Od praslavenskog i staroslavenskog izvora kob je riječ koja se neobično snalazi u iz njih nastalim jezicima. To je znak po kojem se sluti i osjeća da dolazi dobro ili zlo (zla kob, dobra kob, sreća, udes, usud).
To je trenutak kad se sve preokrene.
To je i lovački pozdrav kojim se želi uspjeh.
Uvijek postoji neki kobnik. Bar mi tako tumačimo neke presudne događaje u svom životu.
Neko je tako sanjao Kairosa i trčao u snu za njim i njegovim čuperkom, ali san je san. I da ga je stigao ko zna šta bi bilo. San se ponekad ponavlja, ali nije moguće zaključiti je li to nada ili muka.
Sfingino pitanje i Edipov odgovor određuju karakter kobi iako u tom trenutku to nije posve jasno.
Macbeth se suočio s vješticama. Prorekle su mu i dobru i zlu kob istodobno. On tu istodobnost, naravno, nije shvatio.
Iako često ne znamo njegovo ime, uvijek ga prepoznamo. I u životu i u teatru.
Osobito smo toga svjesni u vlastitom životu.
Razmišljam o tom dok razmišljam o Zarifu.
– Ko je lutkar, nevidljivi igrač što je pokretao priču kao majstor marioneta, ko je kobnik? – pita se Zarif stojeći pred ogledalom, svjestan da mu odatle može doći jedini odgovor. – Jesam li to ja ili neko drugi koga nisam svjestan?
Odgovora nije bilo.
Hodao je po sobi, zatim zastao pred pisaćim stolom na kojem je bio stroj sa uvučenim papirom.
Sjeo je i napisao naziv priče koju je večeras odživio.
Dugo je sjedio tako, pušio i razmišljao, ali misli su se raščinjavale u neshvatljivoj praznini. Pomislio je da počne pisati onako kako je govorio, ali najednom mu se to učinilo besmislenim. Priča se dogodila i uvijek će se ponovo dogoditi onda kad to ona bude htjela... mogla... ko zna...
Neke se stvari tako dogode.
Prije mnogo godina vidio sam film Dobra kob.
I prije i poslije gledanja razmišljao sam o naslovu. Nikad prije nisam vidio kob kao zasebnu riječ. Uvijek se prikrivala u pridjevu. Kobno to i to ili kobna ta i ta. A značenje je bilo samo jedno.
Dobri scenaristi filma (Joža Horvat i Đorđe Lebović) omogućili su redatelju (Milutin Kosovac) da se poigra sa širokim značenjskim spektrom iako je osnovni onaj lovački – uspješan lov.
I kob, kao i mnoge druge janusovske stvari, ima dva lica.
Istina je, međutim, da kad to izgovaramo vidimo samo jedno. Ono opasno.
Kad sam prije više od dva desetljeća u Strasbourgu napisao pjesmu JANUS, stojeći pred metalnom skulpturom koja je predstavljala vrlo zanimljiv spomenik tog imena nisam se mogao vidjeti u tom trenutku.
Razmišljao sam o mnogočemu, a zasigurno i o kobi čije me jedno lice ovdje dovelo.
Družio sam se tih dana sa starim našim pjesnikom i lijepo smo se ljudski razumjeli iako smo na neke stvari oko nas i šire posve drukčije gledali.
Hotel Gutenberg na više načina pomagao nam je u tome.
Dvostruko
lice
svijeta
zamišljeno je nad sobom
Dva
lica
u vodi
usta im je pojela česma
Bez
usta
jedno lice
jednako kao i ono drugo
žedno je Sebe
Strasbourg, skulpturu i dane koje smo tu proveli nikad neću zaboraviti.
Uostalom, pjesma Janus je tu kao neporecivi podsjetnik.
Kob koja me je tu dovela na poseban se način poigrala.
Pokazala mi je sliku samoga sebe i otvorila ulaz u ogledalo gdje su se skrivale suštinske tajne koje je jedan pogled mogão prizvati.
Nikad dotad nisam o tom tako razmišljao.
Svaka šetnja po gradu završavala se pred sobnim ogledalom.
Svaka pročitana knjiga gledala me je iz ogledala.
U ogledalu sam vidio i nastavak putovanja.
Ni slutiti, naravno, nisam mogao kakva će me kob tamo dočekati.
Pamtim Strasbourg kao lijepi zastanak u životu. I kob i ja smo na tom zastanku razmišljali šta ćemo slijedeće učiniti.
