Hasan Hasić
KOŠČATO
KUĆO
na obali, ravni,
pokraj guvna i strmini,
kliče sunčev žar
na godinu nadnešen.
S prva obeća sjetvu
ugrija nadu u žetvu.
Umili muža ženi
razdraga ženu mužu,
osokoli mirne noći
i dok zlatice prođu
i njive se ogole
na zimu će radost ovom dvoma...
a njih već troje.
I tek što se skrilo
granut će bar zubato
s ovim trećim
već među se da sviknu.
Ne ponire olahko ni ono ni plod
ni dvori ni rod.
LOZA
(Njojzi)
Zgasnut će žiška u furini
poneka naša sumnja će zakloniti krajolik
kojem smo ostavili naše zjene
i umjesto da posjednemo naš dever
i umjesto da posijemo naš pjev
neće proći ni bogda vremena
čiju hitrost vascijele dane kudimo
istrčat ćemo na julski zvizdan
a tamo
nejma onih iz čijih kičmi smo potekli
u čijim utrobama nas rahmet zatek’o
već tudi
presahnut će gnjev i sva sila očaja
utrnut će bezglavost naših ideala
izvit će se naša čežnja i ko zna koji put
uščuvati nas od grubih priča ovoga svijeta
i u trenu oslobođenja – razvezat će se loza
poljem i strminom
u vis u dol!
Nadit ćemo joj imena onih
koje nismo zatekli
u našem selametu!
CRVENA PALAČA
Ti si računala
ja sam sanjao
i volio sam to neobično
znajući da polutke imaju odgovarajuće razlike
Kako mrziti korake
kojima smo otišli?
Tada bih morao
prezrijeti sva čekanja
i ono malo gledanja
u istom satu
a sve ostalo su riječi
kojima smo se jedno drugom odali
Naš sastanak i rastanak bi sreća
prvo neznano
drugo jer vjerujemo
da je pravedno
da je dostojno
Na svijetu će uvijek biti jedno mjesto
koje smo htjeli zajedno pregraditi
neka Granada koju smo
eto tako
predali
S nešto računice
s nešto snova
