U cijelom kraju niko takvom dubinom ne bijaše svjestan vode kao Aurelije Supero, isluženi legionar VIII veličanstvene legije. Otkako se vratio iz Afrike, od vode se naprosto nije razdvajao. Kazivalo se da mu uvijek pri uhu mora biti njen žubor. Ako bi se kojim slučajem desilo da pjesma vode izostane, ma samo i za tren, njega je hvatao neviđen nespokoj. Oni koji su svjedočili tom činu pričaju kako bi padao na zemlju, sručio bi se na koljena svom težinom, opisivahu oni, dlanovima bi zagrabljao prašinu i busenje ispred sebe i trpao ih u usta i podizao lice k nebu, kriveći ga kao sumanut. Iako njihove priče odišu pretjerivanjem, ništa drugo nam ne preostaje nego da ih ponovimo, jer drugih naprosto nema. Aurelije Supero nikada ni riječi nije prozborio o vojevanju u Africi, bio je to čovjek šutljiv i zagledan u sebe.
Kazivalo se da svaki isluženi legionar ima neku mahanu. Još se pričalo da su nepredvidive, hvatale bi ih kada to najmanje očekuju. Eto, Aurelija Supera dopade takva da se javljala u odsustvu vode, pa je samim tim bila i predvidiva. Dok god bi u blizini njegova uha protjecala kakva rječica, ili samo padala kiša, ili dobovale kaplje u klepsidri, njegova boljka mirovala je i ostajala ondje, u dalekim fatamorganama saharskim.
Oni koji su ga bolje poznavali, nekoliko veterana razbacanih oko rijeka u srednjem Iliriku koji boraviše s njim u VIII legiji, pričali su da je jednom, skupa s još nekolicinom saboraca, prilikom ophodnje najudaljenijih granica carstva krenuo u potjeru za nekakvom grupom domorodaca, crnih kao đavolski ugarak. Ni jedan konj od njih nije mogao opstati. Oderali bi ih već preko noći tako da je svitalo s konjskim kosturima koji viriše iz pijeska, a oko njih se iskupljaše pustinjski psi. Te konjokradice poznavale su pustinju kao vlastiti džep, pa su ih stalno čarkali i iskakali im pred oči i još brže nestajali. I tako, igrajući se s njima, navukoše ih u samo srce pustinje, a onda se izgubiše, ni traga od njih. Lovci najednom postadoše lovina.
Nakon sedmodnevne hajke žeđi, fatamorgane i svakojakih drugih priviđenja, od cijele grupe ostadoše tek trojica. Oko njih, posvud, vladala je nepregledna omorina i pijesak koji se zavlačio u usta, u nos, u oči, u misli same. Ali ni to nije bilo najgore, pa ni žeđ koja im je tako isušila utrobu da je pri svakom uzdisaju u njima sve šrkipalo. Najgori bijaše očaj koji ih skoli kada shvatiše da su se nakon silnog lutanja preko pješčanih dina opet obreli na istom mjestu. Iz tog očaja izrodiše se fatamorgane i više nisu bili svjesni da li hode kroz stvarnost ili kroz predstave o njoj. Za tili čas pred njima bi se otvorila rijeka, široka da joj obale pogledom ne možeš preduhvatiti, a kada bi se bacili u nju, udarali bi na oštro kamenje koje bi ih izranjavalo do kosti.
Petog dana, nakon što je iz njih prestala isticati i mokraća koju su pili, ništa im drugo ne preostade nego da izvlače slamku. Onaj koji izvuče najdužu biće zaklan i njegova krv poslužit će kao piće drugoj dvojici. Četiri dana poslije Aurelije Supero i njegov jedini preživjeli prijatelj bili su opet prinuđeni izvlačiti slamke. I ovaj put sudbina namijeni da veća mimoiđe Aurelija Supera i on ostade na kraju sam. Legionari koji su na devama krenuli u potragu za njima našli su ga tri dana poslije kako u dlanove zagrablja pijesak i guta ga uvjeren da je na izvoru Bosane, da je oko njega stado ovaca, da je dječak i da se jednog sasvim običnog ljetnog dana spustio do zdenca da se napoji. Bila je to fatamorgana i otad Aurelije Supero nosi u sebi nesvakidašnji nespokoj i nerazmrsive snove prepune ludila.
Kad je odslužio vojni rok, zatraži Aurelije Supero da ga pošalju u Ilirik, u rodni kraj gdje sve pjeva u vodenoj pjesmi. Ispuniše mu želju i već sljedeće godine osvanu on ovdje, na Vardi, gdje još, kako se pričalo, njegovi preci Desidijati podigoše gradinu i držaše stražu zatvarajući tako prolaz s juga u široku, planinama i brdima okruženu dolinu ispresijecanu rijekama, rječicama i potocima, a pod Igmanom ključaše vrela i ljekovita sumporna voda. Na izvoru vrele vode Rimljani već bijahu podigli kupatilo i oko njega mnogobrojne vile za svoje zaslužne ljude, pa je, došavši kući, Aurelije Supero mogao birati: da li će komandovati stražom koja obezbjeđivaše kupatilo i trg oko njega ili će preuzeti neku od grupa vojnika raspoređenih na prilazima dolini.
Iako mu je razum govorio da ostane na izvorima sumporne vode, Aurelije Supero ipak izabra po srcu, da komanduje vojnicima na Vardi – oni su držali stražu nad putem koji, vijugajući uz riječno korito, vodi putnika od Narone u srce Ilirika.
Skupa s namještenjem dobio je i kuću. Bila je to topla brvnara podignuta na podzidima od kamena odmah ponad baraka u kojima bijahu smješteni njegovi vojnici. Jedini Aurelijev posao bio je da nadgleda da li se straže redovno smjenjuju, da obnoć obiđe bedeme i uvjeri se da stražari ne spavaju i da pregleda zaprege kada se s juga pojavi kakav karavan s robom. Ostatak dana provodio je sjedeći iznad ceste, u hladovini stijene iz koje je izvirao tako hladan mlaz vode da je ruka jedva izdržavala njenu mrzlinu barem dok se čovjek ne napije. Žubor te vode odaginjao je sve uspomene, a pogotovo one u kojima visiše vratne žile prijatelja zaklanih njegovom rukom.
Nedugo nakon povratka Aurelije Supero se oženi i mi ga nakon jednoličnih godina vojne službe u unutrašnjosti zatječemo na istom ovom mjestu. Leđima oslonjen o stijenu, sjedi Aurelije pored onog mlaza koji neprekidno teče iz stijene i šapuće mu svoju vječitu pjesmu. Ispred njega, presavijajući se preko kamenja kao srebreni zmaj, teče rijeka, a uz nju se bjelasa put. Aurelije Supero izgleda zapušteno, čekinjasta brada mu je potpuno prekrila donji dio lica, odora mu je zgužvana, a po rubovima se hvataju naslage plijesni – izgledao je onako kako jedan rimski vojnik nikako ne bi smio izgledati. Valjda svjestan toga, sve rjeđe zalazi među vojnike, a stražu ne obilazi već danima. Sav je posvećen tom spomeniku koji je naručio u klesarskoj radionici na obalama sumpornih vrela. Kamen je tačno njegove visine i na njemu će pisati ovako: “Bogovima Manima, Aurelije Super, veteran VIII legije Augusta, sjećanje sebi za života i Veri, supruzi, Maksimini i Viktorinu, porodu našem, otišloj kćeri našoj, koja živješe 28 godina.”
Aurelije Supero naglo ustaje, sa stražnjeg dijela odore stresa ostatke zemlje, zateže bodež, povlači togu i dlanovima nakvašenim pod mlazom vode zalizuje kosu. Oni koji ga poznaju već pogađaju da se sprema na put nizvodno, uz šum rijeke, sve dok ga voda ne dovede do klesarske radionice. Tu će dugo milovati taj nadgrobni kamen, na kojem je već uklesan njegov i lik njegove Vere i dvoje njihove djece, a majstor samo čeka da Aurelije donese konačnu odluku pa da ukleše i natpis. Opet je zabrinut. Kako god mu milozvučno, sasvim melodično i ravnomjerno zvuče te riječi, koje je smislio ovdje, pored rijeke koja ne žubori već zuji, toliko se on brine hoće li one tačno opisati ono što želi saopćiti. Naposljetku, ipak, moramo priznati: Aurelije Supero nije baš vičan latinskom, ovdje, u njegovom rodnom kraju, još se govori jezikom njegovih desidijatskih predaka, a i on je njime zadojen.
Dakle, dok korača nizvodno, Aurelija Supera mori velika briga: hoće li onaj koji stane pred nadgrobni spomenik njegove porodice iz tog natpisa saznati tačno kakvo je bilo njegovo stanje, da je imao ženu i dva sina i kćer koja umrije u dvadesetosmoj godini, ili da je imao ženu Veru i sina i kćer i da svi oni odoše s ovog svijeta, možda kugom pokošeni, prije njega, a on ostade sam, da se došaptava s vodama i da smrt, od koje je nekada bježao takvim strahom da je bio spreman zaklati i najboljeg prijatelja, sad iščekuje kao dobrodošlog i najdražeg gosta.
Hiljadu godina minu dok si dlanom o dlan. U sutjesci ovoj malo se toga promijenilo. Onaj mlaz vode i dalje ciblija istom snagom i putnici zastaju nad njim, podmeću dlan i trpe hladnoću, sleđenim usnama čežnjivo cmrčući mrzlu vodu. Onda se raspašu i sjednu uz taj kamen na kojem vide čovjeka i ženu, a uz rame svakog od njih po jedno dijete. Ispod stupaju ravnomjerna latinična slova. Poredana su kao disciplinirana vojska. Ali niko ih ne čita, niko ne zna taj jezik niti šta piše na tom kamenu. Brige Aurelija Supera pokazaše se sasvim izlišne. Pa ipak, to je nadgrobni spomenik jedne cijele porodice i mora da je njena glava, kako god da se zvala i kojim god jezikom govorila i kojem god carstvu služila, silno bila vezana za vodu, jer, zašto bi spomenik postavila baš ovdje, uz rijeku, pored mlaza koji šiklja iz stijene.
A kada bi Aurelije Supero kojim slučajem mogao ustati u tom času i prošetati stazama koje je prije gotovo cijelog milenija utro oko ove stijene, vidio bi da se i dalje smjenjuju straže. Jedina je novina u tome da su dozidani bedemi, podignute kule, pa gore stoji sada cijeli jedan grad, stamen, zastrašujući u svojoj neosvojivosti. I on ne bi mogao odoljeti, već bi dlanovima prešao preko bedema i osjetio svaku fugu, hrapavost maltera i glatkoću kamena. Da, to je isti onaj kamen koji su oni vadili iz stijena nadnesenih nad brežuljak pod kojim klokoće jedan potočić na kojem izgradiše nekoliko mlinica i tu mlješe pšenicu, zob i ječam i zidaše temelje na kojima podizaše vojne barake. I idući tako uzbrdo, odjednom bi zastao i vidio bi ostatke tih temelja, oko njih sahvatalo se drveće i svezao se nad njima bršljan. Tu bi kleknuo na jedno koljeno i razgrnuo šušanj, zgulio mahovinu s kamena i pogladio ga i, okrenuvši se oko sebe da provjeri da ga ko ne gleda, sagnuo bi se i utisnuo jedan poljubac na taj hladni kamen koji nekada bijaše dio njegovog doma. U taj čas začuo bi, kao iz daljine, ciku djece i Verin smijeh. I suze bi mu navrle na oči, ali ne bi potonuo u samosažaljenje jer, odjednom, u podnožju stijene udari čekić u tjeme dlijeta i Aurelije prepozna taj zvuk.
Uspravlja se Aurelije i korača dalje, izlazi iz šume i vidi ostatke neke građevine, tačno ispod one stijene iz koje su i oni izbijali kamen. I ugleda tad dvojicu radnika kako kruže oko kamena koji isklesaše u oblik kuće, sljemene, i posvud oko njih vidje takvo kamenje i shvati da su to nadgrobni spomenici. Narod koji ih zamijeni na ovom komadu zemlje, tačno pod stijenom pod kojom je on za vedrih ljetnih noći, slušajući kako romori potok u daljini i kako voda bije o mlinska koleta i tutnje žrvnji u mlinicama, znao ležati u zagrljaju svoje Vere i stavljati joj uho na nabrekao stomak i slušati kako se njegova djeca vrpolje unutra i gore od nestrpljenja da se pojave ovdje, pred njim, i obasjaju mu svojim osmijesima cijeli život, da, taj narod je, ponavlja sebi Aurelije, formirao groblje pod samom stijenom kako ogromne kamenove ne bi morao vući daleko. Spuštajući se niz kosinu, začuje Aurelije pseći lavež, kukurikanje horozova i blejanje janjadi i vidje kako se niže, s obje strane potočića, nižu kuće jedna na drugu, bijele im se tijela, a crne krovovi nad kojima se skuplja dim. I vidje Aurelije gore, uz potok mlinice, gotovo iste kao u njegovo vrijeme i uđe u jednu koja se sva protresala od tutnja žrvnjeva i položi dlan da osjeti kako sipi pšenično brašno po njemu.
Vraćajući se svom nadgrobnom spomeniku još je jednom obišao utvrđenje. Jedva je odolio da se javi jednom stražaru koji je drijemao oslonjen pred kapijom i da ga ukori i upita zar se tako obavlja sveta vojnička dužnost. Spustio se opet ka rijeci i dolje vidio karavanu kako stoji dok jedan uglađen vojnik, skupa s dvojicom stražara, otvara vreće i zabija ruke u bijelu sol. U pokretima tog čovjeka Aurelije prepoznaje pokrete vlastite, i to ga zbuni i on stavlja dlan pod onaj mlaz vode što šiklja iz stijene. Za tren pomisli kako je samo usnio da je mrtav hiljadu godina i da će ga hladnoća vode razbuditi i da će pred njim osvanuti lice njegove Vere i lica njihove djece i da će sve opet biti kao nekad, ali ne osjeća hladnoću, ni zrak, ni vlastiti dah, ništa, i on tad poželi da što prije nestane i da se vrati sebi i svome nebivanju.
Gotovo dvije hiljade godina nakon Aurelija Supera koračamo istim stazama koje utrše njegova stopala. Grdobina stijene nadnesene nad riječno korito koje zaranja u kratki klanac sada bdije nad selom Gradac. Putem što vijuga uz rijeku tutnje automobili u neprekidnom brujanju pa čovjek na tren pomisli šta bi bilo sa stanovnicima ovog sela da se taj konstantni zvuk odjednom prekine, da li bi i oni, kao nekada Aurelije Supero u njegovoj mašti, pali na koljena i stali da krive lica i da zagrabljaju zemlju ispred sebe? S one stijene, iz gustih bezlisnih krošnji, vire ostaci kula srednjovjekovne tvrđe. U samom podnožju, ondje gdje je nekada bio ulaz u stražarnice, još stoje ostaci zida dozidanog u vrijeme kada je ovaj grad pripadao Kraljevstvu Bosanskom. Hroničari kažu: bila je ovdje i u to vrijeme carina.
Kao dokaz, vade pismo koje je na samom početku vladavine ban Tvrtko I Kotromanić uputio dubrovačkom Vijeću umoljenih. Piše Tvrtko da je svezao braću Gizliće, obojicu, i Petra i Pavla, i da im nema van iz tamnice sve dok ne podmire dug od carine koju držaše na trgovima Drijeva, Ostrožnice, Dvorišća i Graca. Po svoj prilici, dugovanja braće Gizlić podmiri neki Miho Mančetić, te on i njegova družina, svi dubrovački trgovci, zakupiše carinu. Ali, kada je Tvrtko krunisan za kralja, on poče da potiskuje Dubrovčane s bosanskih carina, pa ovdje, na Gracu, kao upravnika carine Vijeće umoljenih spominje Stjepka Fliščevića, iliti Stjepana de Fliscu, kraljevog činovnika. Mada, najiskreniji su oni hroničari koji priznaju da Gradaca u kraljevoj zemlji bijaše pregršt i da je s apsolutnom sigurnošću nemoguće utvrditi da je baš riječ o ovom Gracu nad Zujevinom.
Na kamenom podzidu crveni se četvrtasta tabla s bijelom lobanjom i prekriženim kostima: “Mine!” Ispod, prema satruhlim ljestvama kojima se pelo u kule i ulazilo u čelo grada, truhnu ostaci rovova iz prošlog rata. Opet se ovdje branila Bosna, kao nekada, prije šest stotina godina, kada Isa-beg Isaković bijaše ovladao Vrhbosnom pa granica Bosne bijaše na ovim kulama. Kada Osmanlije skršiše bosansku vojsku, oni porušiše kule i otad niko ovdje ne drži stražu. Posvud dahće zaborav. Niko ne spominje ni Aurelija Supera. Njegovim koracima kročimo dalje, uz strmen, teško se probijajući između kržljavih grabovih stabala gusto izniknulih na škrtom stijenju.
Na prijevoju nailazimo na tragove zida, iste one na kojima je Aurelije Supero razgrtao mahovinu i ljubio kamen. Nad putem koji vodi u dubinu šume njiše se crvena tabla s bijelom lobanjom i prekrštenim kostima, ne ovamo, “Mine!”. Vraćamo se. Nakon dvadesetak metara, na samom ulazu u šumu, na jednom stablu dočekuje nas putokaz “Crkva izgrađena u periodu od XI do XIII vijeka”. To je ta crkva koja u vrijeme kada maštom svojom iz vječnosti podigosmo Aurelija Supera bijaše već porušena. Nad njom prepoznajemo stijenu iz koje je čupano kamenje za njenu gradnju, a kasnije i za stećke. Posvud leže kami okruženi bezbrojnim grabovim stablima, prekriti mahovinom preko koje se razmrežio bršljan. Jasno se vidi da je groblje formirano na ostacima crkve srušene možda u prodoru Tatara za vrijeme Bele IV ili je sravniše sa zemljom bijesni bosanski heretici, kojima dozlogrdiše inkvizicijske lomače, a biskup pred njima pobježe u Đakovo.
Pred nama opet crvena kvadratna ploča s bijelom lobanjom i ukrštenim kostima, “Mine”, stop. Stajemo. Nazad se vraćamo trudeći se da gazimo na isto mjesto koje gazismo dok smo ulazili u šumu. Dvije stotine koraka punih strepnje. Drvena klupa zove na predah. Na njoj izdušujemo strah. Poslije izlazimo iz šume pred isti onaj potok, koji je u ljetnim noćima, ležeći s trudnom suprugom uz onu stijenu, osluškivao Aurelije Supero. Tu nas čeka ljiljan uklesan u mramoru. To je spomenik borcima Armije RBiH poginulim ovdje, na Gracu. Gore, uz potok, čuči, gotovo rastočen, jedan stari drveni mlin, u njegovoj fizionomiji ništa se nije promijenilo još od vremena Aurelija Supera.
Spuštamo se niz selo. Na obali Zujevine, okovan sav u gvožđe, kao kakav invalid kojem je stradala kičma, čeka nas Hadži Kadunin nišan. Nadgrobnog spomenika koji sebi i svojoj porodici podignu Aurelije Supero nema, nigdje. Njega su, u vrijeme kada je porušen grad, Osmanlije uzidale u ćupriju i preko njega narednih četiri stotine godina prelaziše svi putnici koji dohodiše u Sarajevo s juga. Kada je austrougarska vlast rušila dotrajalu ćupriju, u njenom kosturu pronađoše nadgrobnik Aurelija Supera i prebaciše ga u Zemaljski muzej. Vrelo iz kojeg je iz same stijene šikljao mlaz vode odavno bijaše presušilo, kao što je davno, prije dvije hiljade godina, usahla nespokojna duše Aurelija Supera.
