Kada Izraelci govore o masakru, oni govore o 7. oktobru, samo o 7. oktobru. Koncept "masakra" preuzeo je javni razgovor i sada je sinonim za napad od 7. oktobra. Ovako je jasno: Dogodio se masakr. Samo jedan. Druge nije bilo, a nema je ni danas.

I holokaust, da ne poredimo to dvoje, bio je posve jedinstven, a sva prava na taj termin isključivo su upisana na jevrejski narod i Državu Izrael, zauvijek. Ne Armenija i ne Ruanda, niti bilo koja druga nacija koja je, ne daj Bože, doživjela holokaust: Mi držimo autorska prava. Holokaust je samo holokaust Jevreja, kao što je masakr samo masakr Izraelaca.

No, dok je holokaust utjelovio zlo koje je bilo bez presedana i u planiranju i u dimenzijama ubistava, tretiranje masakra od 7. oktobra kao jedinog masakra u blizini još je jedan znak izraelskog odvajanja od stvarnosti: ideja da se samo jevrejska krv računa, ispiranja mozga i zataškavanja zločina, suzbijanja drugog, većeg masakra u Gazi i negiranja njegove katastrofe.

Gotovo svi u svijetu koji danas govore o masakru, osim izraelskih propagandista, pozivaju se na ono što Izrael radi u Gazi. Gotovo svaka osoba u Izraelu korištenje riječi "masakr" u vezi s Gazom vidi kao manifestaciju antisemitizma. Jevreji nikada ne počine masakr, oni su uvijek samo njegove žrtve.

Ponekad kad čujem Izraelce kako govore o masakru, u iskušenju sam pomisliti da su im se konačno otvorile oči i da misle na ono što mi radimo Gazi. Razočaranje je gotovo uvijek trenutno.

Sedmog oktobra dogodio se stravičan masakr, to se ne može poreći. Izrael je zaustavio svoj sat tog dana i nije prestao da se valja u masakru, noću i danju, do tačke u kojoj više ne može primijetiti šta se dogodilo od tada: masakr koji je mnogo, mnogo puta gori. Time se ne umanjuje sila i okrutnost masakra od 7. oktobra.

No, devet mjeseci koji su uslijedili pretvorilo je pojas Gaze u klaonicu s proizvodnim linijama masovnog ubijanja, a granično područje Gaze u sve zaboravljeniju sliku. Svaki dan stradaju deseci Palestinaca, većina žena i djece.

 

Moralni minimum je priznati ovaj masakr. Može se to braniti, tvrditi da je nužno zlo; više od nekolicine tome se raduje i žudi za još jednim masakrom, ali ne priznati njegovo postojanje je laž vrijedna prezira.

Čovjek može biti bijesan zbog 7. oktobra i, u isto vrijeme, zbog onoga što je Izrael učinio od tada. Ovo je odgovarajuća reakcija. Izrael strahuje da bi označavanje njegovih akcija u Pojasu Gaze masakrom moglo otupjeti intenzitet užasa od 7. oktobra i dovesti do njegovog zaborava.

Zapravo, upravo se to dogodilo izvan Izraela. Kao rezultat drugog pokolja, koji je mnogo većim opsegom i ništa manje brutalan od prvog – ako se okrutnost može uporediti s okrutnošću – sjećanje na prvi pokolj potamnilo je do te mjere da se zaboravilo.

Nije to antisemitizam, nego razmjere. To je beskrajno, sveobuhvatno krvoproliće moćne države koja je pokrenula kazneni pohod protiv bespomoćnog stanovništva iz kojeg su potekli počinitelji njezina masakra. Ali jedan masakr ne čini drugi ispravnim. Kada ćemo ikada naučiti?

Izvan Izraela danas je jako teško govoriti o 7. oktobru, o ubijenima, pa čak i o taocima. Nakon što je u Gazi ubijeno oko 40.000 ljudi, od čega gotovo 8.000 djece, a hiljade Palestinaca zarobljene u Izraelu, vrlo je teško izazvati sućut. Izrael je svojim djelovanjem izbrisao simpatije koje je uživao prvih dana nakon 7. oktobra. Nije teško razumjeti.

Treba samo promatrati izvana, izvan saharinskog, propagandnog plašta izraelskih medija tokom najnižeg, najsramotnijeg razdoblja u njegovoj povijesti: Gaza uništena, njezini stanovnici oskudni, a Izrael ih nastavlja ubijati bez milosti. U julu  2024. godine, kada kažu "masakr", to je ono na šta misle.