Nisam ga dugo vidio, a te godine su iskušavale naše živote na sve moguće načine. Obradovao sam se što ćemo se vidjeti. Za stolom je bilo još nekoliko ljudi. On je sjedio odsutno iako se ljubazno osmjehnuo.

Kao da nam govori: Nisam to više ja, a niste to više ni vi. Sad smo oni koji jesmo.

Nevjerovatan susret nakon svega. I onda se počeo na čudan način obraćati sebi pred nama.

Poznavao sam ljude koji su se ponašali kao da je to jednostavno i uobičajeno. Gleda u mene i govori mi nešto što se ni s čim odranije ne može dovesti u vezu. I, što se čini najgore, nije toga svjestan. Laže, a uvjeren je da govori istinu. Uvijek mi je to bilo groteskno. Pitao sam se je li stvar u tome što je on zaista postao neko drugi.

Poznavao sam ga, nekad mi je bio dobar prijatelj, a sad najednom nisam znao ko je on. Nije to bio glumački monolog. Govorio je uvjereno, te sam bio u nedoumici kako na to odgovoriti. Pokušavaš sebe prevariti iako znaš da je to nemoguće, kažem mu u sebi.

Godinama razmišljam o tom i čini mi se da je riječ o trenutku kad čovjek počne misliti o sebi drukčije. I počne govoriti drukčije. U tom razdjelnom trenutku (ko zna zašto, možda nesvjesno svjesni preobražaja) govore o sebi u trećem licu. Onome koji s njim razgovara preostaje samo da to prihvati ili uzaludno pokuša objasniti što je uočio.

– Da – reče on najedanput – misliš da je... (i on izgovori svoje ime i prezime) stalo do tako trivijalne stvari.

Kad se to ponovilo još nekoliko puta, nisam znao šta bih mislio i učinio. Pledoaje se nastavljao. Nikakva upadica ga nije mogla omesti od pohvala sebi. Sve ono o čemu smo nekad razgovarali sad je izgledalo drukčije.

Otišao je jedan čovjek u bijeli svijet, a vratio se drugi. Naizgled je bio isti. Dok ne bi progovorio. Nisam to nikako mogao razumjeti. Uvjerio je sebe da je neko drugi.

Sjedili smo za stolom pod suncobranom. Bio je ljetni dan na trgu među bistama pisaca koje on, čini se, nije primjećivao, jer je bio zabavljen važnijim stvarima. Govorio je o nekom u čijoj se sjeni oni nisu mogli vidjeti.

Najednom sam ga vidio u jutarnjem umivanju. Gledao se s poštovanjem u ogledalu i odavao si priznanje. Osmjehnuo sam se. Uočio je to, ali nije komentirao. Moje mišljenje je, očigledno, bilo posve nevažno.

Nisam znao šta da kažem. Nisam znao šta da mislim. Neka praznina je kao sparina i omama prekrivala sve. Pitao sam se, dok je nezaustavljivo govorio, vidi li on mene zaista. Zna li ko sam ja? Ne vjerujem. Vidio je samo sebe i o sebi govorio kao o jedinom o čemu govoriti vrijedi. Nisam mogao vjerovati.

Sve su se uspomene topile u tim riječima što su prestizale jedna drugu. I preobličavale u neke druge uspomene. Onda je opet počeo govoriti o sebi u trećem licu. Kao o nekoj instituciji. Prijatelja više nisam mogao prepoznati.

Neko ga je nešto upitao, a on je odgovarao dugo i smišljeno, kao s katedre, i otvarao prostor novog viđenja, onog koji donose skrivene informacije. Ponašao se pritom kao da je to poklon.

A onda se zamislio. Izgledao je kao jedan od kipova na koje nije obraćao pažnju. Najednom me je pogledao, gotovo lucidno i počeo govoriti o nečem što je bila tema tih dana, a o čemu je on imao razjašnjavajuće mišljenje. Kao da je prosjacima davao novčić istine.

I ogledao se u onome što je vidio kao odraz sebe. Sjetio sam se u tom trenutku nekoliko ljudi kod kojih sam to vidio.

Rijetkost je to.

Uzvišenost sebe pred sobom. I svima prisutnima željeli oni to ili ne čuti. Ne znam postoji li riječ za to. Znam samo da ta samouzvišenost postoji.

Tad mi se pred očima razotkrila tajna koju sam uočio u polemikama koje je tih godina vodio. U nekima se pokazao uspješan jer se obilato koristio neistinama koje nije bilo teško pobiti, ali kao da niko nije imao volje za tim. Najkrupnije zalogaje, međutim, nije uspio isprovocirati. Ko zna zašto. A bio je to put u svjetsku promociju.

Želio sam ga, kad se vidimo, o svemu tome pitati. Sad mi je postajalo sve jasnije, dok sam gledao njegove geste i slušao riječi, da je sve to posve besmisleno. On je zaista bio neko drugi. Ili izišao iz sebe kao neko ko se nepodnošljivo dugo tu skrivao.

Pokušao sam si sve to objasniti kasnije u razgovoru pred ogledalom. Pitao sam se kako se to moglo dogoditi i ima li u svemu tome i moje krivnje.

Sve možeš prevariti osim samoga sebe. Tako sam vjerovao.

Osim ako ne dopustiš mislima da te ometaju dok gradiš svoj novi svijet i svoj novi pogled na sve u njemu.

Najednom sam u ogledalu izgledao kao on.

To me je neshvatljivo razbjesnilo.

Neka mi oprosti Teofrast. Zato dodajem napisano u njegove Karaktere. Jednog ljetnog dana u Sarajevu.