Vidio sam ga u dijelu grada koji zovu Brijeg. Brijeg koji su neki nazvali Veseli. I zacijelo bili ponosni na to.

Jedna ulica, nekoliko raštrkanih kuća i mnogo voćnjaka. Uvijek je tu neka proslava. Najveća kad su voćke u beharu. Prizor koji se nikad ne može zaboraviti. Tu sam vidio tog čovjeka. Ime mu je bilo Mangor Taš. Neki ga zovu i Tujča.

Sve više sam uvjeren da se zaista tako zove.

Impresivan je trenutak kad shvatiš mehanizam pretakanja nekih riječi iz jednog jezika u drugi. Koliko je iza svake te trgovine putovanja i trgovišta… Koliko priča… Nikad neću zaboraviti kad sam u galeriji u Oslu vidio jednu od najčuvenijih slika na svijetu. Krik Edvarda Muncha. Koliko sam je samo puta vidio! U knjigama, filmskim reportažama ili konceptualnim asocijacijama. Kad sam bio neko vrijeme u Oslu, nisam to mogao propustiti. Osim same slike, koja je bila u nekom baroknom okviru, začudio me je i njen naziv: Skrik. On upućuje na premišljanja. A onda sam, najednom, vidio jasno (jasno do bola jer sam želio zapamtiti svaki detalj) nekoliko vikinških brodova koji kroz sjeverno ušće ulaze u veliku rijeku i idu na poznato mjesto. Veliko trgovište onog vremena. S tom trgovinom je nesumnjivo došla i riječ.

 

Mangor Taš? Mangor Tujča? Kakvo ime?! Ko je Mangor Taš? Jesam li to negdje čuo ili sam mu sâm dao ime?! To ime, isprano u potocima neočekivano bliskih jezika, moglo bi značiti Golemi Kamen ili, u drugoj verziji, Golemi Stranac.

Čudna je ta riječ, riječ koja je postala ime u mnogim jezicima. Magnus. Gotovo nešto kao titula. S metateškom preobrazbom postala je obična riječ, ali uvijek s tajnim gotovo tajnovitim značenjima. Mange penge. Mnogo novca. Mange tak (mnogo hvala – alternativni naziv mog dramskog teksta Tri Sabahudina pod kojim je izveden u sarajevskom Kamernom teatru 55).

Taj stranac više liči na tumaralo, skitnicu ili potukača. Iako povijen i pogrbljen, još uvijek je visok i uočljiv u svakoj skupini ljudi. Takvo mu je i lice. Tako je i odjeven. Za pojasom mu visi veliki drveni čibuk. Kad se raskomoti, s užitkom odbija dimove cigarete koju je načinio od jaka duhana i neobična papira. Ipak, golem je to čibuk. I doima se opasno. Poput malog topuza. Pokušao sam se staviti u njegov položaj. I razumjeti. Bilo je to nakon što mi je pokazao svojim čibukom na munaricu u dvorištu Arnaudije i kazao:

– Vidiš li?

Izgledalo je zaista suludo. Nisam ni znao šta to treba vidjeti. Vidio sam nezadovoljstvo u njegovu pogledu. I onda sam najednom vidio. Pamtio je mnoge riječi iz jezika koje je čuo. Nije jedini takav, naravno. Međutim, on je riječi i vidio. Po tome je zaista bio poseban. Sjetio sam se toga kasnije. Kad se i meni to dogodilo. Vidio sam riječi. Nisam znao šta znače, ali sam ih vidio. Mnogo toga vidimo iako ne znamo šta vidimo. Jer ne razmišljamo. Zašto?

Jedna od najtužnijih stvari u moj životu jeste priča o dijelu carskog grada u kojemu sam se zadesio. Beşiktaş. Kamena kolijevka. Žalosno prosvjetljenje. Bilo je to netom nakon što sam počeo prepoznavati riječi. Naravno, niko mi ništa od tog nije mogao ispričati. Išli smo u posjetu velikom saraju. Iznad velike kapije bili su topovi. Mada odavno samo muzejski primjerci, opasno su nišanili u nas. Vidio sam sve i odmah pročitao.

Topkapi. Topovska kapija. Nešto kasnije, u vrevi ispred Kapali čaršije htio sam kupiti čibuk. Nisu me razumjeli. “Duduk?”, pitali su. “Ne sviralu, čibuk!” i pokazao sam im kako pušim. Konačno, kupio sam dva od crnog i bijelog kamena. Jedan za zadovoljstvo meni, drugi kao poklon bratu.

Kad sam bio dječak, vidjeh u sumrak starog mujezina kako se uspinje na malu neobičnu kamenu munaru odakle će hrapavim glasom odaslati poziv. Pomislio sam tad da sam sve shvatio. I zaista se činilo više nego jasno. Nije se jednostavno penjati za posljednji poziv na molitvu, a gotovo u mraku, jedva videći išta. Zato se oblik kamene munarice doimao kao lijek. Lijek za molitvu i njena pozivača. Sve sam to vidio u obliku Taš ezana. I shvatio zašto je ta džamija imala dvije munare.

Najednom se sjetih jednog davnog prizora. Na malom travnjaku, pokraj Suturlije, smjestila se čerga. Niko se drugi u divljem kanjonu tu i ne bi mogao smjestiti. Iz svakog šatora se čula glasna, ali drugačija muzika. Kad sam izbio iz šume pred njih, nisu se iznenadili. Jedan me pozvao rukom da uđem u šator. I odmah mi ponudio okrepu. Bio je to Mangor Taš.

A u šatoru istinska svetkovina. Gola djevojčica (izgledala je kao da je tek prohodala) plesala je uz muziku. Svi su joj odobravali i pljeskali kao da gledaju svjetsku zvijezdu. Ne znam šta je ona mislila o tom, ali zvjezdano se ponašala. I promjena muzike zbunila bi je samo na tren. Šta li je sad s njom, moj Mangore? To pitanje će vječno ostati bez odgovora. Šta je s tobom? Jesi li stigao dokraja puta svoje skitnje? Kao i sve druge riječi koje žive u kamenu i kretnjama oko nas, a nismo ih uvijek svjesni. Možda će mi odgovoriti neka sjena koja zna da znam ono što sam zaboravio. Sjena u kojoj nisam u stanju prepoznati sebe.

Ili ipak ti koji si sad ko zna gdje. Mnogo je prošlo otkad sam te zadnji put vidio. Saznao sam u šatoru tvoje istinsko ime. Tako te zovnuo starac koji je očito znao porodičnu priču. Možda ti je bio rod. A ime je bilo jednostavno. Obično. Ili neobično jer imena postaju ono što smo zaista mi. Ponekad te se sjetim čitajući pjesničku čitanku tvog naroda koju je izabrao i preveo Rade Uhlik.

Sve mi se u njoj čini poznato. Kao duduk. Kao čibuk.