Ne postoji lokacija palestinskog egzila koja nije proizvela vlastite muzičare ili muzička iskustva. Knjiga Louisa Brehonyja "Palestinska muzika u egzilu: Glasovi otpora" slikovito prikazuje palestinski antikolonijalni otpor kroz muziku donoseći palestinske glasove uglavnom kroz iskustvo izbjeglica. To je kolektivno iskustvo, s obzirom na središnji značaj Nakbe iz 1948. i različitih oblika raseljavanja sa kojima su se Palestinci suočili. Kao što Brehony piše u uvodu: “Palestina je sama po sebi mjesto izgnanstva.”
Izgnanstvo i kretanje ne mogu se odvojiti jedno od drugog. Brehony bilježi nedavne slučajeve palestinskog otpora gdje je muzika postala jedan od centralnih oblika sumuda (uobičajen je izraz koji se koristi za opisivanje palestinskog nenasilnog svakodnevnog otpora protiv izraelske okupacije), posebno izraelske napore da nasilno raseli stanovnike Sheikh Jarraha 2021. Dok su palestinski muzičari ponavljali poziv na oslobođenje kroz muziku, izvođači i kulturne institucije nisu bili pošteđeni, a ponovljeni napori Izraela da uništi Palestinu također su rezultirali jačanjem palestinskog pamćenja jer je muzika postala kolektivni identitet.
Brehonijeva etnografska studija rađena je u rasponu od deset godina u zemljama najbližim Palestini i sa jakim prisustvom palestinskih izbjeglica. Ono što se odmah ističe u knjizi je centralna uloga izbjeglica u palestinskoj antikolonijalnoj borbi. Narativi o izbjeglicama doprinijeli su usmenoj historiji Palestine, a muzički narativi koje su u ovoj knjizi prenijeli muzičari intervjuisani za potrebe istraživanja bacaju svjetlo na iskustva izgnanstva i kako obnova nije odvojena od historijskog pamćenja Palestinaca.
Knjiga se bavi temom iz marksističkog okvira i objedinjuje koncepte koje zastupaju Ghassan Kanafani, Leila Khaled i Naji Al-Ali – koji su i sami bili prognani iz Palestine – zajedno s kulturnim teorijama Edwarda Saida i Frantza Fanona, između ostalih.
Brehony tvrdi “U kolonijalnim odnosima i raseljavanju, vraćanje javnog prostora išlo je ruku pod ruku s estetskom revolucijom, šireći i tradicionalizirajući zvukove Palestine, odgovarajući na povijesne krize i rekolektivizirajući narative i oblike raseljavanja.” Jedna od glavnih tema koje se ponavljaju je Nakba iz 1948. godine, koja potiče različita iskustva izgnanstva, kao i poteškoće u istraživanju palestinske muzike. U nedostatku dokumentovanog historijskog istraživanja, palestinska usmena historija postaje imperativ, a takođe je isprepletena sa samom palestinskom muzikom, u smislu sopstvenog porijekla muzičara raseljenih iz Palestine, zemalje u kojima su živjeli u egzilu, mašte i prava na povratak, tekst pjesama i korišteni instrumenti.
Povezanost palestinske pjesme sa vjenčanjima razmatrano je u knjizi. Vjenčanja se opisuju kao: “Najmoćniji društveni prostor u kojem se definišu, redefiniraju i prenose koncepcije nacije.” Usmeno prenošenje palestinskih sjećanja je prevladavajuća tema u palestinskoj pjesmi, a Brehony navodi: “Sama vjenčanja često su mjesta represije i otpora, kako u Palestini tako i u egzilu.”
Palestinski muzičari intervjuisani za ovu knjigu pružaju kontrastna i različita iskustva muzike i egzila u smislu društvenog statusa, zemalja u kojima su boravili nakon raseljenja, njihove ekonomske situacije i preovlađujućih posljedica kolonijalnog i imperijalističkog nasilja. Palestinska revolucionarna pjesma također je prošla različite putanje kao rezultat muzičareve interakcije i utjecaja zemlje domaćina, kao i pjevačevog individualnog razumijevanja, iskustva i koncepta Palestine. Muzika je izazov kolonijalnom raseljavanju, a iskustva raseljenja izbjeglica i narativi predstavljaju zajednički temelj, što Palestinu čini konstantom uprkos cionističkoj kolonijalnoj ekspanziji. Na primjer, Brehony piše o iskustvu palestinskih izbjeglica u Jordanu, koji, uprkos svojoj slavi kao srce dijaspore, potiskuju obilježavanje Nakbe. U knjizi se također navodi da su palestinske izbjeglice u Libanu bile suočene s najgorim uvjetima egzila, dok su palestinske izbjeglice u Siriji, posebno one koje žive u izbjegličkom kampu Yarmouk, pretrpjele još jedno raseljavanje kao rezultat gušenja Arapskog proljeća. Interakcija palestinskih izbjeglica sa zemljama domaćinima također je dovela do izražaja u pogledu: “državne politike, vladajućih ideologija o kulturi, ratu i otporu, te utjecaja regiona i međunarodnih događaja.”
Kroz narative muzičara, zamršenosti historije, koje su uglavnom zamagljene, iznose se na vidjelo dok palestinski pjevači pripovijedaju o vlastitom iskustvu egzila, o svom konceptu nastupa kao karijere ili doprinosa svom neposrednom okruženju bez težnji za javnim nastupom i prevazilaženje elitističkih konotacija muzikom. Usmena historija koju pripovijedaju muzičari i stihovi koji prate Brehonijevu detaljnu i pedantnu studiju svjedoče da je povratak Palestinaca centralna tema u muzici i pričama, omogućavajući autoru da povuče sličnosti između palestinske revolucionarne muzike i palestinske književnosti. Historijski kontekst, tvrdi Brehony, bitan je za razumijevanje lirskih prikaza domovine, što bi također zahtijevalo široko razumijevanje palestinskog otpora u njegovoj cjelini i načina na koji se on odražava u pjesmi, uključujući poziv na sudjelovanje kao dio kolektivnog iskustva.
Brehonyjevo istraživanje također se bavi različitim aspektima kolonijalne kontrole i antikolonijalnog otpora, uvlačeći čitatelja u raspravu o palestinskim izbjeglicama koje su ostale u Izraelu i njihovom otporu uprkos naporima Izraela da uništi njihov identitet i pokušajima muzičkih škola da Palestince finansiraju iz vanjskih izvora. Također se bavi neokolonijalizmom Ramale, opisanom kao "lažna oaza pod okupacijom", i obuhvata ono protiv čega se Palestinci bore, također iznutra.
Osim što pruža dubinski pogled na palestinsku revolucionarnu pjesmu, pažnja i detalji u smislu konteksta čine ovu knjigu ne samo nevjerojatnim čitanjem, već i pruža opipljivije iskustvo čitanja o Palestini za nepalestince. Svakome ko čita ovu knjigu bilo bi dobro da je zadrži kao stalni izvor činjenica.
