Dogodi se ponekad da vas boravak u nekom mjestu, bez obzira na to koliko kratak bio, zadrži u njemu zauvijek. Za mene je to Aleksandrija.
Eshil je napisao oko 90 drama, od kojih je sačuvano sedam tragedija. Sofoklo je napisao 130 drama. Sačuvano je također sedam. Od Euripida je sačuvano 18 tragedija i jedna satirska drama (broj napisanih mnogo je veći i nije jednostavno utvrditi koliki je). Ne zna se koliko je drama napisao Agaton. Zna se samo da iza nj nije ostala nijedna. Nekoliko ih je poznato po naslovu, kao i činjenica da je pobjeđivao na pozorišnim takmičenjima kao i prethodna trojica. Ostao je zapravo kao neobičan književni lik. Upečatljiv je kod Platona (gozba), Aristotela (poetika) i persifliran u jednoj Aristofanovoj komediji.
Pitam se je li ikad bio u Aleksandriji?
I šta je mislio o svojim prepisivačima?
Pitam se je li ikad bio u Aleksandriji?
I šta je mislio o svojim prepisivačima?
Naravno da je bio.
A prepisivači? Nešto slično današnjim izdavačima. Naizgled slično, a zapravo ni nalik. Christoph Martin Wieland napisao je roman o Agatonu. Smatra ga se prvim bildungsromanom (roman o odrastanju ili roman o odgoju). Pročitao sam ga u mladosti. I nikad ga nisam zaboravio. Agathon.
Ponekad sudbina nagovori, na svoj način, da ispričaš životnu priču. Nije stvar u tom što si u prostoru u kom jesi, nego tako, jednostavno se dogodi.
Igrom slučajnosti, prije nekoliko godina, na Mljetu sam vidio film Agora Alejandra Amenabara. Film je bio poklon kćerke koja je znala koliko sam se zanimao za Aleksandriju i sve u vezi s njom. U noćima olovnih godina pričao sam djevojčicama priče. Jedna je bila o skupini aleksandrijskih svirača. Nikad je nisam zapisao niti objavio. Agora je priča o Hipatiji. Dijapazon talenata te žene poseban je, gotovo nevjerovatan u svekolikoj historiji. Podsjetilo me sve to na vlastiti zapis iz Apokrifnog frazarija, na Hipatijin mali prst. Navodim ga:
Glasoviti i cijenjeni skulptor Kvazibios (glasovit i cijenjen posebno za potrebe ove priče) iz grada A. godinama je i godinama radio svoje remek-djelo.
Ono što je zamislio bilo je zaista grandiozno.
Njegova fascinacija vremenima duhovnih doticaja, svescima Aleksandrijske biblioteke, Svjetionikom koji je smatran jednim od sedam svjetskih čuda, sve je to trebalo da se otjelotvori u djelu koje je modelirao, ukopao u zemlju, u pripremljenu golemu zemljanu peć. Oprostite svom piscu što nema dovoljno vremena (a vrijeme je, kao što rekosmo, prostor) da opiše te pripreme.
U trenutku kad se djelo konačno preobražavalo u vatri pojavi se sedam uglednih građana grada A.
Došli su u pohode kiparu, odnosno njegovom djelu o kojem se već naveliko pričalo i u gradu A. je vladala čudna razdraganost, nalik na uznemirenost.
Kipar je odvalio velikim čekićem dijelove kalupa i iznad zemlje je zablistao veličanstven obelisk koji se presijavao u suncu.
Građani grada A. bijahu zapanjeni.
– To je dakle to – sa zavišću je promrmljao jedan.
– Lijepo – nije mogao da ne prizna drugi.
– Ovo bi moglo da stoji ispred naše palače – radovao se unaprijed treći.
– On i ne zna šta je načinio! – oduševio se četvrti.
– Ne zna, ne zna... – ponavljali su jedan za drugim ugledni građani.
Kipar ih nije primjećivao. Od malog prsta do zagonetnog osmijeha njegove veličanstvene, brončane Hipatije (tog čuda aleksandrijskog duha!) trebalo je skinuti još mnogo nepotrebnog, sputavajućeg kalupa.
Najednom se vidjeh, kao u snu, usred Aleksandrije. Poznat prizor koji nikako sebi nisam mogao protumačiti. Potomci izbjeglih iz Andaluzije stajali su pred džamijom koja je sagrađena kao spomen na njih. Iako iz raznih mjesta, tu su se mogli pronaći svi. A onda se sve počelo magnoveno mijenjati. Prizor za prizorom.
Pisac Aleksandrijskog kvarteta zamišljeno ulazi u poznato svratište koje je na istom mjestu.
Heronov vječni vrč u vrtu ispunjenom gostima.
Aleksandar, a potom i Kleopatra kao faraoni.
Herodot sve bilježi kao novinar na putnom zadatku.
Potom opet trg. I:
Žamor.
Vreva.
Neki čovjek zasopljeno protrča i zatim se zbunjen zaustavi. Odjeven kao da je pobjegao iz predstave nekog antičkog teksta. Oslovio me kao da smo sami tu.
Zapravo i jesmo jer smo projicirani iz nekog drugog prostora i drugog vremena, on iz Pele, stolnog grada Makedonije čiji je utemeljitelj kralj Arhelaj (tu se mogao družiti s Euripidom i drugima iz Grčke), ja iz Bosne sa u poputbini zbijenim aleksandrijskim pitanjima.
– Nešto bih te pitao.
– Pitaj?
– Znaš li ko sam ja?
– Mislim da znam.
– Znaš li gdje su sad moji rukopisi?!
– Znam.
– Siguran si?
– Vjerovatno su izgorjeli... bilo je tu nekoliko velikih požara...
– Kad?
Izgledao je tragično tužno.
– Kako ja nisam izgorio...
Zaista je bio začuđen. Mrmljao je i zaputio se nesiguran gdje ide.
Najednom sam vidio nju.
Gledala je za njim.
Sve je znala i sve vidjela.
Osim mene.
Nije me ni čula ni vidjela.
