U restoranu Amici, najekskluzivnijem u Georgetownu, zajednički tanjur wagyu govedine košta 350 dolara. Nijedan desert ne košta ispod 20. Jamajčanin Gregory Lynch, golemi tip odjeven u crno od glave do pete, svaki dan otvara vrata ministrima, magnatima, zaposlenicima naftnih kompanija, indijskim pjevačima, glumcima iz sapunica i ljudima sumnjivog porijekla bogatstva.

Građevinski kamioni danju i noću stvaraju prometne gužve. Na aerodromu je gužva, puni su hoteli, taksisiti ne voze za manje od 30 dolara. Supermarketi su puni uvoznih proizvoda, slijedeće godine bit će izgrađen novi stadion za lokalni kriket tim Amazon Warriors. U maloj zemlji Gvajani novac izvire iz zemlje.

Desetljećima je ova bivša britanska kolonija bila skrivena od očiju svijeta. Teško bi je neko sa strane mogao precizno locirati na karti. Bila je druga najsiromašnija zemlja u Latinskoj Americi kada joj se sudbina iznenada promijenila 2015. godine, trenutno je to najbrže rastuća ekonomija na svijetu, prema MMF-u.

Američki ExxonMobil i njegovi partneri, Hess i kineski Cnooc, pronašli su više od 11 milijardi barela nafte u blizini obale, što je otkriće od kojeg bi zemlja mogla udobno živjeti slijedećih 20 godina. Strana ulaganja i izgradnja infrastrukture ogromni su, stručnjaci se nadaju da će 800.000 stanovnika Gvajane s vremenom imati jedan od najvećih prihoda po glavi stanovnika.

Međutim, problem iz prošlosti prijeti da uništi ovaj medeni mjesec. Venezuela, susjedna zemlja, polaže pravo na Essequibo, regiju koja čini dvije trećine Gvajane i dodijeljena je ovoj zemlji arbitražnom presudom 1899. godine. Uz obalu te džungle, dvostruko veće od Portugala, leže ogromna naftna polja. Predsjednik Venezuele, Nicolas Maduro, mapirao je novu kartu svoje zemlje u koju je uključio i Essequibo, što je ozvaničenje njegovih namjera.

Essequibo je područje od oko 160.000 kvdratnih kilometara, sporno više od 100 godina, koje i Venezuela i Gvajana smatraju svojima. Sukob je eskalirao nakon što je vlada Gvajane raspisala tendere za naftu u područjima koja čekaju razgraničenje.

Zvanični Caracas tvrdi da mu ta teritorija pripada od 1777. godine kada je bio španska kolonija i poziva se na Ženevski sporazum, potpisan 1966. prije nezavisnosti Gvajane od Ujedinjenog Kraljevstva, koji je postavio temelje za dogovoreno rješenje i poništio odluku iz 1899. godine. Gvajana brani ovu presudu koja utvrđuje njezina trenutna ograničenja i traži od Međunarodnog suda pravde (ICJ), čiju nadležnost Caracas ne priznaje, da je ratificira.

Maduro i Irfaan Ali, predsjednik Gvajane, sastali su se licem u lice u Svetom Vincentu i Grenadinima ovog četvrtka i dogovorili da neće koristiti silu u svom sporu.

"Venezuelanska prijetnja izazvala je zabrinutost u Gvajani, neću lagati", kaže Mark Phillips, premijer zemlje, u svom uredu razgovarajući sa reporterima El Paisa. “Ali Venezuela ne može zaustaviti naš prosperitet. Ne možete pripojiti Essequibo, ono što gospodin Maduro kaže nije moguće. Nikada nećemo pristati na bilo kakav zahtjev Madura i njegove vlade. Poštujemo rad Međunarodnog suda pravde, gdje se rješava sukob”, čvrst je Phillips.

Učinak naftnog buma je šokantan. U 2022. godini BDP Gvajane porastao je za 62%, a za ovu godinu predviđa se rast od 37%. Trenutno proizvode 400.000 barela dnevno. Vlasti i naftne kompanije planiraju povećati proizvodnju na 1,2 miliona 2027. godine. Stručnjaci za sirovu naftu do sada nisu vidjeli takvu eksploziju. Premijer objašnjava da tim novcem žele poboljšati obrazovanje, infrastrukturu (trenutno vrlo lošu), univerzitete i bolnice.

Vlada planira povezati Georgetown, glavni grad, direktno s drugim gradovima i krenuti autocestom do granice s Brazilom. Zemlja je puna dizalica, skela i radnika koji rade 24 sata dnevno.

Theodore Kahn, analitičar za andsku regiju u kompaniju Control Risks, iz prve je ruke svjedočio rastu Gvajane. Sve u svemu, kaže on, prilike su se proširile i očekuje se da će situacija ​nastaviti poboljšavati. Državni budžet se višestruko povećao. Međutim, usko grlo se javlja s administrativne strane. Investicije i dolasci stranih kompanija premašili su kapacitete javnih agencija, što se odrazilo na spore procedure i dozvole. Nabaviti radnu snagu ili građevinski materijal nije nimalo lahko. Privreda raste iznad svojih mogućnosti. “Postoji sve veća ovisnost o nafti, koja već predstavlja 70% ekonomije. To stvara rizike kada tržište padne. U jednom trenutku cijena će pasti. Veliko je pitanje kako će Gvajana odgovoriti”, objašnjava Kahn.

Još jedan izazov je da se ovaj novac koji izvire iz zemlje distribuira na pravilan način i da ne završi u rukama korumpirane elite, kao što se dogodilo u drugim zemljama. Na vlasti se izmjenjuju, ne bez rasnih napetosti ili optužbi za korupciju, dva politička pokreta, jedan predvode Afro-Gvajanci, potomci robova, a drugi Indo-Gvajanci.

Trenutno je na vlasti Indo-Gvajanska narodna progresivna stranka (PPP), koja je u kampanji kritizirala sporazume s Exxonom, ali kada je došla u vladu, svaki spor je gurnula pod tepih.

Oko cesta su brojni reklamni panoi ExxonMobila koji najavljuju otvaranje radnih mjesta i obećavaju jeftiniju energiju. Kompanija je uložila milijardu dolara u programe zajednice. U reklamama, nasmijani, moderni ljudi pojavljuju se u idiličnim, gotovo filmskim prostorima. To još uvijek nije stvarnost Gvajane, koja se mora nositi sa stopom siromaštva od 48%, lošim cestama, pristupom vrlo nesigurnim poslovima i neobuzdanom inflacijom. Ali nafta slika vedru budućnost zemlje koja je još u izgradnji. (El Pais)