Oduvijek sam je smatrao jednom od ključnih Goetheovih riječi, koji je njome ocrtao svoj zamišljeni prostor. Pročitao sam je vjerovatno prvi put u zapisima Johanna Petera Eckermanna Razgovori sa Goetheom. Latinska je to riječ incommensurabilis (koji se ne može mjeriti zajedničkom mjerom, usporediti s čim drugim, koji nije u skladu s čim; nemjerljiv – uočio sam u njoj značenje bezmjerne neiscrpnosti i kao takvu sam je otad oduvijek osjećao), čiju je povijest gotovo nemoguće istražiti.

Osim Egmonta i još nekoliko tekstova, poznavao sam čitav Goetheov opus i zato sam za maturski tekst izabrao Fausta. Prijevod drugog dijela Fausta nije bio dostupan. Objavljen je u ratnim godinama, s drugačijim pravopisom, te je neka mrlja sumnje lebdjela nad njim. Jedva sam ga dobio na posudbu. Pod sumnjom. I Goethe, naravno, toliko godina nakon svoje smrti. Iako sam imao kompletno kritičko izdanje na njemačkom jeziku, koje sam učio, ipak sam želio prijevod iskusnog prevodioca.

Tek tad sam se posvetio pisanju teksta.

Odbrana tog maturskog spisa ličila je na neko arhaično suđenje. Neke od onih koji su postavljali pitanja sam poznavao, više ili manje, ali neki su mi bili potpuno nepoznati. Sve je postalo krajnje zanimljivo kad sam shvatio da članovi vijeća nisu čitali drugi dio Fausta. Zato sam im u jednom trenutku odgovorio otprilike Kao što sam Goethe kaže, Faust je inkomenzurabilno djelo, što znači da ga možemo tumačiti jedino po pravilima koji su u njegovom ustrojstvu. S obzirom na moja čitanja i bilješke, potpuno se slažem s tim mišljenjem.

Mislio sam pritom na povezanost prizora u cjelovitom djelu koji su usto i piščevi komentari.

Kad sam izgovorio što sam izgovorio, više me ništa nisu pitali.

I mladalačko mišljenje O Faustu bilo je odbranjeno.

Inkomenzurabilno!

Godinama kasnije bio sam u prijateljskoj posjeti Franačkom prelazu, rodnom gradu pjesnika dramskog spjeva o Faustu. Grad mi se učinio sivim i tjeskobnim. Prijatelj-domaćin me je upoznao sa starom damom iz naših krajeva koja je tu živjela sama udovičke dane. Kad sam joj rekao svoje dojmove o gradu, rastužila se. Potom me je pozvala sutradan na brod. Brod pun neobičnih putnika mefistofelovski je plovio Majnom kroz čudesne četvrti sve do Offenbacha i potom nas vratio u prostor rimskog Frankfurta. Kad se pozdravljala sa svima, smiješak na njenom licu posve je izbrisao tugu.

Inkomenzurabilno!

Pomislio sam tad na svoj maturski tekst. Završavao se konotativnim proznim fragmentom SAN O VALPURGIJSKOJ NOĆI:

Jučer sam bio izuzetno umoran. Da, dragi prijatelju. Znate, bilo je to jedno od onih izuzetnih stanja u kojima čovjek ne razlikuje san od jave, od ove naše stvarnosti za koju nam se čini da je tako dobro poznajemo.

Šta kažete? O, da. Izvinite. Gdje sam ono stao? Oprostite, oprostite, molim vas, znate, kad čovjek zagazi u ove godine, onda nastaje vrijeme u kojem bi se on na svakom koraku morao nekome izvinjavati, ali ta stvar je postavljena naopako pa se ljudi izvinjavaju njemu. Oprostite mi još jednom.

Rekoh dakle da sam bio umoran. Možda je to istina, ali u ovom trenutku mi se sve više čini da je to konačna pobjeda starosti nad ovim sitnim točkićima i zupčanicima u mozgu i da se moje vrijeme koje mi je darovano za život polahko približava svome kraju. Šta da se radi, to je prirodni zakon, a protiv njega ja nemam ništa. Ali taj umor, jučer, to je bilo nešto čudnovato. Činilo mi se da plovim kroz samoga sebe, kroz neke odaje i prostorije dotad neviđene, nikad kao tada nisam se osjećao jasnim...

Samo, moram napomenuti da je sve to trajalo jedva jedan trenutak, jedan djelić trenutka, neizmjerivo malen našim fizičkim instrumentima. Taj je trenutak prohujao kroz moju svijest kao usijani vrh igle, koji je donio spoznaju, odmah zatim ja sam utonuo u san.

San je bio neobičan i u svojoj neobičnosti dostojan svijesti luđaka koja se ponekad natječe s bogovima. Ispričat ću vam ga.

Prvo što sam ugledao kada sam se probudio u svome snu bila je mračna pustara po kojoj su hodale oluje raspletenih kosa i obilazile nejasne obrise uzvišenja. I gle čuda: na toj pustari ugledao sam i nas dvojicu. San inače ima tu čudesnu osobinu da nam pokazuje naša vlastita tijela i duh izdvojeno: kao treće lice. U takvim momentima uspijeva nam najčešće da najdublje spoznamo i shvatimo sebe. Da bih sačuvao vjerodostojnost slike, ispričat ću sve onako kako sam ja, kao objektivan, ali ugrožen promatrač mogao da vidim.

Osim te dvojice ljudi, nikog nije bilo na sivilu beskrajne plohe. Nebo se bijaše sastavilo sa zemljom. Sve je bilo nepokretno... i tada...

Pred zaprepaštenim šetačima udara grom. Oblaci i zrak zgušnjavaju se u brda. Planine postaju čudesno prozirne i vjetar ih nosi na sve strane svijeta. Iz magle i magične pare približava im se neki čovjek u čudnovatoj i starinskoj odjeći. Oni su u prvi mah zanijemili, a zatim se onaj koji je bio Ti usudio da ga zapita:

– Ko si ti?

­ Wilhelm Meister – odgovorio je došljak.

Nijedan od dvojice ne bi mogao kazati da nije začuđen, ali nešto iznutra im je govorilo da je to jedna od onih noći u kojima svi jezici svijeta postaju jedan i u kojima ljudi postaju razumljivi jedni drugima, jer njihovi duhovi zla hodaju odvojeno. Moje tijelo i moj duh, u snu, upravo su bili zabavljeni ovim mislima, kad u taj čas

pogledah

vidjeh nešto što me zapanji:

došljak se naglo preobražavao. Njegove noge bile su sada omotane čeličnim štitnicima, čitavo tijelo mu je bilo u oklopu, a u ruci mač.

Oni su ustuknuli raširenih ruku, s usnama koje su nijemo pitale, s tijelom koje im se zgrčilo u ogroman upitnik.

Došljak, kao da je shvatio naše pitanje, nasmijao se dobrodušno i srdačno i, pokazujući na svoje široke grudi, kazao:

– Getz von Berlichingen.

Nismo ga dobro ni pogledali, a njegovo tijelo se ponovno preobrazilo. Ovaj put naši prikazivači u snu bili su spremni i, ne samo što nisu viknuli od čuda nego je to naprotiv za njih postala igra koja je imala onu draž bez koje ni jedna igra ne može – draž novine.

Došljak je u vrlo kratkom vremenu promijenio još nekoliko odjeća i tijela, ali za sve to vrijeme na njegovom licu je bio jedan u isti mah zagonetan i poznat izraz koji se savršeno uklapao u svaku ličnost, ali je uvijek ostajao nezavisan i svoj. To je možda bio smiješak, a možda najobičnije ironično stezanje lica, ko će to znati, ali jedno je sigurno:

To je bilo lice neke više sile, nekog boga.

Kad sam se prenuo iz razmišljanja, svuda je vladala tišina. Ispred nas je sjedio neki čovjek zabavljen najčudnijim poslom na svijetu. Neprestano je pokušavao da odjednom navuče dvije neobične odore, ustvari dva tijela. Čovjek je bio nag kao prosjak, ali njegova prirodna elegancija i držanje nisu nam dali da se zbunimo, naprotiv, bili smo zadivljeni.

Shvatio sam u tom momentu da je to ono mistično biće koje se uvlačilo u tuđa tijela i koje sam uvijek vidio zaodjenuto. Gledao sam u ta tjelesa koja su ležala kraj njega i u kojima sam prepoznao Fausta i Mefistofela.

U tom trenutku došljak podiže na nas svoje oko u kojem je bila skupljena tuga čitavog čovječanstva i reče:

– Čitav svoj život ja sam pokušavao da se odjenem jednom od ove dvije haljine i tu se zbiva uvijek jedna čudesna stvar: kad spojim oba ova ogrtača zajedno, oni su mi pretijesni, a kad pokušavam da se uvučem u bilo koji ponaosob, osjetim takva ogromna prostranstva da mi stane dah i ne preostane ništa drugo nego li da se pomirim sa svojom ljudskom sudbinom ili da slijedim taj hod u nepoznato. Učinio sam ovo drugo i čitav život sam bio na početku, ali sam bar dobro upoznao prostranstva ljudska i ostat ću ovdje vječito, pretvoren u miljokaz. Međutim, malo ih je koji ovamo stižu.

Ovdje je san prekinuo svoj dosadašnji mirni tok i opet postao težak i mučan (a to se često dešava kod bolesnika i staraca),

kao voz pun svakakvih priviđenja i slutnji koji nosi svog jedinog putnika preko bolova i prošlosti u susret novom jutru...

 

Tako je pričao stari penzionirani profesor svom bivšem učeniku, a sada kolegi, dok su šetali kroz zlatom posutu aleju, koju je posipala jesen sakrivena iza kestenova.

Bio je petak neke zaboravljene godine.

 

Inkomenzurabilno!