Prvenački razredi Osnovne škole koja je nosila ime pjesnika Zmaja održavali su se u vakufskoj kući pokraj džamije Ferhadije. Od prostora džamije, njenih turbeta i mezarluka dijelila nas je željezna ograda. U školskom dvorištu bilo je neobično stablo obilato listovima koji su stvarali plikove na licu kad bi ih njima protrljali. Nikad nisam saznao kako se to drvo zove osim da je japansko. Tako smo ga i zvali. Japansko drvo.

Zaista je ličilo na mnoga stabla koja sam kasnije viđao na drvorezima, crtežima ili slikama. To je bila uspomena na vrijeme kad je neko smišljeno sadio razno ukrasno drveće po našem gradu, neko poslan iz Beča.

I potkrovlje škole bilo je tajnovito.

Često se čula buka za vrijeme nastave, a onda su se kroz prozore vidjeli golubovi koji su panično izlijetali i pribirali se nakon nekog nesporazuma u tom nevidljivom golubarniku.

Tamo je sa svojim golubovima živio Ale.

Nije ga bilo moguće vidjeti. Živio je posve izoliran u svom svijetu. Bio je nešto stariji od nas i potpuno ogrnut pričama od kojih ni jednu nije bilo moguće provjeriti. Uvijek je neko nešto znao i priče su se premrežavale tako da ih nije bilo moguće provjeriti.

Mnogo kasnije vidio sam ga na mostu kako baca konopac s golemom trokukom na vrhu u Vrbas i hvata stabla koja je oluja negdje srušila. Mislim da je ta uhvaćena drva prodavao i tako se prehranjivao. Ili ko zna što?!

Razgovarao sam s njim u gostionici Kod Hilmije, nedaleko od gradskog mosta. Nikad se prije tog nismo upoznali. Znao sam ga, znao me je (ko zna kako?). Čuo sam za njegovu opsjednutost čokoladicama Životinjsko carstvo i kupio sam nekoliko tih čokoladica kad sam se zaputio prema Hilmijinoj gostionici.

Kad sam ga vidio, sjeo sam za stol nasuprot njemu i izvadio čokoladice.

Gledao me je radoznalo.

Otvorio sam jednu čokoladicu i izvadio sliku. Skrivao sam je.

– Čuo sam da znaš sve slike? – rekoh mu.

– Znam – reče on. – kaži broj.

– Kazao sam

Nasmijao se.

– Ne znaš?

Izgledao je zamišljeno.

– Vodomar. Avdo Tica – izgovori kao da recitira. Sjetio sam se Avde Tice na njegovom biciklu i shvatio zašto se Ale nasmijao. Zaista je Avdo ličio na vodomara.

Tad sam ga pogledao pažljivije. On je zaista vidio svijet drukčije. Dao sam mu čokoladice i više ga nisam ispitivao. Između svijeta životinja i svijeta ljudi prepoznavao je toliko sličnosti da je u tom pronalazio neki sklad koji mu je bilo jednostavno tumačiti. Kao kad naučiš neki novi jezik. Otad sam ga povremeno susretao. Jedanput na ulici pokraj Vrbasa. Išao sam sa svojom mladom ženom.

Ale nas je prijazno i sa zanimanjem gledao.

Najednom je u ruci držao dva cvijeta. Različita. Bijela margareta i ljubičasti cvijet čička.

– Ona je golubica, a ti si golub gaćan.

Izgledao je posebno radostan.

Dao joj je margaretu.

– Za bijelu golubicu.

I meni čičak.

– I za tebe.

I otišao.

Toliko godina kasnije ne mogu zaboraviti taj susret.

Viđao sam ga uglavnom na grobljima. Jedanput me pogodio grumenčićem zemlje koji je inače bacao u raku. Zamislio sam se tad.

Njegovo ostrvo na ušću Crkvene u Vrbas stajalo je kao neki znamen i opomena. Bio je jedan od trojice koji su načinili svoju adu.

Alijina.

Hakijino Ostrvo ljubavi.

Jeftino.

Možda je stoga zaista znakovito što sam ga posljednji put vidio na pokopu Hakiji, renesansnom stolaru (tako mu je pisalo iznad radnje) od kojeg je ostalo mnogo izgrađenih čamaca i popravljenih i izliječenih gitara i violina. I mnogo priča. Te uspomena na razgovore.

Dolac je jedva pronašao mjesto za Hakijino počivalište. Tu je živio i mjesto ga je oduvijek čekalo.

A bilo je nedoba.

Doba podlosti, zla i okrutnosti.

Vraćali smo se u Borik zajedno. Šutjeli smo. Svako je svoje mislio. Tad sam ga upitao

– Je li ikad bilo gore nego sad?

Pogledao me posebno lucidno, ne čudeći se pitanju. I odgovorio posve siguran u ono što govori.

– Bilo je, naravno. Kad je bilo isto ovako, ali nije se znalo da je ovako.

Tu smo se razišli.

O toj njegovoj rečenici nikad nisam prestao razmišljati.

Znao sam da su ga hapsili nekad. Razmišljao je naglas i svi su ga mogli čuti. Tako i oni koji su ga hapsili jer su pratili sve gdje se skupljaju ljudi. Ne vjerujem da su išta iz svojih ispitivanja mogli zaključiti jer je njegovo mišljenje bilo u drugačijim sferama od njihovih naredbi i kodova.

Bilo kako bilo, opet su ostale priče.

Kasnije sam čuo mnogo priča o njegovu porijeklu i sudbini, ali te su se priče često sudarale same u sebi. Jedino u što vjerujem jestw ono što sam sām vidio i tih nekoliko susreta i razgovora kad su se naši udesi dotakli.