Neke osobnosti pojavljuju se u našim životima poput pričina.

Ramadan Čigraš.

Ne mogu se u potpunosti sjetiti njegovog lika, ali znam da mu je ime nekako odgovaralo. Događaji su možda to ime oblikovali.

Kažu da se rodio u ramazanu (neki spominju dvadesetisedmu noć čiji su prostori nemjerljivi), a opsjednutost čigrama posve je zasjenila njegovo porodično ime i dala mu novi identitet. Ne znam koliko sam ga puta vidio, ali svaki put je to bilo nešto za pamćenje, nešto što jednostavno ne možeš zaboraviti.

Možda je njemu igra čigrama bila zapisana, ali i meni je očito zapisano da ga sretnem u sržnim trenucima svoga života. Bio je glasnik koga nisam uvijek razumio, ali uvijek bih intenzivno osjetio koliko je važno to što mi svojom igrom govori.

Mogao sam shvatiti što će se dogoditi da sam razumio igre čigre, ali nisam i u toj igri sam uvijek bio početnik.

Sad, u poznoj starosti, kojoj bolest otkriva neke nepoznate, dosad skrivene osobine, vidim brojne stvari toliko jasno da se čudim što sam olahko prelazio preko njih iako su me upozoravale na neumitne događaje što su slijedili, a čije su posljedice mogle biti katastrofalne. Začuđujuće je što se to nije dogodilo. Možda zahvaljujući urođenom instinktu koji je uvijek bio brži i moćniji od razmišljanja.

Kad je čigra nekad davno zaigrala svoju predstavu (vidio sam tu igru zaista kao predstavu), bilo je to u zavičaju i bio je ramazan. Ramadan Čigraš se igrao bičem i davao dodatnu snagu svojoj čigri koja je bila nalik na neku džinsku glavu i stalno pokušavala nešto kazati. Uvijek je bio brži od njenih riječi i u mom dječačkom sjećanju ostao je samo mrmor, nejasan ali paničan.

Potom su se te predstave događale na najneočekivanijim mjestima, u zimu ili ljeto, jesen ili proljeće, onako kako se lunarni kalendar pomjera.

Čigru kao džinsku glavu vidio sam u jednom velikom evropskom gradu. U to se vrijeme, tamo daleko gdje sam živio, precizno pripremljena glasina širila oko mene i nemušta blokirala sve što sam činio ili pokušavao učiniti. Nikad to kasnije nisam u potpunosti shvatio. Je li to bio niz nevjerovatnih slučajnosti ili dobro pripremljen napad kojem nije bilo moguće odoljeti s obzirom na to da se ništa nije govorilo, ali reakcije su bile nedvosmislene?! Ništa se nije znalo osim tog da sam za nešto kriv. Vrhunski rezultat politike čaršije.

Kao i obično, nisam se pretjerano uzbuđivao, ali posljedice su bile sve gore. Ni trenutka nisam mogao predahnuti. Protiv glasine nema odbrane. Što je nevjerovatnija, uvjerljivija je. Uz to, ako se ikad otkrije kako je čitava spletka nastala, svaki od sudionika moći će kazati kako nikad to nije čuo ili je čuo ali nije povjerovao.

Savršeno društveno ubistvo. Uz neograničen broj osmijeha. Za analizu bi bilo neophodno pokrenuti vrlo ozbiljan studij. Osmijeh je zaista iskazivanje onoga što jesmo čak i kad toga nismo posve svjesni. O glumi također da se i ne govori.

Naša književnost je nažalost daleko od primjera koji bi osvijetlili ovu priču. Fikcijska ili nefikcijska, svejedno. Važnije je sudjelovati nego shvatiti. Konspirativnost je ključni element urotništva. A glupost ubitačno ozbiljna, jer moć gluposti je proporcionalna ravnodušnosti čaršije. Filozofija zatvorene čaršije neumitno gradi svoj svijet po uzoru na sudnicu.

Tek sam tad razumio onu iskeženu džinsku glavu koja se okretala sa zatomljenim vriskom na usnama, okretala sve dok nije nestala.

Pogledao me tad nekako tužno, vidio sam to savršeno sabrano, a onda je nestao i on.

Tamo, u velikom evropskom gradu.

Jedanput sam koračao prema gomili ljudi i osjetio nešto što dotad nikad nisam. Nepoznatu opasnost. Nešto na što se ne može reagirati osim osjećati bezrazložni strah.

Zaista neobično.

Probudio sam se rano, kao što se to često događa i, nastojeći da ne uznemirim nikoga, izišao. Bilo je to negdje na Sjeveru kad se sjeverna svjetlost susretala sa svjetlostima dana. Neka mliječna prozirnost pokazivala nam je koliko je pokazivala. Zapravo, mogli smo vidjeti, na poseban način, ono za čim smo i žudjeli.

Trenutak u kojem smo mogli shvatiti sebe.

Progurao sam se kroz gomilu i vidio Ramadana Čigraša kako se igra sa svojom čigrom. Ništa nije govorio i svi su vjerovali da tajnu mogu jedino sami otkriti. To je bio taj mamni poziv koji ih je držao na okupu. Kad je čigra načas zastala i onda se okretala gledajući svakog pojedinačno u lice, pomislio sam da će otvoriti usta i početi govoriti.

Gledala je tad u mene. Zaustila je, ali ništa nije kazala. Tad ju je Ramadan žestoko udario bičem. Sve brže se počela okretati i magija tog trenutka je nestajala iako sam žudio da mi kaže ono što je naumila.

Ramadan ju je udario još jednom. Okretanje je postalo munjevito, a onda je iščezla. Kao da se istopila. Ili prešla u neki drugi svijet. Onda se i Ramadan Čigraš počeo okretati. Kao da je opsjednut.

Vidio sam lica koja žele nešto učiniti, bar pitati, ali nije dogodilo ništa. Ramadan se okretao, sve brže i brže, a onda je i on nestao.

U zraku?

Ko zna gdje.

I to je kraj priče koju nikad u potpunosti razumio.