Kad sam se vratio iz vojske, otišao sam jednog jutra kod mesara Fadila. Bio je sam. Ljudeskara. Uz njegovu veličinu bio je i primjeren starački stomak. Ljubazno sam ga pozdravio. Nisam bio siguran, međutim, je li raspoložen za razgovor.
– Čuo sam da ti je ovdje dolazio i čuveni pisac?
– Zar se i to zna?!
– Zna se. I kažu, kad te oslovio, da si mu rekao neka pričeka, zar ne vidi koliko je ljudi došlo prije njega... možda ga nisi prepoznao...
– Jesam. Naravno. Ali nije bilo baš tako...
Način na koji je to izgovorio jasno je ukazivao da je priča istinita. Naravno. Zašto i ne bi bila?!
Nekoliko dana kasnije prošao sam pored stare zgrade u kojoj je nekad bila glasovita hastahana, više od stoljeća prije mog rođenja. Sad je izgledala zaista tužno. Vidljive su bile rane koje joj je nanio potres, ali još uvijek se vodila rasprava hoće li je srušiti ili je vrijedi spašavati.
Događaje koji su se u toj zgradi zbili dramatično je opisao u svom ljetopisu fra Martin. To je bio konačni udarac murtad-taboru koji je zajednički junak romana i nevolja glavnog lika Omer-paše Latasa. Poljski, mađarski i drugi oficiri koje je okupljao zbog vojnih sposobnosti.
Nakon prijava i spletaka da su ti sposobni zapovjednici sramota vojsci jer nisu osunećeni, Omer-paša je donio odluku koja je u hastahani odmah izvršena, a što i danas vidim poput nekog živopisa na zidovima velike prostorije u toj zgradi. Ne znam pod kojom su izlikom prisutni zapovjednici natjerani da se razgolite, a zatim su unutra utrčali momci s oštrim sabljama koji su otklonili ono što se smatralo nekom vrstom izdaje.
Osim fra Martinovog ljetopisa priča se gotovo zaboravila, iako se godinama prepričavala.
Ne znam šta je o svemu tome mislio pisac.
Kažu da ga je s police do posljednjeg trenutka gledao mali kip u turskoj uniformi. Šta mu je govorio, ne znamo, jer je roman ostao nedovršen. I pojavio se posthumno. O čemu je Ivo razgovarao s njim, možemo samo pretpostavljati.
U tim razgovorima je možda i odgovor zašto događaji u hastahani nisu napisani. Kad je Mihajlo obrezao prethodni život i postao Omer, čini se da su se stvari u njegovom životu neprekidno vraćale na početak.
Stjecajem okolnosti, prihvatila ga je porodica Bojić i brinula se o njemu sve dok se nije zaputio u Vidin, a potom u Stambol. Tamo je samo napredovao i činovi na njegovoj uniformi su rasli.
Postao je stručnjak za obuzdavanje pobuna ili ustanaka, što je vrlo uspješno pokazao u Siriji, Albaniji i Kurdistanu.
To će mu u kasnijim godina gotovo postati zaštitni znak.
Bojići su uvijek bili ugledni, kasnije i glasoviti mesari, a Bojića han je bio podalje od grada gdje su se putnici mogli okrijepiti i odmoriti. Postao je taj han dio uobičajene uzrečice.
Priče o Omerovom ponovnom dolasku u Banju Luku iznjedrile su niz nevjerovatnih priča, bajkovitih, basnoslovnih i sve su govorile o strahu. Stručnjak za gušenje buna i bundžija bio je pred vratima. Svi su se bojali, naravno. Čak i oni koji su se sastajali i razgovarali o otporu.
Vidjeli su njegove oči u očima životinja koje su vrzmale po avliji ili sokaku. Ničemu nisu vjerovali. Čitao sam te priče i razumijevao ih onako kako nikad o pričama nisam razmišljao.
A Omer-paša je najprije otišao iz Sarajeva, gdje se smjestio, u Hercegovinu. Krvavo je ugušio nemire. Tamo je zarobio starog Ali-pašu Rizvanbegovića i vukao ga naopako na magarcu sve dok se nisu posve približili Banjoj Luci. Za logorovanja na Manjači probudio se, po zvaničnoj priči, zadrijemali nizam i uplašen pogodio pašu između očiju. Tako govore činjenice.
Njegov mezar iza Ferhadije stoljeće i više kasnije pričao je svoju priču o događajima u to vrijeme. Pokopao ga je i označio jedan banjalučki prijatelj.
Razmišljao sam tih dana neprekidno o jednom slučaju iz vojske koji nisam mogao zaboraviti. Zbog izuzetne važnosti, jednog je jutra bio postrojen puk. Obratio mu se potpukovnik zadužen za moralnopolitičko vaspitanje. Bilo je to nešto poput usmenih novina. Najednom je izgovorio kao stvar od najveće važnosti kako je umro pisac. Očigledno je bila neka greška u dogovoru, jer se, umjesto proglašenja trenutka šutnje, začuo gromoglasan pljesak. I sam empevejac je oborene glave razmišljao o tom. Ništa se, međutim, nije moglo učiniti.
Tako su usmene novine u vojsci obilježile piščevu smrt.
Mnogo sam puta razmišljao o tom. Čak i sad, toliko godina kasnije, nije mi posve jasno šta se zapravo dogodilo. Nikad tako nešto nisam čuo, osim na oproštaju od glumca, gdje je taj pljesak upućen svim velikim trenucima na pozornici po kojima će ga oni koji ostaju pamtiti.
Naravno, tu su stvari posve drukčije posložene i smisao im je gotovo mitski.
Nakon svega sjećam se trenutka kad se posthumno pojavio roman Omer-paša Latas. Čitao sam ga pažljivo i pokušavao pronaći nešto od onoga što sam o čitavoj priči znao. Međutim, iako su činjenice poznate, bio je to zaista drukčiji pogled. Onaj u kojem je Ivo istraživao sebe.
