer sam tu ili u nekoj krčmi nedaleko odatle vidio čitavu zidnu sliku sa sprovodom gospođe veresije. Srcedrapateljni kajkavski stihovi opisivali su tugu svih iz okoline zbog pokopa i vječnog nestanka uvažene. Ruka slikara naivca nije bila baš darovita, ali stihovi su bili sočni i sjećam se da sam ih zapisao u bilježnicu. Zaista ne znam gdje mi je sad ta bilježnica, a u ovom trenutku mi je žao što vlasnika gostionice Svak svoje zna nisam pitao gdje je to vidio jer je inspiracija izgledala nedvosmislena.
Ponekad sam imao sličan osjećaj gdjegod bih se zadesio. Kao da je neko moj bio prije tu ili sam to možda bio i sam.
Jedanput sam u Londonu čekao kćerku u gostionici koja se zvala Meeting Place i sve mi se u njoj činilo poznato iako je to bilo nevjerovatno jer tu nikad prije nisam bio.
Valjda je tako svuda u svijetu.
Nisam to zaboravio, ali nisam o tom ni pretjerano razmišljao dok se nije dogodilo nešto što nikad neću zaboraviti, a bilo je poput događaja iz nekog starog romana, poput onih koji su vladali čitalačkim svijetom i ostavljali kod čitača svijest o svijetu pokraj nas u kojem žive sve izgubljene tajne i rješenja nepoznanica o kojima nismo mogli ni slutiti.
Bila su to naizgled obična vrata.
Vrata gostionice.
Ne mogu se čak sjetiti ni gdje je to bilo... u kojem gradu... u kojoj zemlji.
Kad sam prošao kroz njih, zaboravio sam sve što sam bio. Najednom sam bio u nepoznatom svijetu.
Nepodnošljiva je bila prisnost koju sam osjetio, kao i veličina prostora kroz koji sam koračao. Čovjek naslonjen na pult bio mi je toliko poznat da sam ga skoro oslovio, ali nisam u tom trenutku bio siguran u njegovo ime.
Uskoro sam shvatio da je to doista bio on.
Nije mogao biti niko drugi.
Jer sve sam u toj krčmi poznavao. Sve!
Nisam se čak ni čudio.
Sve do trenutka kad sam shvatio da mnogi od njih odavno nisu živi.
Ipak, bili su ovdje povezani nekom pričom.
Nosio sam u ruci neku bocu i čašu, ali nisam pio, samo sam razmišljao o tom što se događa i pitao se gdje sam krenuo.
Možda postoji vrt?
Ili neki separe?
Nisam znao, ali nisam prestajao koračati.
Zaustavio sam se tek kad je jedan od gostiju zastao ispred mene i gledao me. Kao da me je želio nešto pitati, ali nije bio siguran u to. Želio sam mu pomoći, ali iako mi se činio poznat, nisam bio u to siguran i nisam kazao ništa.
Sklonio se, nekako razočaran.
Osvrtao sam se oko sebe i vidio mnoge poznate, ali njega više nije bilo. Ne znam kako su razgovarali, što je bilo očigledno, jer ništa nisam čuo.
Prolazilo je vrijeme, a ja nisam otpio ni kap.
Natočio sam iz boce u čašu i tad sam shvatio da nema ni boce ni čaše, nego sam stojim u prostoru u kojem više nikog nema. Nikoga od onih koji su me poznavali. I koje sam ja poznavao. Poznanike i prijatelje.
Bio sam zaista zbunjen.
Pitao sam se u čemu je odgovor.
Zar nije i tu postojala neka slika?
Slika koja je bila bar dio odgovora.
Nisam vidio ništa.
Čak ni konobara ili konobaricu koji su ovdje točili piće jer su ga svi u rukama imali. Neki čak i mezu. Šta su mezili, pitao sam se?
Ništa nisam vidio osim praznog prostora i razmišljao o mnoštvu lica koje sam tu vidio i koja su me gledala više ili manje blagonaklono.
Često se u snu ponovo zadesim u toj krčmi.
I ništa ne pokušavam otkriti. Ili razriješiti.
Jedino što znam jeste da sve tu dobro poznajem.
I oni mene.
Znam također da više ništa što se tiče njih ne moram istraživati, kao što ni oni ne istražuju mene jer me poznaju.
Neobičan osjećaj. Gotovo spokoj.
Iako mi osjećaj govori da neke nejasnosti ipak postoje.
Ne znam kako sam onomad iz te krčme izišao. Ne znam jesam li ikad izišao.
