Odmah su se oglasile trube pobjede. Još se nije slegla prašina nad unakaženim šatorima raseljenih u Mawasiju prije nego što su studiji počeli puštati vijesti o "potpunoj pobjedi". Nir Dvori je ozarena lica, kao da je lično naručio atentat, izjavio da je Mohammed Deif "bio smrtan" (postoji i takvo izraelsko novinarstvo); Almog Boker je obećao da "izgleda dobro"; oglas je govorio o "slatkim trenucima u životu"; a Moriah Asraf Wolberg prekršila je svetost svog Šabata (spašavanje života je najvažnije) rekavši: "Svi se nadamo da je Deif mrtav." Svi mi? Gotovo svi mi.
U vremenu između pisanja ovih redaka i njihove objave, Izrael će slaviti kao nikada prije. Ne morate biti čistunac da biste se trudili shvatiti značenje ove radosti. Uglavnom ukazuje na dubinu bolesti. U beskonačnom lancu izraelskih ubistava tek treba stići ubistvo koje sa sobom donosi značajno postignuće zemlji osim radosti masa i zadovoljenja njihove želje za osvetom – i ponovno slavi pobjedu.
Jesu li Palestinci koji su ubili Rehavama Zeevija nešto postigli? Izrael će platiti cijenu za ovaj atentat, kao što je platio izravno i neizravno, odmah ili na kraju, za svaki prethodni atentat.
Ako se sada otvore vrata pakla iz Libana – znat ćemo cijenu. Ako Hamas iskoristi svoju preostalu snagu da izvede bilo kakvu osvetu - znat ćemo cijenu. Ako Deifa zamijeni neko ekstremniji, kao nakon ubistava Sheika Yasina i Abbasa Musawaija – znat ćemo cijenu.
I, najviše od svega, ako dogovor o prekidu vatre i taocima zapadne u ćorsokak - znat ćemo cijenu. Nema predvidljivijih scenarija od ovih, ali Izrael svejedno slavi pobjedu.
Međutim, iznad svega visi pitanje: Koliko barbarskih ubistava Izrael smije počiniti da eliminira jednog ili dva zapovjednika, koliko god smrtonosni i zli bili. Ovo pitanje se ne postavlja u Izraelu. Ako bi se neko usudio postaviti, automatski bi dobio odgovor "koliko god treba".
Prizori subotnjeg popodneva u Gazi pokazuju "koliko treba": užas. Borbeni avioni i dronovi bombardirali su Mawasi, koji je vojska proglasila jedinim sigurnim utočištem za stanovnike Gaze. Za Izraelce koji su napuhani svojim medijima s osjećajem lažne pobjede: ovo je područje jednako onom aerodroma Heathrow u Londonu, 6,5 kvadratnih kilometara, ispunjeno s 1,8 miliona ljudi koji su izgubili sve.
Naravno, tamo nema skloništa od zračne opasnosti, niti ikakvih kuća, samo šatori i pijesak. IDF tvrdi da je bombardirano područje definirano i "pošumljeno" – šume u Gazi? – i da su deseci terorista ubijeni u bombardiranju, ali slike emitirane u svijet prikazuju uništene šatore i djecu u smrtnim kricima.
Ovdje su raseljeni stanovnici Gaze našli utočište od vrućine, žeđi i gladi, a tu su piloti i operateri dronovima ciljali svoje ubojite projektile. Rezultat je bio masakr: 71 mrtav do subote poslijepodne, uključujući djecu i spasilačke ekipe, a njihov će broj rasti.
Stotine ranjenika odvezeno je na haubama raspalih automobila, zaprekama sa izgladnjelim magarcima ili na rukama prestravljenih rođaka i najmilijih u napola srušenu bolnicu Nasser, koja je opet izgledala kao klaonica. Izrael gotovo ništa od toga ne zanima.
Je li cijena koju su raseljeni iz Gaze platili u subotu opravdana? Koliko će djece, bolničara, žena, staraca i prostih stanovnika Izrael ubiti za jednog Mohammeda Deifa? Koliko krvi mora biti proliveno da bi se namirili apetiti vojnog i političkog ešalona?
100 mrtvih je svakako dopušteno. Što je s 1000? Pretpostavljam da bi većina Izraelaca kimnula u znak slaganja. 10 000? 50 000? Recite samo koliko ih Izrael smije ubiti dok to u svojim očima ne bude smatrao zločinom? Gdje prestaje masakr? Odgovor je unaprijed određen: "Koliko je potrebno." Drugim riječima: nema ograničenja.
