Svaka porodica ima svoje ime i po njemu se prepoznaje.
Stekla ga je po kraju iz kojeg dolazi (Sarajlić, Banjalučkić, Tuzlak, Maglajlija, Duvnjak, Livnjak...), zanatu kojim se bavi (Kovačević, Samardžija, Ekmečić, Basara...) ili po karakteru koji se često poredi sa životinjskim carstvom (Vuk, Međedović, Orlović, Lisičić...).
Ipak, svako od djece iz tih porodica ima svoje ime. Ime koje označava samo njega ili nju.
Jedna od najuzbudljivijih stvari u životu jeste davati imena svojoj djeci.
Nomen est omen, kaže latinska poslovica. Ime je znak. Nije se s tim igrati. Jer ime zaista jeste znak.
Tako je bilo i s našom djecom.
Vrata je otvorila i provirila u naš svijet Lijepa kao slika (što je na farsiju opis imena, a i naziv cvijeta).
Kad je potom njena sestra prvi put jasno otvorila svoje oči, učinilo mi se da me je prepoznala.
Rodila se na dan velikog potresa koji nismo zaboravili (uvijek sam više volio arhaični izraz trešnja po kojem je nazvana kraljevna voćka u našim baščama).
Zato sam joj dao ime čvrsta ili postojana. Tako bi se to na arapskom nazvalo.
Vidjela je u svijetu nešto što drugi nisu vidjeli.
Zato sam joj dao ime mudra. To je ishodište iz grčkog.
Tako svi jezici sa svojim značenjima uviru u jedan jezik – onaj kojim govorimo.
Našem sinu dao sam ime po aliteracijskom zvuku, a onda me je iznenadio razgovor sa starom prijateljicom Azrom, koja je poznavala jezike i putovala po svijetu.
– Zašto? – rekla mi je – tamo tako nazivaju pse.
Zaprepastio sam se.
Pred oči mi je došla ljutita Harisa i pomislio sam da je u tom razlog. U čemu bi drugom i bio.
Nazvao sam ga znači Ljutko.
Ipak, njegovo se ime skladno slaže s prezimenom i asocira na zaboravljena predanja o našem pretku koji je pokopan u voćnjaku tekije Oglavak.
Zbog sličnosti zvukova, izdavača Knjige mrtvog pjesnika nazvao sam Horus. Zvukovi su, naravno, samo uvod u labirintni svijet značenja, kroz čiji behar i danas Horosani korača.
Tako nekako sam i ja dobio ime. Preuzeo sam ga zapravo i pitam se jesu li o njemu razmišljali oni koji su mi ga dali. Bilo je to ime mog nesretnog amidže i kažu da je djed to odlučio i na taj način nadomjestio svog četvrtog sina koji nas je zbog pogubne bolesti sve napustio.
Godinama kasnije, dok sam otkrivao sebe, otkrivao sam i svoje ime.
Prisjećam se trenutaka kad sam razmišljao o imenu djevojčice. Znao sam ga zbog trešnje i rukopisa u kojima sam ga oduvijek nalazio.
Razgrtao sam sve svoje uspomene i pokušavao otkriti ime u njima. Najednom mi se ono samo nametnulo, onako kako se djevojčica nasmiješila.
Taida.
Kod Terencija (Publius Terentius Afer), komediografa od čijih je šest drama sačuvano svih šest, jedan od pamtljivih likova jeste hetera Taida.
To ime putuje kroz vrijeme na čudan način i zatječem ga u jednoj od četiri kasne Shakespeareove tragikomedije (Cymbeline, Zimska priča, Perikle i Oluja). Svaka od njih otvara budućim čitačima svoja vrata. Ovdje je riječ o Periklu, nekoj vrsti dramskog romana u kojem je Taida izuzetan lik između ondašnje stvarnosti i svevremenosti (kao što će to kasnije biti Goetheova Grethen u Faustu).
Potom sam ime vidio u knjizi Pisma portugalske redovnice, o kojoj bi vrijedilo napisati poseban tekst.
Anatole France napisao je roman Taida, kojim oslikava vrijeme kršćanskog samootvaranja sa sjećanjem na sve što je prethodilo.
Razmišljao sam o tom ponovo na Pantovčaku prije dvadesetak godina, kad se kćerka vraćala u Ameriku, gdje sad živi.
Nesporazum na aerodromu produljio je njen boravak.
Napisao sam te noći Iza kapije tvog sna
Tvoj san je kapija noći
iza vrata tvog sna
spava noć
Sve što sam znao
sve što sam ikad bio
kćeri moja
blijedi pred tvojim snom
U noći spava svijet
iza noći spava svijet
u tvom snu
