Pamtim to doba kao da je jučer bilo. Neprestano sam se svađao sa Jean-Paulom Sartreom.

Bio mi je jedan od bliskih pisaca zajedno s Camusom i Kafkom. Ono o čemu su pisali dovodio sam u vezu s Poeom, Gogoljem, Dostojevskim i Tolstojem. I Čehovom, naravno. Kao i Cervantesom.

Mislim da je njihov način djelovanja bio najvidljiviji u teatru, iako se to odmah ne čini tako.

To uključuje sva dramska iskustva od postanka, iako te tekstove nisu svi pisci o kojima je riječ uobličavali. Egzistencijalisti su pokušavali u tom pomoći. Nietzscheov pojam mučnine postao je dio njihova iskustva. I naziv jednog Sartreovog romana kojim se posve identificirao u svijetu egzistencijalističke misli.

Postoji nekoliko naziva u prijevodima na našim prostorima (Mučnina, Muka, Tjeskoba). Tjeskoba mi je bila najbliža iako ni protiv drugih naziva nemam ništa.

Epoha egzistencijalizma bila je prisutna u svakom segmentu razmišljanja, što je istodobno bio i vid vrednovanja. Od Jaspersa i Heideggera nastao je jedan pogled na svijet koji se jednako odnosio na pjesništvo kao i na sve ostale segmente književnosti. Čemu pjesnici u oskudnom vremenu bila je dominantna misao.

Jedan je časopis u to vrijeme uočljivo objavljivao prijevode koji su tome odgovarali, a domaći pjesnici uvjereno su slijedili ponuđeni kanon. Nisam siguran da je išta od tog (osim spomenute činjenice) zavrijedilo ozbiljniji pristup.

Pisci teatra apsurda po prosudbi kritike tog vremena i Samuel Beckett i Eugène Ionesco bili su dio iste priče.

I jednog i drugog smo mogli gledati u nekom od tadašnjih teatara. Kao i u gostovanjima. Poredbe su uvijek način da se iz samoga teksta pročita više.

Moj stari profesor Hergešić, stručnjak za poredbene priče, nije mogao ne primijetiti kad je govorio o novom teatru – teatru apsurda – da se u predstavi U iščekivanju Godota govori o liku koji postoji u neobičnoj Balzacovoj drami Mercadet. Govorio je nježno, ali s nekim neobjašnjivim sarkazmom. Vjerovali smo mu, naravno, doktorirao je u Parizu i prevodio s tog jezika. Usto, neko je vrijeme bio direktor uglednog zagrebačkog teatra.

Ionescov Macbeth je, koliko se sjećam, doživio svoju praizvedbu u zagrebačkom teatru Itd (očigledno je to bio znak izuzetnog povjerenja). Redatelj je bio Tom Durbešić, a ondašnji mladi glumci pokazali su svoj dar u igri koja je zapravo bila komentar igre.

Uz njegove Stolice i Lekciju, kao i objavljivanje Nosoroga, to je bila potpuna piščeva prisutnost u našoj sredini.

Iako su o nekim stvarima mišljenja varirala, ipak se apsurd najviše vezuje uz djela Alberta Camusa, njegove estetičke tekstove i književna djela. Najvažnija je knjiga u tom smislu Mit o Sizifu, koja je zapravo predgovor i pogovor svemu što je napisao. Tu je korijen i objašnjenje apsurda koji se prije toga jednostavno objelodanio u romanu Stranac.

Razmišljao sam o svemu tome prije nekoliko godina gledajući jednu postavku Kaligule u Sarajevu, koja je bila podsjetnik na svijet apsurdnih stvari.

Mnogi Camusa čitaju u svojim lektirama i imaju svoja mišljenja mimo odgovora na ispitivanju. Camus u teatru pokazuje dosljednost i kompleksnost misli, ne samo u svojim tekstovima nego i u adaptacijama Bjesova Dostojevskog, naprimjer, ili Faulknerovu Rekvijemu za redovnicu.

I svijet njegovih romana tražio je svoj izraz na pozornici, uz drame koje je za scenu napisao. Takav mi je ostao Nesporazum. Nakon nekoliko čitanja (nikad ga nisam vidio u teatru) uvijek je ostalo nešto nerazjašnjeno.

Mnogo toga mi je ostalo u razmišljanju o egzistencijalističkoj epohi, o vremenu kad su se uvjerenja identificirala s poetičkim postulatima i pojašnjavala apsurd apsurdom.

Ne mogu se ne sjetiti tekstova koje je Camus pisao sjećajući se sebe i prostora svoje mladosti u sjevernoj Africi iz kojih je vibrirala nevjerovatna poezija koja je pokazivala druge mogućnosti.

Čitao sam i njegova posthumna djela. Nedovršeni roman Prvi čovjek objavljen je u Sarajevu i govori onom koji želi čuti šta je sve biti u njemu.

To ostavlja otvorena pitanja. I čini uvijek zanimljivim jednog pisca koji je odbijao ono čime su ga pokušavali okarakterizirati.

I Sartre je tražio svoje sagovornike među starim piscima.

Jedan od njih sigurno je Goethe, na čiju je dramu mislio Sartre kad je pisao svoju Đavo i gospodin Bog.

Klasičan egzistencijalistički komentar.

Nekoliko se stvari time postiže.

Egzistencijalizam je humanizam.

Na našem prostoru ipak je ostala ona anegdota koju možemo tumačiti ovako ili onako.

Ili je samo riječ o vremenu kad se to zbilo.

 

– Jesi čuo da u Sarajevo dolazi Jean-Paul Sartre?

– I šta?! Zabit će mu Željo tri komada!