Za Palestince je priznanje države Palestine od strane španske vlade dobra vijest. Simbolično, ima veliki značaj. Palestina se nada da to također ima politički i strateški značaj. Jer, istini za volju, stiže malo kasno: nakon više od 35.000 mrtvih u Gazi i kada su do danas već 143 države priznale Palestinu, što znači da je Španija bila u manjini, među 25% članica Ujedinjenih Nacija. Među narodima koji to još nisu učinili.
Ovo priznanje također je važno za Palestinu jer Španija ima historiju sui generis, koju Palestinci i Arapi općenito povezuju sa svojom. Ne treba potcjenjivati ni težinu Irske, koju Palestinci osjećaju bliskom zbog svoje antikolonijalne borbe protiv Velike Britanije. Lord Balfour, britanski ministar vanjskih poslova koji je autor Deklaracije iz 1917. koja nosi njegovo ime, hvalio se kako se uspio izboriti sa pokretom za nezavisnost tokom svojih boravaka u Irskoj i Palestini.
Najvažnije će nakon prvog sata biti čuti što sami Palestinci žele, kakvu državu žele stvoriti i kakvu sebi budućnost predviđaju. To se do danas ignoriralo jer se težilo traženju rješenja u skladu s kriterijima zapadnih sila.
Jer, često, kada govorimo o dvodržavnom rješenju, na koje utječu sporazumi iz Osla i njihov neuspjeh, govorimo o tome izvan Palestine. Razmišljamo na način starih kolonizatora koji su odlučivali o upravljanju svijetom. Kao što se dogodilo 1917. godine, kada je Britanija Jevrejima dala nacionalni dom u Palestini, ili 1947. godine, kada je šačica zemalja glasala za podjelu Palestine u Ujedinjenim narodima.
Kao i u prethodnim prilikama, ponovo se govori da je Palestina na raskrsnici. Nikada nije prestala biti. Palestinski narod je od Nakbe 1948. bio suočen sa svojom posljednjom prilikom u previše prilika. To se govorilo, naprimjer, o sporazumima u Camp Davidu između Izraela i Egipta (1979.), iz kojih je PLO izostavljen. Rečeno je i 1982. godine, nakon protjerivanja palestinskih vođa iz Bejruta nakon izraelske invazije. To je još jednom rečeno s Prvom intifadom (1987.) i sporazumom iz Osla (1993.). Posljednji je bio, možda, 2000. godine, s Intifadom Al Aqsa, ili 2004. godine, smrću Arafata. Ali ova retorika posljednje šanse uvijek je bila proizvod Zapada, koji je bio nesvjestan poslovične palestinske otpornosti.
Za buduću Palestinu prvi temelj je samoodređenje, pravo priznato međunarodnim pravom. U njegovoj provedbi morat će sudjelovati svi Palestinci. Kada govorimo o njima, moramo imati na umu da ovoj zajednici, osim onih sa Zapadne obale (uključujući Istočni Jerusalem) i Gaze, pripadaju i oni iz izbjegličkih kampova u Libanu, Siriji i Jordanu, te Palestinci u dijaspori. Ili Palestinci koji žive u Državi Izrael od uspostavljanja granica primirja 1949. godine. I oni su danas sretni i žele nešto reći. Sve je ovo Palestina.
Ono što bi od danas bilo poželjno jest da sama Palestina, uz ovu novu podršku Španije, Irske i Norveške, bude pravi protagonist svoje historije.
Luz Gómez García je profesorica arapskih i islamskih studija na Autonomnom Univerzitetu u Madridu; ovaj je komantar napisala za El Pais
