Između dva svjetska rata, u Palestini - tada starateljskom teritorijom Velike Britanije - muslimansko stanovništvo se, pod vodstvom svojih vjeroučitelja, zadojenih panarapskom ideologijom, sve više sukobljavalo sa Jevre, koji su počeli masovno se doseljavati u Palestinu. Britanske vlasti su zbog toga 1920. godine ograničile broj jevrejskih useljenika na 16.500.
Ali već 1921. godine, samo u Jaffi, u sukobima s lokalnim Arapima, poginulo je gotovo stotinu Jevreja. Nova faza sukoba u Palestini počela je, nakon uspostave Hitlerovog režima u Njemačkoj, koji je potkraj augusta 1933. godine, sa jevrejskom “Cionističkom Njemačkom Federacijom” postigao tajni dogovor (kasnije poznat kao “Haavara sporazum”), prema kojem se do 1939. godine oko 60.000 njemačkih Jevreja preselilo u Palestinu, uz naplatu od 1000 britanskih funti Anglo-palestinskoj banci. Sav preostali novac njemačkih Jevreja banka je prebacila na njihov osobni račun u Jeruzalemu.
Dolazak imućnih Jevreja u Palestinu, koji su odmah počeli kupovati i na moderan način obrađivati zemlju te voditi uspješne biznise, potaklo je nove, još veće i krvavije sukobe s muslimanskim stanovništvom. Nastojeći smiriti vjerske strasti i etničke sukobe, britanske su vlasti 1936. godine smijenile jerusalemskog muftiju Haj Mohhameda Amina al-husseinija, kojeg je britanska vlast još 1921. postavila na taj položaj. Ali, narednih godina, politički otpor Al-husseinija prema Britancima i mržnja prema Jevrejima sve više su rasli pa je on u aprilu 1941. godine proglasio rat protiv Velike Britanije.
U novembru 1941. godine, otišao je još korak dalje izbjegavši u Njemačku, gdje je otvoreno stao na stranu sila Osovine. U političkim pregovorima s Hitlerom, novembra 1941. godine, zatražio je od vođe Trećeg Reicha podršku arapskoj stvari, te ponudio silama Osovine vojno savezništvo svih Arapa, osobito protiv Jevreja. Istovremeno je počeo veliku propagandnu akciju, usmjerenu na zemlje članice Osovine - pa tako i NDH - da ne dozvoljavaju iseljavanje Jevreja u Palestinu.
Bio je to, ustvari, dio Hitlerovog plana, koji je sredinom 1941. godine, promijenio strategiju prema Jevrejima, te njihovo sistematsko iseljavanje u Palestinu zamijenio “Konačnim rješenjem” tj. koncepcijom potpune eksterminacije Jevreja u Evropi. U tom smislu, Hitler je Al-husseiniju potvrdio da: “Njemačka vodi beskompromisni rat protiv Jevreja. To, naravno, znači i aktivno odbacivanje nastojanja da Palestina bude jevrejska domovina (...) Njemačka će pružiti političku i praktičnu pomoć Arapima u toj borbi...” Za ostvarenje tog cilja, Führer je odobrio muftiji Al-husseiniju 750.000 maraka mjesečne pomoći za rat u Palestini. Dvije godine kasnije, 1943., vođa SS-a, Heinrich Himmler, pohvalio je tok te borbe, naglašujući kako je njemačke oficire u Zagrebu pozvao da se založe za što brže formiranje bosanskohercegovačke SS Handžar-divizije.
Istovremeno, 27. aprila 1943. godine, došlo je do trećeg susreta ustaškog Poglavnika i vođe Trećeg Reicha. Razgovor održan samo nekoliko mjeseci prije kapitulacije Italije, inicirao je sam Hitler, nakon što se o tome konsultovao s talijanskim diktatorom Mussolinijem. Duce je odgovorio da bi Paveliću trebalo ukazati na njegove velike političke greške koje su dovele do “proplamsaja gerilskog rata na Balkanu”, te da “Pavelić mora težiti nekoj nagodbi s ‘pravoslavcima’, Muslimanima i pristašama Mačeka”, kako bi se mogao: “...stvoriti red u državi koja nastaje. Osim toga, Pavelić se mora okružiti drugim ljudima!”
Sastanak Pavelića i Hitlera održan je u dvorcu Klessheim kraj Salzburga, a u pratnji Poglavnika bili su njegovi najbliži pobočnici, novi i bivši ministri vanjskih poslova dr. Mile Budak i dr. Mladen Lorković, te dvojica generala, Begić i Prpić. Na sastanku, Hitler je ustaškom izaslanstvu prikazao aktuelno stanje na istočnom, a zatim i na hrvatskom frontu. Za privremena “ulegnuća” na liniji fronta - kako je Hitler nazvao linije povlačenja snaga Osovine (među njima i “Hrvatske legije”) – rekao je da će biti “ispravljena” te objasnio kako je i u Prvom svjetskom ratu Njemačkoj trebalo tri godine da porazi Rusiju.
Što se tiče ratišta u Hrvatskoj i na širem prostoru Balkana, Hitler je naglasio njemački interes za uspostavljanje mira i reda u NDH, ne zbog posebnog političkog interesa već, prvenstveno, zbog sigurnosti prometnica, putem kojih se Njemačka opskrbljuje pšenicom, kukuruzom, boksitom i drugim rudačama, potrebnim za ratnu industriju: “Ako se zbog neprestanih manjih poremećaja ili rušenja velikih objekata, poput mostova, onemogući saobraćaj na željeznicama u NDH, koje su bitan dio tih linija opskrbe, zajedničko vođenje rata Njemačke i njezinih saveznika bilo bi krajnje ugroženo”, naglašavao je Hitler.
Pavelić je na to odgovorio kako NDH ima dovoljno mladih ljudi i vojnika, ali da joj od Njemačke treba vojna pomoć u oružju i u vojnoj obuci. Za stanje na frontu je ustvrdio: “...da je otpor većine partizana, Titovih bandi, slomljen. Postoje još samo pojedina žarišta nemira. Glaise von Horstenau je, naprotiv, ukazao na to da osiguranje pruge Zagreb-Beograd, ipak pričinjava velike poteškoće, budući da pruga prolazi kroz šumom bogate predjele i duž mjesta nastanjena najrazličitijim narodnostima. Ubijanje talaca ovdje ima malo svrhe...” Hitler se složio s takvom ocjenom, primijetivši da su: “...s partizanima nastale poteškoće čak i u njemačkim graničnim područjima (tj. na tlu pripojene Slovenije, op. D. B.) i ponukale Reichsführera SS, da duž granice povuče prepreke od žice s redarstvenim uporištima, kako bi spriječili partizane, da se poput divljači prebacuju iz jedne u drugu zemlju.”
Službeni dio susreta dvojice šefova država bio je korektan i u duhu prijateljstva, ali nastavak događaja pokazuje kako je Hitlerov poziv Paveliću i njegov dobrohotan pristup temama od zajedničkog interesa bio samo “sedativ” za Pavelića, u čiju je sposobnost upravljanja državom Hitler imao sve manje povjerenja, najviše zbog raspirivanja međunacionalne mržnje i, posljedično, širenja rata, što je bilo protiv njemačkih interesa na strateški važnom pravcu od Srednje Evrope prema Grčkoj, Turskoj i Bliskom Istoku.
Na ručku koji je uslijedio, Hitler je, opet diplomatski uglađeno, Poglavniku dao na znanje da ga nije pozvao zbog nekih konkretnih problema, već samo da se još jednom susretnu. Kao i prilikom prethodnog susreta, u septembru 1942. godine, naglasio je kako od NDH očekuje da “sama svladava svoje poteškoće”, ali da Njemačkoj osigura transportne pravce prema jugu Balkana, što je važno zbog kritičnog stanja na frontu u Sjevernoj Africi, na kojem se njemačka vojska opskrbljuju preko Atine i Soluna, a zatim preko Krete, do Libije.
Hitler je, zatim, prenoseći stajališta vrha Wehrmachta, ponovio zabrinutost zbog ustaške “nacionalne politike”, zbog koje se na teritoriji NDH razgorio veliki rat, a posebno teško stanje nastalo je u Bosni i Hercegovini, gdje se sve tri etničke i vjerske skupine nemilice bore jedne protiv drugih, zbog čega tamo mora biti stacionirana mnogobrojna njemačka vojska.
Kada je riječ o širem vojno-strateškom aspektu, Hitler je izrazio očekivanje da će NDH vlastitim vojnim djelovanjem omogućiti njemačkim divizijama da se iz Hrvatske što prije premjeste na druge frontove, posebno na Istočni front, gdje su bile potrebnije. Pavelić je, na ove primjedbe, Hitleru pokušao opravdati česte kritike protiv hrvatskih vlasti (osobito iz vrha Wehrmachta) zbog masovnog progona Srba, pa je rekao: ”...ne može biti govora o nekom namjernom osuđivanju Srba. To osuđivanje nije uslijedilo samo zato što Hrvatska nije mogla dopustiti da naoružane bande na njenom području slave kralja Petra i primaju pismena naređenja Draže Mihajlovića”, na što je Hitler, pomirljivim tonom, dodao da je: ”... jasno da su Srbi uvijek mutikaše, svadljivci i narušitelji mira“.
Govoreći o poslijeratnom “Novom poretku”, koji će biti zaveden poslije pobjede sila Osovine, Hitler je nastojao neutralizirati muslimansku i arapsku sumnjičavost prema rasnoj teoriji, tj. superiornosti “arijevske rase”. Plan kojega je Hitleru predočio vođa SS-a Heinrich Himmler, posebno je isticao ideju o Muslimanima kao “islamskim Germanima”, koji su se od NDH, Balkana i Bliskog istoka, sve do turkofonih dijelova “bivšega SSSR-a”, trebali ujediniti pod crnom zastavom SS-a.
Najzanimljiviji dio zapisnika s tog, neformalnog dijela razgovora, bila su Hitlerova razmišljanja o budućoj, ujedinjenoj Europi, te ulozi koju Njemačka i Hrvatska trebaju preuzeti u poslijeratnom razdoblju: “Hrvatska je oduvijek bila usko povezana s Njemačkom i u staroj Austriji bila jedna od njenih najvjernijih zemalja. Siguran je da će to i u budućnosti omogućiti najužu povezanost Reicha s Hrvatskom. Njemačka je uklonila židovstvo s njegovih gospodarskih položaja i stvorila poredak, koji sad već deset godina služi na korist svima. U gospodarskom pogledu ima ovo gledište: da se čitava Europa - kao što je to Reich postigao - sredi kako bi osigurali, prije svega seljacima, postojanje. U ujedinjenoj Europi, cijene će svuda biti iste, a valuta će se stabilizirati. Stoga mu pred očima lebdi za budućnost na području tržišnog poretka europska suradnja, koja bi zajamčila svima zemljama jednaku sigurnost. Njemačka nema nikakvih eksploatacijskih namjera. Ona će pomagati u cilju dobrobiti svima i sudjelovati u poslijeratnom sređivanju.”
U tom kontekstu, ali i zbog savezničkog napredovanja u Sjevernoj Africi, posebno aktuelno postalo je pitanje odnosa prema Muslimanima u NDH, kao i arapskim narodima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Prvi potez za koji se Wehrmacht odlučio bilo je formiranje tri nacističke Waffen SS-divizije, od kojih dvije na prostoru Albanije (“Skenderbeg” i “Kama”) i jedna, sastavljenu od bh. muslimana, koja bi preuzela uspostavu mira u tom dijelu NDH. Istovremeno, te vojne jedinice trebale su biti simbolični znak prijateljstva njemačkog Reicha prema muslimanskom svijetu, za čiju se podršku u ratu Hitler naglo zainteresirao. Potkraj 1943. godine, on je potpisao i formalni akt o osnivanju SS dobrovoljačke “Handžar-divizije” u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Međutim, ova odluka nije se svidjela hrvatskoj vladi i vojnim zapovjednicima, budući de je - kao i osnivanje “folksdojčerske” SS divizije “Princ Eugen” - otvoreno zadirala u vojno-odbrambeni suverenitet ustaške države. Ali iza tih odluka stajao je lično zapovjednik SS-a, Heinrich Himmler, koji je već tada razvio posebnu fascinaciju prema muslimanskim ratnicima, za koje je govorio da su - zbog vjere - hrabriji od kršćana, tj. da rado ginu s poklikom: “Allahu Ekber”, očekujući da će ići ravno u džennet. Zato je preferirao u Bosni i Hercegovini formirati Waffen-SS jedinicu, više stranačku, negoli regularnu vojnu jedinicu, ali koja bi ušla u sastav Wehrmachta.
Samo nekoliko dana poslije razgovora Hitler - Pavelić, ministar vanjskih poslova von Ribbentrop je njemačkom poslaniku u NDH Sigfriedu von Kascheu poslao obavijest da u Zagreb stiže vođa SS-a Himmler, koji s Poglavnikom i visokim zapovjednicima želio razgovarati o vojnim i redarstvenim poslovima. Zbog toga je, uoči njegova dolaska, bilo izvršeno novo, masovno hapšenje oko 1700 Jevreja, s tim da je s njemačkim poslanstvom još jednom potvrđeno da se neće hapsiti Jevreji iz miješanih brakova, kao niti jevrejski stručnjaci, potrebni u privredi, kulturi i drugim oblastima, pa je sastavljen i tačan popis takvih osoba.
Nakon dolaska u Zagreb, 5. maja ujutro, Himmler je prvo u Njemačkom izaslanstvu, kod von Kaschea, održao sastanak s njemačkim zapovjednicima i obavještajnim oficirma, koje je pozvao da se založe za što brže formiranje bosansko-hercegovačke SS “Handžar-divizije”. Kasche ga je, pri tome, upozorio na stav ustaške vlade prema kojoj bi katolički i muslimanski pripadnici te divizije trebali sudjelovati u različitim jedinicama, a ne zajedno.
