Stajali su kao neki nenaoružani stražari u magli na kuli kraljevskog zamka. Poznati prizor.

– Ko to ide?

– Kako misliš?

– Neko ide.

– Pitaj njega. Ne mene.

– Nije važno. Znam ko je.

– Ko?

– Maštakootommislio.

– Dug će biti dan i još duža noć.

Ušao je nekako zgrbljeno, tegobno, kao da nosi golemo breme. Kao da onaj duh ide za mnom –mislio je. Duhovi, kakve glupe priče, ali ipak ih se bojimo. I priče su neka vrsta pandemijskog trnja.

Stiže džezva, stiže fildžan, stiže i bokalić.

– Ma šta ko o tom mislio, uvrnutije jutro od ovog ne pamtim!

– Nešto se dogodilo?

– Ne znam ni sam, sve je tako uvrnuto...

– Valjda nešto znaš?

– Možda. A možda je to samo pričin.

– Kao i razgovor s tobom.

– Sve je to pogrešno. Šta ima meni poštar govoriti o onoj ženi! I šta je tu tajnovito?!

– Koja sad žena?

– Ne znaš je, iz druge je kuće.

– To je izgleda detektivski slučaj.

– I ja sam to pomislio.

Maštakootommislio zagleda se u čovjeka za stolom u ćošku koji ih je gledao i slušao. Nije mogao da ne čuje.

– Ko je ono?

– Naš novi hodža u džematu.

– Sad se sjećam. Vidio sam ga jednom. Ne sviđa mi se.

– Zašto? Pametan je, dobar i vrlo srdačan.

– Baš zato.

– Kakav čovjek, takav i zaključak.

– Uvijek bilo.

– Šta?

– To što si rekao.

– A ono? Ima li nastavak?

– Koje?

– Poštar, žena, uvrnutost...

– Zar sam o tom govorio?

– Ni o čemu drugom.

Izgledalo je da se Maštakootommislio toga više ne sjeća. Otvorio je novine koje su bile na stolu i počeo ih prelistavati. Gledao je samo naslove i fotografije. Kad je stigao do crne hronike, zaustavi se. Pročitao je vijest o utopljenici, a onda ponovo, riječ po riječ. Nije mogao vjerovati. Pronađena je u bijeloj spavaćici na kojoj je bilo oslikano poljsko cvijeće. Objavljeni su samo inicijali. Kao lopoč, pomisli.

I tad vidje da se magla napolju posve izgubila.

Nema više duhova. Osim činjenice da su i ljudi duhovi.

Neki čovjek prođe kao priviđenje ispred velikog staklenog prozora. Nosio je nešto kao vreću. Ili ruksak. Očigledno, malo je stvari bilo unutra.

Nekoliko trenutaka kasnije vratio se. I pokazao mu svoje lice. Tužno, ali nekako smješljivo. Gurnuo je ruku u vreću i napipao u njoj nešto. Izgledalo je kao glava. Glava davno preminulog zabavljača. A onda je izvadio. Bila je to glava kupusa. Nije se iznenadio. Držao ju je u ruci zamišljeno. Kao neki znak u pantomimskoj igri. Potom je izvadio nešto malehno. Dječiju igračku. I igrao se s njom. Šejtan na kanafi. Međutim, kad se akrobat smirio, sasvim se jasno vidjelo da je to kostur. I predstava uličnog glumca s likom tužnog kraljevića bila je završena. Stajao je trenutak kao da iščekuje pljesak, a onda nestao.

Maštakootommislio se pitao je li to, osim njega, još neko vidio.

Nemoguće je to saznati.

Sašaptavanje dvojice za susjednim stolom nije prestajalo.

– Znaš li kako se zove?

– Ko?

– Maštakootommislio.

–.Nemam pojma. Niko ga drukčije i ne zove.

– Baš me zanima...

– Znaš ko zna?! Poštar, policajac, poreznik...

–.Tako je. Ali ja ne znam.

– Jadan ti.

– Ma šta ko o tom mislio... – reče Maštakootommislio, a onda nastavi poluglasno, jedva razumljivo – izgleda da je danas hamletovski dan. Ima takvih dana. Uvod su bili oni u magli, potom slutnja duha, onda utopljenica te grobljanski glumac. Ostaje samo predstava u predstavi, poznata mišolovka i dvoboj s otrovanim mačem i pićem.

– Šta misliš koji mu je ovo put? – sašaptavahu se dvojica za susjednim stolom.

– Ne znam. Nisam brojao. Znam da je zadnji put bilo 47.

– Zanimljiv broj.

Sašaptači sa susjednog stola najednom se počeše mačevati noževima. Bilo je to neobično. Kao neki njihov uvod u jelo koje im je upravo pristiglo. A obroci su izgledali primamljivo. I mirisali su tako.

Njemu se to učini previše.

Zato se Maštakootommislio podignu nekako rasijano, a onda se okrenu mladom hodži, uperi svoj golemi štap u nj i prodera se:

– Ma šta ko o tom mislio, ali Hamlet se događa svaki dan!

Čovjek ga je gledao s prosvjetljujućim razumijevanjem.

Maštakootommislio okrenu se na svom štapu i krenu prema otvorenim vratima. Nije ga više bilo briga šta će vidjeti napolju.